Suzana Skoko

'Onog trenutka kad je Dražen ustao i išao leći u Barceloni, u roku od 10 minuta više na klupici nije bilo niti jednog košarkaša! Ta karizma se ne zaboravlja!'


Vjekoslav Paun
07.04.2019.08:00
'Onog trenutka kad je Dražen ustao i išao leći u Barceloni, u roku od 10 minuta više na klupici nije bilo niti jednog košarkaša! Ta karizma se ne zaboravlja!'
Privatna arhiva

sažeto

U našoj tradicionalnoj nedjeljnoj rubrici 'Gdje si legendo' gošća nam je jedna od istinskih legendi hrvatskog sporta...


Vjekoslav Paun
07.04.2019.08:00

U jednoj knjizi autor je o njoj, jednoj od najboljih hrvatskih žena strijelaca u povijesti, napisao i ovo:

"O njoj i njezinim rezultatima i uspjesima mogao bi se i film snimiti!"

A početak je bio i više nego fascinantan za Suzanu Skoko, 47-godišnju legendu hrvatskog sporta. Start kao iz snova, jer 1990. godine bila je juniorska prvakinja Europe, iste godine uzela je i svjetsku lentu.

Njezino oružje bila je malokalibarska puška, a medalje je osvajala na europskim i svjetskim prvenstvima, na Olimpijskim igrama pamti peto mjesto iz legendarne Barcelone...

Suzana Skoko

Kad se oprostila mnogi su govorili da nije još vrijeme, ali ona je ostala uporna...

"Nema smisla sjediti na dvije stolice, uostalom kad jednom odlučiš zatvoriti to poglavlje, nema više povratka".

Nakon što je završila i fakultet, godinama radila u inozemstvu, u Mongoliji, Armeniji, Zambiji, Ruandi, Emiratima, vratila se u Hrvatsku i trenutačno je u - Savezu. U Hrvatski streljački savez stigla je u studenom 2017. godine, kao v.d. glavnog tajnika, a od srpnja 2018 je odlukom Izvršnog odbora imenovana Glavnom tajnicom.

Kako je raditi u administraciji u usporedbi sa situacijom kad si u streljani, fokusiran na metu, zlato?

"Pa za razliku od nekih drugih, ja nisam došla direktno iz sporta u administraciju. Radila sam 17 godina u realnom sektoru, pa sam se ja možda nekako i lakše prilagodila od drugih. Jer sam bila operativni direktor u više tvrtki. Budući da se radi o streljaštvu, pedeset posto ljudi ovdje u Savezu poznajem još od prije 20 godina, tako da sam se vratila u svoju streljačku obitelj i to na poziciju na kojoj mogu doprinijeti ne samo svojim sportskim iskustvom, već i iskustvom rada u realnom sektoru", rekla nam je Suzana.

Privatna arhiva

Povukla je zanimljivu paralelu između sporta i svog aktualnog zanimanja...

"Prirodno, mi sportaši, mi smo ti koji postižemo rezultate. Nakon završetka sportske karijere prirodno mi je bilo odabrati zanimanje koje zahtijeva postizanje rezultata pa sam cijeli radni vijek u prodaji i marketingu. Taj dio posla uključivao je i dosta putovanja, tako da sam zadovoljstvo rezultatom i puno putovanja zadovoljila u poslu i mogla sam lakše krenuti u novom smjeru. Nakon 17 godine i puno iskustva smatram da sve ono što sam naučila u realnom sektoru mogu primijeniti u nacionalnom savezu i tako pridonijeti boljem funkcioniranju Saveza na dobrobit svih članica, a napose državne reprezentacije.", reći će Suzana.

Nekima nije bilo lako zakoračiti u taj, neki drugačiji život...

"Kod nas je problem, mislim na sve sportove općenito, što se jako malo radi, skoro nikako, na pripremi sportaša, na principu dual-karijera. A gdje bi se sportaša pripremalo za taj neki drugi, drugačiji život. Da se iskoristi njihovo znanje i iskustvo iz sportskog dijela života, a da im se omogući da neko vrijeme računaju na pripremu. Odnosno da se napravi neki dogovor s tvrtkama gdje bi oni radili kao pripravnici. Meni je to osobno bilo nemjerljivo iskustvo. Da nisam prošla taj dio, sigurno ne bih mogla odrađivati kvalitetno svoj dio posla", kaže glavna tajnica Streljačkog saveza.

Kad je Suzana odlučila, da je streljaštvo pravi izbor?

Privatna arhiva

"U ona davna vremena imali smo obranu i zaštitu u osnovnoj školi i onda je bila fora da onaj tko ide na streljaštvo, da će imati pet - automatski! Međutim, ja sam slučajno završila u svemu tome, jer sam jednom išla po brata na streljanu, malo je pucketao, i kako nije bio gotov, trener mi je rekao, "hajde, uzmi ti malo!" Onda sam ja to malo probala i trener mi je rekao: "Ma ti moraš doći odmah sutra ujutro". I tako sam ostala. Imala sam 13 godina, a usput sam povela i cijeli razred. Jedno, dvoje je ostalo, ostali su se raspršili. Vrlo brzo sam pokazivala rezultate, ušla u juniorsku reprezentaciju.", kaže i nastavlja:

"Opalila sam 1990. godine juniorski svjetski rekord, i osvojila prvenstvo Europe i te rezultate sam nastavila nizati i u seniorskoj reprezentaciji. Peto mjesto na Olimpijskim igrama, pojedinačne medalje na europskim prvenstvima i onda sam u 28. godini počela razmišljati što i kako dalje. Tad sam odlučila da želim svoj život usmjeriti u drugom smjeru, da bih fizički željela raditi prije 30. godine, zadala sam si ciljeve gdje se vidim. Nema smisla sjediti na dvije stolice istovremeno."

Što pamtite s Olimpijskih igara?

Privatna arhiva

"To su uspomene koje nitko ne može uzeti, jer sam bila dio povijesti, one Hrvatske koja je prvi put nastupila na Olimpijskim igrama. Ono što je meni nemjerljivo iskustvo, boravak je s mojim sportskim idolom Draženom Petrovićem, koji mi je bio i ostao uzor. Uz sva ona iskustva samog prisustva ide i moj dobar rezultat, peto mjesto. Uvijek mi je bilo fascinantno vidjeti te karizmatične sportaše koji su za sobom mogli sve pokrenuti.", rekla je i izdvaja jedan primjer:

"U olimpijskom selu Hrvati su bili smješteni kod glavnog ulaza u kantinu. I budući da je bilo jako vruće, mi smo do kasno u večer sjedili na klupicama. Ekipni sportovi su obično imali kasna natjecanja pa su si to mogli dozvoliti, a mi smo imali ujutro natjecanja pa smo bili pehisti. No ponekad smo ostajali s njima. Košarkaši su uvijek bili tu, ako ne svi, onda većina, ali ono što je meni bilo fascinantno, to nikad neću zaboraviti... Onog trenutka kad je Dražen Petrović ustao i išao leći u svoju sobu, u roku od 10 minuta više na klupici nije bilo niti jednog košarkaša! Bilo to 22 sata ili 2 ujutro, nakon deset minuta više nije bilo niti jednog.", smije se Suzana i dodaje:

"I naravno ono standardno, ono kad se svi vrate s treninga, on ostane u dvorani i još dva sata baca na koš. Uvijek sam razmišljala, da ako želiš biti nešto, taj talent koji imaš, opet moraš dosta raditi, ulagati maksimalno, jer to će ti, baš kao Draženu, omogućiti da barem jednom zasjaš! Da li ćeš biti prvi, drugi, peti, nije bitno, bitno je da si ti dao svoj maksimum! Time sam se rukovodila u sportu i sad u poslu".

Sportske mirovine?

Privatna arhiva

"Sigurno je to jedan od dobrih puteva. U moje vrijeme nije bilo ničega. Nije bilo mirovina, nagrada, nije bilo u tom obimu podrške. Kao glavna tajnica kad vidim u kojem obimu, podršku imaju vrhunski sportaši, mogu reći da se puno toga napravilo i otišlo naprijed. Istina je da sportaši promoviraju zemlju vani, no ja isto tako dolazim iz realnog sektora i razumijem i običnog čovjeka, pa razumijem da se tu ne bi trebalo pretjerati. Ti sportaši su posvetili svoj život tome, neki su u sportovima gdje se mogu financijski osigurati, neki su onima gdje se mogu manje i dobro je država uskoči tamo gdje može. Da ostane na realnim osnovama", rekla je Suzana i potegnula usporedbu:

"Ma gledajte, ako jedan saborski zastupnik nakon samo jednog mandata u Saboru može imati mirovinu od 9000 kuna, ne znam iz kojeg razloga sportaš koji su puno zaslužniji u svom polju ne bi mogao imati nekakvu sportsku mirovinu, kakvu takvu sigurnost!"


Kao majstor za prodaju, kako misli "prodati" streljaštvo na tržištu, ima li kakav plan?

"Naši susjedi Slovenci sklopili su ugovore s nekoliko TV postaja, a i mi ćemo pokušati slijediti njihov primjer. Streljaštvo je hit u brojnim zemljama, gledanost raste, isto kao popularnost biljara ili pikada. Sve je stvar prezentacije, znate. I to je ono što je problem naših malih saveza, uhljebiti se, dobivati novac i ne biti previše aktivan u smislu popularizacije svog sporta. Neki će možda misliti da pričam previše protiv nekih saveza, ali ne, već govorim iz iskustva obzirom da dolazim iz realnog sektora. Tamo vi kao dio firme morate uložiti toliko truda da biste negdje dobili negdje nekoliko minuta, nešto prezentirali, a kod nas u Savezima i dalje se svašta uzima zdravo za gotovo, samo se traži, traži i traži... Mislim da se puno više može napraviti. U tom smislu slijedim put Predsjednika Hrvatskog streljačkog saveza Huberta Kišpala koji promišlja strateški, a ja ću sa tijelima Savez i svojim timom pokušati dati maksimum u zacrtanom smjeru, pa ćemo kroz koju godinu svi vidjeti rezultate zajedničkih napora".

Privatna arhiva

Ima svoje adute...

"Kad nešto nekom nudiš, kad tražiš partnerstvo, ta druga osoba, ti joj moraš moći odgovoriti na pitanje, "koji je interes ovdje za mene? Ako oni vide svoj interes, oni će ući u taj projekt, a na nama je sad, naša je odgovornost, da to znamo predstaviti na pravi način i iskoristiti one sportaše koje imamo. Sa zadnja dvije Olimpijskih igara imamo dva olimpijska zlata i to je definitivno ulog koji možemo bolje iskoristiti!"

Kakva je infrastruktura danas u Hrvatskoj?

"Infrastruktura nam je generalno veliki problem, jer su svi ti kompleksi bili dio vojnih objekata, policijskih. Nakon što smo dobili našu državu, dosta streljana prešlo je u ruke gradova, općina, na kojima su strijelci nastavili raditi ali nisu vlasnici tih objekata. Jedan od pozitivnih primjera zadnjih godina je novo strelište koje se radi u Rovinju uz entuzijazam tamošnjih ljudi, mali kalibar, 22 mjesta, što je zadnjih godina jedan od hvale-vrijednih projekata."

Suzana govori da nedostaje omasovljenje, da rade na tome da ga vrate u obitelj hrvatskog školskog sporta..., zašto bi netko dao dijete u streljaštvo?

"To sigurno odvlači djecu od ceste, krivog društva, ali ono što je najbitnije je da radi na fokusu pažnje! Što je jako bitno za djecu, na koncentraciju. Ta konstantna vježba mozga pomaže na kraju i u učenju. Ti su neke pozitivne strane.", otkriva Suzana.

U jednom intervjuu Josip Glasnović nam je otkrio brojne probleme koje ima s hrvatskom administracijom, papirologijom, kad nabavlja novo sportsko oružje, kakva je situacija sa Savezom?

Reuters

"Na nama je da kvalitetno informiramo javnost o razlici između oružja koje ubija i sportskog oružja. Jer ljudi koji ne znaju, a nisu krivi ti ljudi koji ne znaju, mogu poistovjetiti te dvije stvari. Ako gledate, nitko nigdje neće naći kazneno djelo napravljeno od strane sportaša koji se bavi streljaštvom, za razliku od svega drugog što je vezano uz oružje, a što je problem države. Ne ubija oružje, ubija čovjek. Puno se treba raditi na edukaciji. Nismo mi Amerika da svatko nosi oružje doma.", kaže i dodaje:

"Iako su unaprijed održani mnogi sastanci MUP-a sa Streljačkim savezom i sa HOO-om, naši prijedlozi nisu prihvaćeni već je izašao novi zakon o oružju koji je, iz ne znam iz kojeg razloga, uvrstio i zračno oružje među one za koje je potrebna dozvola kao da se radi o vatrenom oružju. I to sportskim klubovima stvara veliki problem. Pa moramo prijavljivati i one zračnice koje su stare i 20 i 30 godina, od kojih pet ne možeš niti jednu sklepati. Znate, onaj koji ima doma zračnu pušku, on je niti neće prijaviti i nitko niti neće znati za nju, a mi sportaši prijavljivat ćemo sve po zakonu, a to nas i košta 35 kuna po zahtjevu, a tu je i niz drugih komplikacija. Streljaštvo nije opasan sport! Puno je opasniji boks, skijanje, ili neki drugi sportovi gdje realno niti jedan sportaš ne izađe bez ozljeda koje mu stvaraju velike probleme i tijekom karijere, a posebno u kasnijim godinama. U streljaštvu toga nema i mi kao Savez imamo obvezu informirati javnost i mijenjati javno mnijenje koje jedino i isključivo proizlazi iz predrasuda i usporedbi koje nemaju veze sa sportom"

Pamti li neke nezgodne situacije u zračnim lukama, ipak je s oružjem proputovala svijet?

"Mi nismo imali previše problema, jer sam ja prestala pucati 2001. godine, a svi znamo što je bilo te godine. Prije je bilo puno lakše putovati, predao bi oružje osoblju na aerodromu, sve je bilo puno lakše i nije bilo problema. No moj prvi dolazak u SAD, sportski, itekako ću pamtiti. Ti carinici tamo su rigorozni, sve su nas ispitivali je li želimo ostati živjeti u SAD-u, dosta su ih maltretirali, a kad sam ja došla na red i dobila to pitanje, sam moj pogled i odgovor u stilu, "zašto bih ja pobogu željela ostati u Americi", bio je dovoljan da me poštede ostale gnjavaže", prisjetila se Suzana.

Gdje si legendo

Suzana Skoko

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter