Legenda iz kopački uskočila u trenersku stolicu

'Ostvario sam snove na mjestu na kojem sam se najmanje nadao, sada stižu investitori i vraćamo se gdje pripadamo'


Slaven Knežević
13.06.2019.19:00
'Ostvario sam snove na mjestu na kojem sam se najmanje nadao, sada stižu investitori i vraćamo se gdje pripadamo'
Emica Elvedji / CROPIX

sažeto

Frane Vitaić objavio je kraj igračke karijere, no ostaje u svojoj Cibaliji kao trener u mlađim uzrastima


Slaven Knežević
13.06.2019.19:00

Frane Vitaić je na kraju protekle sezone odlučio otići u igračku mirovinu. Napravio je to u svojoj Cibaliji u kojoj je ostavio najdublji trag. Osim za vinkovački sastav igrao je i za Hajduk, Mosor, Osijek, Omiš, Šibenik, Otelul Galati i Split. Kroz karijeru imao je dosta pehova, ali na kraju je svoju sreću pronašao u Vinkovcima koji su mu kao drugi dom. Sve je krenulo u rodnom Splitu, u Hajduku.

"Počelo je kroz omladinsku školu Hajduka. Moj brat blizanac Ante i ja smo zajedno krenuli od osme godine i do 18. smo bili u omladinskoj školi Hajduka. Bila je to generacija Darija Srne i Marija Carevića i njih dvojica su jedini od naše generacije ostali u seniorima i potpisali profesionalni ugovor, a mi ostali smo tražili neku novu sredinu", kaže nam Vitaić pa dodaje:

"Brat i ja smo onda otišli u Mosor iz Žrnovnice koji je tada bio stabilan drugoligaš i u njega je otišlo dosta igrača Hajduka iz naše generacije. Tu smo okusili seniorski nogomet i nogometno sazrijevanje. Imali smo odličnu mladu ekipu. Zadržali smo se tamo tri i pol godine."

Emica Elvedji / CROPIX

Nakon Mosora uslijedio je povratak u Hajduk, no ni druga sreća nije bila najsretnija.

"Hajduk nas je vratio i potpisali smo profesionalne ugovore. Trener je bio Baka Slišković i bilo je jako puno igrača. Ja čak nisam ni jednu službenu utakmicu upisao za Hajduk, a brat je odigrao nešto u Kupu. Nismo se zadovoljavali time, htjeli smo više igrati. Ćiro Blažević je preuzeo klupu i počele su pripreme za Ligu prvaka. Shvatili smo da ne računaju na nas", kaže Vitaić pa dodaje:

"Htjeli su oni nas zadržati, imali smo ugovor, ali bi nas prvo slali na posudbe. Imali smo neke drugoligaške ponude, ali htjeli smo u prvu ligu. Natezanje oko ugovora je trajalo nekih 10-ak dana. Trenirali smo s drugom ekipom i ja sam na treningu slomio ključnu kost pa sam pauzirao nekih pola godine. Brat je otišao za Osijek, a ja sam za njim došao pola godine kasnije."

Nije to bio ovaj današnji Osijek.

"Nije, naravno, ali bilo je to isto jedno dobro razdoblje Osijeka. Igrala se Europa. Tada je Branimir Glavaš bio predsjednik, a Ivo Šušak trener. Imali su odličnu ekipu. Igrao sam malo, sve više prema kraju sezone, ali nisam bio zadovoljan. Kada sam se vratio doma na odmor, shvatio sam da i Osijek ne računa na mene, a meni se ne ostaje pa sam i tu raskinuo ugovor."

Vitaić je iz Osijeka otišao u Omiš i to je bila prekretnica.

"Put me odveo do Omiša koji je bio trećeligaš. Tamo sam odigrao tri, četiri mjeseca i od tada je krenulo sve. Postojala je velika želja i glad za uspjehom i afirmacijom. Jako puno sam radio na sebi i trenirao još dok sam bio u Osijeku i znao sam da se mora negdje otvoriti. Nakon sjajne sezone u Omišu sam otišao u Šibenik gdje je bio trener Kalinić i tu sam napravio iskorak na prvoligaškoj sceni. U polusezoni sam zabio osam ili devet golova i dobio ponudu iz Rumunjske."

Emica Elvedji / CROPIX

Otelul Galati i Rumunjska iz hrvatske perspektive ne zvuče primamljivo. Kako ste se odlučili za Rumunjsku i kakvi su dojmovi od tamo?

"Rumunjska liga je tada baš bila u ekspanziji. Imali su dva kluba u Ligi prvaka gdje su ih predstavljali Steaua Bukurešt i Cluj, a još četiri ili pet ih je bilo u Europskoj ligi. Imao sam predrasude prema Rumunjskoj. Možda sam čekao nešto bolje, ali kada se ukazala prilika sam ipak prihvatio", kaže Vitaić pa dodaje:

"Taj Otelul Galati je bio stabilan prvoligaš. Istražio sam ih na internetu i shvatio da su negdje na sredini tablice. Bilo mi je dobro u Rumunjskoj, ali bio je to jedan jako stresan period u mojem životu. Tražio sam se prvo vrijeme pa je tek nakon pola sezone krenulo kada sam zabio gol s centra. No, nije bilo lako, to mi je bio prvi odlazak u inozemstvo, igrao se brži nogomet i došao sam u ligu koja je imala šest, sedam klubova u Europi. Bila je jako kvalitetna liga i baš su me ugodno iznenadili. Tada nije bilo ni jednog Hrvata tamo, a kasnije ih je došlo dosta."

Emica Elvedji / CROPIX

Osim stresa zbog prilagodbe na novu sredinu i novu ligu, Vitaića su mučile i neke druge stvari u životu. Naime, tek je upoznao svoju današnju suprugu...

"Najveći problem je bio što sam bio sam tamo. Imao sam jednog prijatelja Srbina s kojim sam se dosta družio, ali opet, bio sam odvojen od obitelji i od djevojke tada. U Osijeku sam upoznao današnju suprugu, a tadašnju djevojku i taman kada smo se upoznali, morao sam otići. Kada sam otišao u Rumunjsku je bilo najteže. Ona je bila prvih mjesec dana sa mnom, no, kako je studirala nije mogla ostati cijelo vrijeme", kaže Vitaić pa nastavlja:

"Nije bilo lako, ali pronašao sam tu sebe najviše. Izgradio sam se i u vjeri. Uz Božju pomoć sam sve to izdržao i izgradio se kao osoba. Na kraju sam bio zadovoljan, ali ipak sam se htio vratiti u Hrvatsku, a taman se stvarala priča oko RNK Splita koji je bio hit na hrvatskoj sceni s velikim ambicijama."

Split je bio dobra priča, barem dok je trajalo...

"Je dok je trajalo. Tada smo bili druga liga i izborili prvu odmah. Split je svake godine išao stepenicu više, ali opet smo se razišli. Brat i ja smo tu napokon igrali zajedno i bili smo zadovoljni. Bili smo doma. No, na kraju sam morao otići iz Splita i eto, put me odveo prema Slavoniji gdje je krenuo novi život i ta moja slavonska avantura koja i danas traje. Tu sam se oženio i osnovao obitelj i preporodio se u Cibaliji."

Emica Elvedji / CROPIX

Cibalia je obilježila Vitaićevu karijeru.

"Došao sam u Cibaliju kao afirmirani igrač. Imao sam iza sebe Rumunjsku, Split i Šibenik i bilo je lako doći. Klub me želio i čim su pokazali interes došao sam i Vinkovci su mi postali drugi dom. Tu sam se izgradio najviše i osnovao obitelj. Moji snovi su prije bili Hajduk i svi veliki klubovi, ali eto, izgradio sam se kroz Cibaliju", kaže Vitaić pa dodaje:

"Prošao sam brojne klubove, a tu, gdje sam se najmanje nadao, sam doživio možda i najljepše trenutke u karijeri. Osjećam se kao kod kuće. Ljudi su me prihvatili, dali su mi i kapetansku traku... Kroz te sve ljude i atmosferu u klubu su mi se ostvarili svi moji snovi. Možda nekome ne djeluje kao nešto veliko, ali ja sam jako zadovoljan. Ispunjen sam i to je ono što na kraju ostaje. Ne ostaju novci, nego sve te uspomene. Naravno da sam kao mladi igrač sanjao Hajduk i velike europske klubove i bogatstvo, a na kraju sam sve što trebam dobio u Vinkovcima. Ovdje sam se našao kao čovjek, suigrač, prijatelj... To kako su me ljudi prihvatili u Vinkovcima je ispunjenje koje ti nitko ne može platiti."

Danas je Cibalia daleko od prve lige u kojoj je nekada bila i kojoj pripada. Kakvo je stanje u klubu?

"Kroz osam godina koliko sam u klubu je klub mijenjao i predsjednike i trenere, ali bez obzira na vse klub nije izgubio dušu. Kada je klub ispao u treću ligu, nisam to tragično doživljavao zato što se dvije godine ranije klub spašavao. Nakon onog našeg famoznog ulaska u 1. HNL kada smo napravili čudo i stigli Šibenik koji je imao 10 bodova prednosti, izgledalo je kao da će to sve ići u ljepšem smjeru. Klub je dvije godine igrao kvalifikacije za ostanak u 1. HNL i treću godinu nije više išlo", kaže Vitaić pa nastavlja:

"Tada sam shvatio da tako i mora biti jer je klub u prvoj ligi bio u velikim problemima i funkcionirao amaterski, a dug se samo gomilao. Ispalo je tako da smo morali u treću ligu. Ostao sam tu i ove godine. Stvorila se tu obra priča s dosta momaka iz Vinkovaca i okolice i atmosfera je odlična. Klub je počeo rješavati dugove i ide se u pozitivnijem smjeru. Postoji naznaka i da je klub pronašao izlaz, ali ne bih sada o tome."

Emica Elvedji / CROPIX

Nije lako naći investitora i sponzore u Hrvatskoj.

"Nije, ali to je jedini izlaz za naše klubove. Cibalia ide u tom smjeru koliko ja znam i tu vidim spas za klub i dugoročno odličnu stvar. Želimo klub vratiti u prvu ligu. Ove godine se obilježavala 100. godišnjica. Cibalia je klub s dušom, klub s navijačima...", kaže Vitaić pa dodaje:

"Najbolje se sve vidjelo u trećoj ligi ove godine kada smo na svakom gostovanju imali po 100-200 navijača, a na domaćim utakmicama i puno više. To je klub s dušom kojem nije mjesto ovdje, ali trebao je možda doživjeti ovo da se očisti od dugova i svega i postavi na zdrave noge. Vjerujem da je Cibalia na dobrom putu i da će krenuti prema gore i doći tamo gdje ju svi očekuju, u 1. HNL."

Emica Elvedji / CROPIX

Igračka karijera je gotova, kreće ona trenerska. Vitaić već sada radi s mlađim uzrastima u Cibaliji.

"Prošle godine sam položio B licencu i te godine kada je Cibalia ispala u 3. HNL je bila velika rupa. Dva mjeseca se nije znalo što će biti s klubom, ide li u stečaj ili kreće iz te treće lige. Bio sam jako dugo dole u Dalmaciji na odmoru kod svojih. Nije se ništa događalo i već sam prelomio da neću ni igrati. Htio sam se već tada ozbiljnije uhvatiti trenerskog posla", kaže Vitaić pa nastavlja:

"No, nazvali su me predsjednik Kurtušić i moj bivši suigrač, a sada trener Tomić i odlučio sam pomoći klubu. Uz igrački dio, trenirao sam i djecu u Cibaliji kako bih stekao iskustvo. Odlično se osjećam i mogao bih još igrati, ali krenuo sam u trenerske vode i ne želim sjediti na dvije stolice. Upisujem sada A licencu i definitivno se vidim u tome. Nije lako biti trener, kao trener misliš samo na sebe, a sada misliš na 20 glava, sastavljaš treninge, brineš o svemu. No, u tome sam cijeli život i krenuo sam u to, a vidjet ćemo gdje će me život odvesti", zaključio je Vitaić.

nogomet

100posto sport izdvojeno

Cibalia

Frane VItaić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter