100POSTO KOMENTAR

Tuga i jad loptanja pod obručima: Košarka nam je možda dotaknula dno, ali tek nam budućnost nosi put u središte Zemlje


Toni Horvat
18.09.2018.13:00
Tuga i jad loptanja pod obručima: Košarka nam je možda dotaknula dno, ali tek nam budućnost nosi put u središte Zemlje
FIBA

sažeto

Kad gledaju ovakvu reprezentaciju, djeca ne mogu dobiti želju da se bave košarkom. Uskoro je više nitko kod nas neće ni igrati...


Toni Horvat
18.09.2018.13:00

Stojko Vranković u funkciji predsjednika HKS-a rekao je da smo dotaknuli dno. Izbornik Dražen Anzulović kaže da treba sjesti i vidjeti što i kako dalje. Kapetan Bojan Bogdanović nije mogao pronaći riječi kojima bi išta konkretno analizirao. Dario Šarić rekao je da i dalje vjeruje u plasman na Svjetsko prvenstvo, iako vjerojatno ni sam sebe ne može intimno uvjeriti u to, ali takav je, vječiti optimist, barem izvana...

Prateći hrvatsku košarku posljednjih desetljeća, što privatno, što profesionalno, puno puta sam se susreo sa "samim dnom". Sve ovisi o kontekstu vremena. Nekad su to bili vezani porazi u kvalifikacijama od Bugarske i Ukrajine. Nekad je to bilo ispadanje u četvrtfinalu Olimpijskih igara, kao na primjer 1996. u Atlanti, prvom velikom natjecanju s kojeg se samostalna Hrvatska vratila bez medalje.

Bili smo na dnu i u cijelom razdoblju između 1997. i 2003., kad nam je vrhunac bio četvrtfinale EP-a 2001. i nikad prežaljeni raspad sustava u već dobivenoj utakmici protiv Turaka. Novo dno dotaknuli smo ispadanjem u uvodnoj skupini EP-a u Litvi 2011., a zapravo jedini svijetli trenutak imali smo u Sloveniji 2013., kad je hrvatska košarkaška reprezentacija jedini put od 1995. ušla u polufinale velikog natjecanja, ali ni tada nije bila zrela za medalju.

Treba konačno priznati: U hrvatskoj košarci ne može se uživati

O kakvom doticanju dna onda sad govorimo? Nekoliko bljeskova, poput te Slovenije 2013. ili plasmana na Olimpijske igre u Riju, bili su samo to - bljeskovi. Kad govorimo o košarci, s neizbrisivim sjećanjem na Dražena Petrovića i junake koji su nastavili još nekoliko godina nakon njegove pogibije, iz hrvatske perspektive, već 23 godine smo na dnu. Svi mi kojima je košarka u srcu moramo se konačno pomiriti s bolnom istinom - to već odavno nije sport u kojem možemo uživati dok istovremeno želimo rezultat.

Mi smo razmažena nacija koja priznaje samo pobjednike. Imamo nogometaše koji su drugi na svijetu. Imamo rukometaše i vaterpoliste, koji su uvijek u zoni medalja, čak i ako ih ne osvoje. Imamo Sandru Perković, imamo braću Sinković i brojne druge zvijezde u "malim" sportovima, koji će nam svako toliko uljepšati dan viješću da su osvojili europsko srebro ili svjetsku broncu, ali sutradan ćemo ih zaboraviti, a preksutra popljuvati kad ne ponove ili nadmaše taj uspjeh.

Košarkaši nam uspjeh nisu donijeli 23 godine. Porazi od Litve i Poljske najvjerojatnije su nam zatvorili vrata SP-a 2019., a time i Olimpijskih igara u Tokiju 2020. A nakon Rija ufali smo se u Tokio, kako će tada biti vrijeme za konačni povratak medaljama. Kakva lažna nada.

Ono kad svi kolektivno zaborave da je to kolektivni sport

Da, ovakav sustav kvalifikacija je sulud i nadajmo se da će se ukinuti prvom idućom prilikom. Ali i u takvom sustavu, u kojem od 12 utakmica čak osam treba igrati bez igrača iz NBA i Eurolige, ove preostale četiri morale su biti garancija da ćemo lakše preživjeti onih osam. No Zula je dobro upozorio, nećemo dobiti ni Litvu ni Poljsku zato što su nam došla četiri NBA igrača. Dogodilo se upravo suprotno, oni koji bi bez njih trebali nositi reprezentaciju gurnuli su se u drugi plan i čekali da NBA-jevci sami sve riješe svojom ekstraklasom. Samo, ni Žižić ni Zubac nisu još ekstraklase, a kamoli igrači koji će sami riješiti utakmicu. Bogdanović je opet imao loš dan, potpomognut ozljedom iz prvog dijela i fokusom poljske obrane, a Šarić je u prevelikoj želji opet sam sebi nametnuo pritisak kakav ne bi izdržali ni puno veći od njega... Igra bez igre, bez protoka lopte, s napadom toliko statičnim da igrači stignu na parketu i pustiti korijenje... Kao da su svi kolektivno zaboravili da je košarka momčadski sport, a rezultat toga su negledljivost i porazi.

Na kraju ispada da je najpametniji u cijeloj hrvatskoj košarci bio čovjek kojeg su toliki "prokleli". Ante Tomić bio je zvijezda u Realu i Barceloni, ali u reprezentaciji nikad nije ispunio ogromna očekivanja javnosti, samo zato što je košarka momčadski sport svugdje u svijetu osim u hrvatskoj reprezentaciji. On je prvi shvatio koliko to sve skupa nema smisla, nije se formalno oprostio od reprezentacije, ali je dao do znanja da nema smisla više ga pozivati. I prvi je došao do zaključka kako bi se javnost trebala nositi s neuspjesima. Kad sam ga nakon sudbonosnog poraza u Litvi pitao što može poručiti navijačima, u trenutku zadivljujuće iskrenosti smislio je ovo:

"Najbolje da ugase TV i da nas više ne gledaju."

Idući put na velikoj sceni Hrvatska će biti na Eurobasketu za tri godine. Bit će joj to najdulja stanka u povijesti. Možda to i nije tako loše. U tri godine igrači će se dobro odmoriti od reprezentacije i stresa koji igranje za nju nosi. Mi ćemo se kao gledatelji i navijači dobro odmoriti od reprezentacije i stresa koji gledanje njenih utakmica nosi.

U košarku će se ići samo zbog novca i slave u inozemstvu

Bojan Bogdanović imat će 32 godine, bit će još dovoljno fizički moćan, a mentalno još puno iskusniji. Dario Šarić s 27 će ući u najbolje igračke godine. Žižić i Zubac imat će po 24 i možda do tada postati igrači koji na toj razini čine razliku, ako do tada pozicija centra ne bude potpuno iskorijenjena iz ovog sporta...

Ali u tome i je najveća tragedija, koja je zapravo posljedica silnih razočaranja i "dna" po kojem se tako dugo vucaramo. Imamo kadetske prvake Europe, čiji su najbolji igrači bili sinovi naših nekadašnjih velikana. Međutim, tko danas više uopće upisuje djecu na košarku osim ljudi koji su za nju usko vezani? Kao klinci uopće ne počinju s ovim sportom osim ako nisu natprirodno visoki, pa inercijom završe u košarci. I onda dobijemo vrlo dobre centre koji su sve češće višak, dok potencijalni bekovi, koji danas dominiraju košarkom, završe u rukometu, vaterpolu ili nekom individualnom sportu. Možda sad i jesmo dotaknuli novo dno, ali što ćemo tek u budućnosti, kad više jednostavno ne budemo imali dovoljno igrača? Slijedi li nam put u središte Zemlje?

A ako nam se i potrefi neki supertalent na vanjskim pozicijama, košarkom će se baviti zbog svoje karijere, novca koji će zaraditi i slave koju će steći u inozemstvu. Reprezentacija će im biti samo gubljenje vremena, opasnost od ozljede i smetnja u pripremama za klupsku sezonu. Kod nekih je i danas već tako. "Radost loptanja pod obručima", fraza koju je osmislio Slavko Cvitković, odavno više nije primjenjiva na Hrvatsku. Jer čak i ako pobjeđuje, naša reprezentacija to čini na način da kod fanova u želucu ne stvara "leptiriće", nego grčeve. Pa zašto bi je onda itko gledao? I za koga bi reprezentativci igrali?

Imat ćemo tri godine da se odmorimo od reprezentativne košarke. Tko zna, možda nakon toliko vremena budemo svježiji, orniji za novi početak, možda nam loptanje pod obručima bude nedostajalo, pa ponovno kod nas počne izazivati radost, a ne tugu i jad.

100posto komentar

hrvatska košarkaška reprezentacija

komentar

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter