ISPOVIJEST OPORAVLJENIKA MARKA ARAPOVIĆA

'Sve o čemu sam sanjao 13 mjeseci, sva ta muka, patnja, bile su vrijedne osjećaja kad sam se vratio košarci'


Toni Horvat
04.05.2018.20:45
'Sve o čemu sam sanjao 13 mjeseci, sva ta muka, patnja, bile su vrijedne osjećaja kad sam se vratio košarci'
Ronald Gorsic / CROPIX

sažeto

Hrvatski košarkaški reprezentativac (21) ispričao nam je kako je proteklo 13 mjeseci rehabilitacije i kako je vrijeme iskoristio da završi fakultet


Toni Horvat
04.05.2018.20:45

Točno 13 mjeseci nakon što je u polufinalnoj utakmici ABA lige protiv Partizana teško ozlijedio lijevo koljeno, Marko Arapović vratio se košarci. Rehabilitacija je trajala nešto dulje od očekivanog, ali je na kraju vrijedilo osjećaja kad je ponovno kročio na parket, primio loptu u ruke i zabio prve koševe.

"Fenomenalan osjećaj, bio sam izvan sebe! To sam čekao od prvog dana ozljede, zamišljao taj dan, jedva čekao da ponovno zaigram. Sve o čemu sam sanjao tih 13 mjeseci, sva ta muka, patnja, bile su vrijedne ovog osjećaja", rekao nam je 21-godišnji krilni centar Cedevite dva dana nakon povratničke utakmice protiv Vrijednosnica Osijek na startu doigravanja HT Premijer lige.

Prisjetio se toga kobnog trenutka 2. travnja prošle godine, kad mu je stradao patelarni ligament lijevoga koljena.

Ronald Gorsic / CROPIX

"Odmah sam znao da je katastrofa. Teško je bilo, ali u glavi je odmah jedina misao bila krenuti u rehabilitaciju, a ne ponašati se kao žrtva. Od ulaska u bolnicu do povratka na teren, ni u jednom trenutku nisam želio ni pomisliti da je gotovo", kaže Arapović.

Nasreću, ozljeda je bila takve prirode da se očekivao potpuni oporavak i nastavak karijere bez problema, pa Marko vjeruje da će opet biti onaj stari, igrač koji je zavrijedio mjesto u reprezentaciji na Olimpijskim igrama u Riju 2016.

"Nakon operacije doktor mi je rekao da neće biti posljedica po karijeru, samo je potrebna dugotrajna rehabilitacija. Sad se osjećam kao da mi ništa nije bilo. To je najgora rehabilitacija koju igrač može proći, ali ako se dobro odradi, sve se vraća u normalo. Olakšavajući faktor je bio i to što mi nisu morali ugrađivati ništa umjetno", objasnio je Arap, koji nam je onda prepričao kako je ta rehabilitacija izgledala.

Twitter

"Prva dva mjeseca bila su katastrofa, nisam mogao ništa drugo nego ležati, hodao sam na štakama... Kako je vrijeme išlo, stanje se poboljšavalo, počeo sam hodati, pa unatrag, pa uzbrdo, pa lagano ubacivati trčanje, skakanje, košarkaške elemente, sve je to išlo postupno. Ali bio je to cjelodnevni režim. Na tretmanima bih bio od osam ujutro do dva poslijepodne, onda bih imao 2-3 sata odmora, pa opet rehabilitacija i onda na spavanje."

Polovicu razdoblja od tih 13 mjeseci proveo je bez ikakvog fizički zahtjevnog treninga, ali u cijelom procesu dosta je šutirao.

"Šut nisam izgubio, najvažnije je bilo vratiti snagu u kvadricepse, mišiće... Vrijeme je moralo odigrati svoju ulogu. I dalje moram paziti, prije svakog treninga raditi vježbe za jačanje koljena i kvadricepsa, a morat ću to raditi do kraja karijere. U ovakvim situacijama shvatiš da se više moraš brinuti o tijelu, prvenstveno radi prevencije", kaže Arapović, koji bi tako mogao višestruko nadoknaditi ovu izgubljenu godinu u poznijoj dobi, kad se počnu vidjeti razlike između igrača koji su i u mladosti vodili brigu o tijelu i onih koji nisu.

"Prve košarkaške treninge imao sam u veljači, bio je to prekrasan osjećaj, ali nakon tako duge stanke teško je bilo odmah ući u puni ritam. Tek sam zadnja dva tjedna u punom treningu s momčadi, još tražim gdje sam, što sam, ali najvažnije je da me ništa ne boli. Izuzetno sam sretan što je tijelo opet spremno za sve napore. Odavdje se mogu samo dizati."

Tko zna kako bi sve prošlo da nije bio okružen pravim ljudima.

"Obitelj mi je sve u životu, oni su mi bili najveća potpora, ali i djevojka i prijatelji, koji su stalno bili uz mene i bili mi na raspolaganju u svakom trenutku, nisu mi dopustili da padnem. Naravno, i ljudi iz kluba, fizioterapeut Slaven Durlen s pomoćnicima i kondicijski trener Slaven Hlupić bili su uz mene za svaku vježbu, masažu, terapiju, definitivno sam bio okružen pravim ljudima."

Vrijeme izvan terena, odnosno ono malo što ga je imao izvan rehabilitacije, maksimalno je iskoristio.

"Završio sam fakultet, sportski menadžment na Libertasu. za kraj sam ostavio računovodstvo koje sam vukao od prve godine. Zahvalio bih svima sa sveučilišta jer su mi izlazili ususret kad su mi se termini ispita poklapali s utakmicama. Cilj mi je bio završiti najviše što mogu dok sam u Zagrebu. Znam da nekim sportašima to nije toliko važno, to je bio moj osobni izbor."

Osim toga, sudjelovao je i u svim humanitarnim akcijama Cedevite. I prije je bio jedan od najčešćih sudionika, a sad pogotovo.

Srdjan Vrancic / CROPIX

"To je bilo najmanje što mogu učiniti da pomognem suigračima, da ih oslobodim tih obveza. Te humanitarne akcije uvijek su mi bile gušt, a najdraže mi je druženje s djecom s Downovim sindromom. Kad njih vidiš sretne, to je neprocjenjivo iskustvo", kaže Marko.

A vrijeme u Zagrebu možda mu se bliži kraju. Ugovor s Cedevitom veže ga samo do kraja ove sezone.

"Nakon toga ćemo vidjeti što i kako dalje. Sad samo želim ostaviti domaće prvenstvo i dat ću sve od sebe u svakoj situaciji i u svakoj minuti koju dobijem na parketu."

hrvatska košarkaška reprezentacija

oporavak

KK Cedevita

koljeno

Marko Arapović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter