TKO BI GORI, SAD JE DOLI

U četvrt stoljeća sve se promijenilo: Modrić i Vatreni su na krovu svijeta, a nekad trofejna košarka postala je sport kojim se nitko ne želi baviti


Toni Horvat
03.12.2018.19:00
U četvrt stoljeća sve se promijenilo: Modrić i Vatreni su na krovu svijeta, a nekad trofejna košarka postala je sport kojim se nitko ne želi baviti
FIBA, Getty Images

sažeto

Prva godina bez košarkaške medalje bila je ujedno i godina u kojoj su nogometaši prvi put zaigrali na velikom natjecanju


Toni Horvat
03.12.2018.19:00

Nedjelja je bila sudbonosan dan za Hrvate u dva najpopularnija svjetska sporta, jedan u kojem smo se prometnuli u senzacionalnu velesilu i jedan u kojem smo to prestali biti prije više od 20 godina.

Nogometaši su doznali protivnike u kvalifikacijama za Euro 2020. i mogu biti prezadovoljni ždrijebom, odnosno prilikom da se bez stresa ispuni cilj plasmana na kontinentalnu smotru. Košarkaši su, s druge strane, već odavno u kvalifikacijama za SP 2019., ali nakon sinoćnjeg poraza u Litvi šanse za ispunjenje istovjetnog cilja svedene su na teoriju.

A kad se samo sjetimo kakvi su odnosi vladali u tim sportovima prije "samo" 25 godina... Četvrt stoljeća, gledajući širu sliku, nije tako puno, a opet je dovoljno za potpuni preokret.

Prije 25 godina hrvatski nogometaši još nisu ni započeli svoje prve kvalifikacije za veliko natjecanje, a košarkaši su već imali najveće uspjehe za sobom - olimpijsko srebro i europsku broncu. Godinu kasnije, stigla je i svjetska bronca, još godinu kasnije nova europska, a još godinu kasnije i prvo veliko natjecanje s kojeg se Hrvatska vratila bez medalje, nakon što se četvrtfinalni poraz od Australije na Olimpijskim igrama u Atlanti okarakterizirao debaklom.

Iste te godine nogometaši su se prvi put pojavili na velikom natjecanju, oduševili na putu do četvrtfinala Eura, gdje ih je zaustavio kasniji prvak Njemačka. A i dan danas žalimo za nedosuđenim prekršajem Markusa Babbela na Nikoli Jerkanu trenutak prije nego što će asistirati Matthiasu Sammeru za pobjednički gol "elfa".

Bio je to zamašnjak za SP u Francuskoj dvije godine kasnije, kad je ta fantastična generacija "vatrenih" šokirala svijet i osvojila broncu. Malo je tko mislio da će hrvatski nogomet opet biti tako visoko, pa opet, 20 godina kasnije, Luka Modrić, Zlatko Dalić i društvo nadmašili su uspjeh Ćirinih brončanih.

Ta je 1998. ujedno bila i prva godina kad su košarkaši propustili veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo. Mislili smo da smo time dotaknuli dno. Ako jesmo, na njemu smo ostalih svih ovih 20 godina. Povremeno bismo poskočili, pokušavajući se izvući iz jame koju smo si iskopali, ali nikad dovoljno visoko da bismo dosegnuli razinu zemlje, i nikad nije bilo nikoga tko bi nam odozdo "dao lupeške" ili nam odozgo pružio ruku spasa. Zapravo, naši su košarkaši uglavnom bili ti koji su "davali lupeške" onima koji su bili na istoj ili nižoj razini, porazima od Australije, Turske, Slovenije ili Češke, koje su danas za Hrvate - Amerikanci.

Luka Modrić danas bi trebao primiti Zlatnu loptu France Footballa i tako upotpuniti "hat-trick" najvećih individualnih priznanja koje nogometaš može dobiti. Nakon što su devet godina među sobom tu nagradu dijelili Cristiano Ronaldo i Leo Messi, došlo je vrijeme da tu dominaciju prekine Hrvat. Nećemo izmisliti toplu vodu ako kažemo da je 2018. godina bila apsolutno najbolja u povijesti hrvatskog nogometa, a to se ogledava čak i na klupskoj pozornici jer je Dinamo osigurao prvo proljeće u Europi nakon skoro pola stoljeća.

Druga, potpuno suprotna slika, stigla je iz Litve, gdje su hrvatski košarkaši ostali u situaciji da moraju dobiti posljednje dvije utakmice i nadati se dobrim vijestima s drugih utakmica kako bi otišli na SP u Kini. Budući da će ono biti izlučno natjecanje za Olimpijske igre u Tokiju, prvo iduće veliko natjecanje bit će nam EP 2021., četiri godine nakon posljednjeg na kojem smo nastupili.

Stvar je jednostavna. Postoje tri prilično jasna razloga za potpuno drukčije smjerove u kojima su otišla ova dva sporta u Hrvatskoj.

Košarka nema rezultata za inspiraciju klinaca

Klinci se žele baviti sportom u kojem je njihova reprezentacija uspješna. Mnoge današnje nogometne reprezentativce na sam ulazak u nogomet inspirirala je baš bronca iz Francuske. Današnje košarkaške reprezentativce nije imao tko inspirirati, osim možda roditelja. Ostali klinci radije su odlazili na rukomet, koji je nakon prvih uspjeha sredinom 90-ih postao totalni hit nakon svjetskog zlata 2003. godine. I naravno, na nogomet.

Za nogomet ti treba samo lopta i poneki prijatelj

Osim toga, nogomet je pristupačniji, masovniji i izdašniji. Za zaljubiti se u igranje nogometa dovoljno je imati loptu, dok se golovi mogu improvizirati. Puno je teže improvizirati koš. A kad se jednom zaljubiš u nogomet, a pogotovo kad shvatiš da si u njemu dobar, nema povratka. Zato je puno teže okupiti ekipu za basket jer te prijatelji gledaju kao čudaka. Konačno, u nogometu se kudikamo više zarađuje nego u košarci, zanemarimo li iznimke sa samog vrha NBA lige. Čak i ako nisi dovoljno dobar ni za što osim domaćeg prvenstva, puno ćeš bolje zaraditi i imati puno više opcija kao nogometaš nego kao košarkaš. Uostalom, skoro svako selo ima nogometni klub u kojem se može početi, dok se zbog košarke često treba puno više putovati.

Puno je teže stvoriti košarkaša

Treći je razlog sam profil sporta i sklonost Hrvata traženju uspjeha linijom manjeg otpora. Košarka je taktički i intelektualno kudikamo zahtjevnija od nogometa, kako za igrače i trenere, tako i za gledatelje. Igrači u košarci imaju puno veću individualnu odgovornost, više razmišljati u igri i reagirati u kratkom vremenu. Nema Hrvatska ništa manje talenata u košarci nego u nogometu, no dok je nogomet relativno jednostavno naučiti, košarka (pogotovo današnja) zahtijeva polivalentnost i sposobnost igranja na praktički svim pozicijama, posebno u obrani. A za onu ključnu i najzahtevniju poziciju razigravača treba najviše vremena, učenja i "brušenja" da bi se došlo na vrhunsku razinu. Kod nas za takvo što nikad nije bilo strpljenja, uvijek je bilo lakše dovesti jeftinog Amerikanca koji je nakon koledža shvatio da nema mjesta u NBA ligi, ali da naivnim Europljanima može "prodavati muda pod bubrege" i na račun prirodno urođenih fizičkih predispozicija uzimati mjesto domaćim klincima. I onda dolazimo u situaciju da neuki puk godinama glavnim krivcem za propast hrvatske košarke traži u Roku Ukiću, umjesto u onima koji u 20 godina nisu bili u stanju proizvesti boljeg razigravača od njega.

FIBA

Zato danas, kad se košarka stalno "snižava", najveći hrvatski talenti igraju "izumiruću" poziciju centra, potencijalni playmakeri radije će dominirati u rukometu kao Ivano Balić ili biti "divovi" u nogometu, nego mukotrpno raditi kako bi došli na vrhunsku razinu. I zato se hrvatski košarkaši muče s Mađarima i Rumunjima, gube od Nizozemaca i Poljaka te propuštaju velika natjecanja. Pa iako bi na izbornicima trebao biti barem dio odgovornosti, oni su najmanje krivi za to što jednostavno nemaju s čim raditi ako im se uzme nekolicina najboljih igrača, kao što je slučaj u ovim kvalifikacijama koje se igraju usred sezone.

Naravno, i nogometaši imaju svoje breme, koje se do ovog SP-a uglavnom potenciralo zbog HNS-a, odnosno ljudi koji (ne)službeno njime drmaju. Prijelaz iz juniorske na seniorsku razinu, na kojem otpadaju brojni košarkaši, u nogometu je nešto lakši, a i nudi puno više opcija. Puno je više radnih mjesta na vrhunskoj razini, jer recimo, u NBA ligi ima mjesta za 450 košarkaša, dok u nogometu samo u Ligi prvaka može biti prijavljeno 800 igrača, a da ne govorimo o ostalim klubovima, u kojima se okreće kudikamo više novca nego u košarkaškim klubovima sličnog ranga.

U oba sporta talenata imamo koliko hoćeš, samo što je u košarci manje talenta i volje među onima koji ih trebaju usmjeriti. Dinamova je škola, recimo, jedna od najcjenjenijih u Europi. I Hajdukova, unatoč brojnim kontroverzama, također uživa popriličan ugled. Klinci se duže zadržavaju u svojim prvim nogometnim sredinama nego u košarkaškima, a zbog masovne produkcije manje se osjeti kad neki od tih talenata propadne, svojom ili tuđom krivnjom.

Zato ćemo u nogometu uvijek imati dobrih generacija, spremnih na veće ili manje uspjehe. Za košarku je sve manje vremena i nade.

nogomet

košarka

SP 2019.

Euro 2020.

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter