ANTHONY ŠERIĆ

'U Hajduku su me tjerali da trčim vojničke krugove jer nisam htio u drugu momčad, a nikad ne bih ušao u Nadzorni odbor jer se važne odluke ne smiju donositi srcem'


Toni Horvat
14.10.2018.08:00
'U Hajduku su me tjerali da trčim vojničke krugove jer nisam htio u drugu momčad, a nikad ne bih ušao u Nadzorni odbor jer se važne odluke ne smiju donositi srcem'
Vladimir Dugandzic / CROPIX

sažeto

Anthony ili Ante, njemu je svejedno, gost je naše tradicionalne nedjeljne rubrike. Raritet je u svijetu nogometa jer su ga tri različita izbornika vodila na SP, a nijedan ga nije stavio u igru


Toni Horvat
14.10.2018.08:00

Rođen je i odrastao u Australiji, a u Hrvatsku je stigao kao 17-godišnjak. Istovremeno je dobio poziv za australsku i hrvatsku reprezentaciju i odabrao "vatrene". Bio je dio reprezentacije na tri uzastopna Svjetska prvenstva, makar ni na jednom nije odigrao ni minute, ali najpamtljiviju utakmicu u kockastom dresu odigrao je usred Beograda. Naša legenda ove nedjelje je Anthony Šerić (39).

"U Hrvatsku sam došao 1996., nakon rata, s Croatiom iz Sydneyja. Klub je igrao neke turnire u Metkoviću, Zadru, Širokom Brijegu, protiv Dinama, Hajduka... Ja sam imao 17 godina, igrao sam za mlađe uzraste, ali klub je poveo i mene i još nekoliko mladih igrača", prisjetio se Šerić.

Tijekom te turneje privukao je pozornost Hajduka, za koji je iduće godine potpisao. Bilo je to ostvarenje sna, već u tako ranoj dobi.

"U Croatiji Sydney igraju redom naši iseljenici, odnosno njihova djeca. Moj otac bio je velik hajdukovac, cijelo djetinjstvo sam slušao priče. Primijetio me baš aktualni trener hajduka Zoran Vulić. Baš smo se nekidan sreli, rekao mi je da se još sjeća kopački koje sam nosio jer sam imao veliku nogu za svoju visinu", kaže Anthony, kojeg su u Splitu odmah "preksrtili" u Antu.

Mario Todoric / CROPIX

U Hajduku je proveo dvije godine, pa iako trofej nije osvojio, za to ga vrijeme vežu prekrasna sjećanja.

"Drukčije se tada živjelo u Splitu, da ne kažem laganije. I Hajduk je bio drukčiji, igralo je malo stranaca, a dosta mladih momaka, s kojima sam se brzo 'našao', poput Tudora, Vučka, Jurića, Leke, Pletikose, Deranje... Ali poštivalo se starije i to je bio odličan miks. Cijeli taj ambijent, osjećaj prema klubu, baš sam uživao. Bio mi je san igrati za Hajduk dok sam bio dijete, a onda sam se odjedanput stvorio tu."

'Za Hrvatsku sam se odlučio zbog nacionalnog ponosa, i mi u Australiji smo patili zbog rata'

Bio je lijevi bek, skloniji ofenzivnim nego defanzivnim zadacima, u HNS-u su također prepoznali njegov talent i uputili mu poziv u reprezentaciju prije SP-a u Francuskoj 1998. Problem je bio u tome što su ga istovremeno pozvali i Australci.

"Da, dobio sam oba poziva u isto vrijeme. Realno, emocije su vukle na ovu stranu, pa iako mi je i Australija puno dala, odlučio sam se za Hrvatsku. Odluka je došla prirodno, spontano, bila mi je čast i san, pogotovo zbog nacionalnog ponosa nakon rata, u kojem smo i mi u Australiji patili jer smo bili daleko."

Debitirao je protiv Slovačke, a odmah nekoliko dana kasnije uslijedila je pripremna utakmica baš protiv Australije. To je, kaže, bilo interesantno jer je u australskoj reprezentaciji imao dosta prijatelja. Bila je to generalka za SP, na kojem su "vatreni" odjurili do bronce, ali Šerić nije dobio ni minute na terenu. Baš kao ni na SP-u 2002., baš kao ni na SP-u 2006., iako je sva tri puta bio među 23 putnika. Vodili su ga i Ćiro Blažević i Mirko Jozić i Cico Kranjčar, ali niti jedan ga nije poslao u igru.

"A što bih kome zamjerio? Bio sam iza Roberta Jarnija, koji je bio jedan od tri najbolja lijeva beka na svijetu. U Njemačkoj je postojala mogućnost da igram, ali to je život, treba biti realan..."

S izbornicima je uvijek bio u dobrim odnosima, osim s Ottom Barićem, kojeg je jednom prilikom nazvao seljakom.

'Barić me uveo u zadnjih 15 minuta, a onda me u novinama okrivio za poraz'

"Bila je to vruća glava. Zasmetala me jedna njegova izjava, kad je nakon prijateljskoj utakmici protiv Engleske sve svalio na mene i Srnu, iako me u igru stavio samo na 15 minuta. Kritike mi ne smetaju, ali javne nisu u redu. Reci mi u lice što imaš. Pao sam na provokaciju i odgovorio, možda nisam smio na taj način, ali i danas bih vjerojatno učinio isto", priča Ante bez prevelike grižnje savjesti.

Najdraže razdoblje u reprezentaciji mu je ipak bilo ono posljednje, kad ju je preuzeo Slaven Bilić te uveo Luku Modrića, Vedrana Ćorluku i ostale iz te generacije, ali utakmica u kockastom dresu koju posebno pamti jedna je iz U-21 reprezentacije. Veličanstvena pobjeda u Beogradu nad ondašnjom SR Jugoslavijom 6-2, te se nakon rutinskih 2-2 u zagrebačkom uzvratu plasirala na EP u Slovačkoj. Šerić je zabio prvi gol, a u drugom poluvremenu je zbog prevelike nabrijanosti isključen.

"Bila je to posebna utakmica, prva u Beogradu poslije rata. Velike su bile emocije s obje strane, sjećam se svakog momenta sa zadovoljstvom, pa slavlja u svlačionici. Bila je to fenomenalna generacija, imali smo pravi duh i bili baš dobra ekipa."

Za seniorsku reprezentaciju upisao je ukupno 16 nastupa, iako nikad nije bio u prvom planu. Klupska karijera ga je, nakon Hajduka, odvela u Italiju, gdje se zadržao šest godina. Prvo je došao u Parmu, koja je godinu ranije osvojila Kup Uefe s najboljom generacijom u povijesti kluba. Samo u obrani bile su legende poput Fabija Cannavara i Liliana Thurama, a njegovu poziciju lijevog beka okupirao je čuveni Antonio Benarrivo.

"S Benarrivom sam i dan danas dobar, bila je to strašna generacija. Došao sam na pripreme s 19 godina, tu su jednostavno bili igrači bolje klase, znao sam da je bolje da odem negdje gdje ću više igrati, pa su me poslali u Veronu na posudbu. Bio sam još na nekim posudbama (Brescia, Lazio, op.a.), a i jednu sezonu sam se vratio u Parmu."

Grazia Neri/ALLSPORT/Getty Images

S posebnom radošću sjeća se sezone u Bresciji, malome klubu sa sjevera Italije, koji je tada okupio nekoliko istinskih nogometnih velikana.

"Igrao sam s Robertom Baggiom, Pepom Guardiolom, Lucom Tonijem, Ighlijem Tareom, bili su tamo Matuzalem, Appiah... Brescia je bila fenomen, nema šanse da danas neki takav osrednji klub okupi takve igrače. Da, Baggio i Guardiola su bili na kraju karijere, ali su igrali kao neki danas u top formi. Ponekad mi se čak činilo da Baggia protivnici puštaju iz poštovanja, ali nije bilo tako, jednostavno je bio nemoguće dobar."

U Italiji je proveo ukupno šest godina u četiri kluba.

'Na nove zemlje privikavao sam se učeći od lokalaca'

"Super mi je bilo svugdje, ali najvažnije je prilagoditi se i razumjeti gdje si došao. Želio sam što prije shvatiti kulturu svake zemlje kako bih se lakše prilagodio i ispunio poslovnu stranu. Neki igrači se ne mogu naviknuti na novu zemlju pa budu nesretni, a ja sam uvijek htio učiti od lokalaca. S nogometne strane naučio sam koliko znače taktika i fizička spremnost, a život? Svi znamo da Talijani vole hranu, a porcije su im taman. No na jugu dobiješ šest različitih jela, sjedneš za stol u podne, a ustaneš u pet. Većina mojih prijatelja drži restorane, pa u Italiji uvijek imam gdje dobro pojesti."

Nakon Italije prešao je u grčki Panathinaikos, u kojem se zadržao tri godine. Tamo se nije ni morao previše prilagođavati, mediteranski mentalitet mu je apsolutno odgovarao, a u klubu su bila još tri Hrvata - Srđan Andrić, Mario Galinović i novi trener Rijeke Igor Bišćan, kojeg je tamo bolje upoznao jer su bili cimeri. Uslijedio je odlazak u Tursku, u Bešiktaš, no tamo se zadržao svega šest mjeseci jer se promijenilo kompletno vodstvo kluba, a i dobio je poziv iz svojeg najdražega kluba.

Friedemann Vogel/Bongarts/Getty Images

"Gradio se jači Hajduk, pa su e pitali da se vratim. Htjeli su osvojiti naslov, vratili su i Josipa Skoku i Hrvoja Vejića, borili smo se za prvo mjesto, na kraju smo ostali bez titule za 2-3 boda."

No kako to u Hajduku biva, nova sezona donijela je novu politiku, klub se ponovno okrenuo mlađima.

"Izbacili su nas 6-7 starijih iz prve momčadi da bi igrali mlađi. U drugu momčad su poslali mene, Vejića, Buljata, Jerteca... Nismo se htjeli maknuti iz prve momčadi pa su nas tjerali da za kaznu trčimo vojničke krugove."

'Prvog dana idem u trgovinu, a neki čovjek ispred nje veže magarca'

Morao je otići i završio ponovno u Turskoj, ali ovaj put ne u Istanbulu, nego u znatno neatraktivnijem Karabüku.

"Nisam htio ići, ali nagovorili su me. Pomoglo je to što su uzeli i Tomića i Černata, pa mi je bilo lakše. Išli smo u nepoznato, kad pogledaš taj grad, imaju tvornicu, mnogo prašine, dim sa svih strana, misliš da je nemoguće da takav grad ima prvoligašku ekipu. Ali bilo nam je super, svi smo ostali tri godine, stvorili smo korektne odnose s ljudima u klubu, kojima nije bilo lako dovesti strance. Nije to grad poput Istanbula ili Ankare, imaju jake muslimanske običaje, ali ljudi su vrlo ljubazni. To je grad od stotinjak tisuća stanovnika, ali je kao selo. Imaš jedan trgovački centar na par katova i ništa više. Prvog dana dolazim u trgovinu i vidim kako čovjek prije ulaska ispred veže magarca. Vidio sam automobile za koje sam mislio da već 15 godina ne postoje, no njima je to sve normalno. Igrački, bilo nas je teško dobiti kod kuće jer je do nas bio dalek put i imali smo mali teren."

arhiva CROPIX

Konačno, karijeru je završio u Portugalu, u Olharenseu.

"Mislio sam igrati još godinu dana, ali nakon 2-3 mjeseca shvatio sam da je gotovo. Imao sam 34 godine, fizički sam još mogao, ali sam jednostavno shvatio da sam već dao sve što imam."

Od tada formalno nije u nogometu, iako su ga neki mediji spominjali kao menadžera Igoru Tudoru nakon što se ovaj bacio u trenere. Međutim...

"Ma ne, nikad mu nisam bio menadžer, samo sam mu malo pomogao, Znamo se 20 godina, živjeli smo zajedno. U Turskoj sam ostao u kontaktu s nekim ljudima, svako malo se čujemo, pa kad sam u Ankari sreo prijatelje iz Karabükspora, rekli su mi da im treba trener, a ja sam im spomenuo Tudora. Nisam ni sletio, a već su me zvali da ga dovedem. I u Galatasarayu je završio preko mene, zvao ga je moj prijatelj koji je tamo bio direktor."

Jakov Prkic / CROPIX

Ipak, posao agenta ga ne zanima, no to ne znači da ne bi želio opet raditi u nogometu.

"Da mogu birati, volio bih biti sportski direktor ili raditi u struci, zadovoljava me kad vidim mlade kako napreduju, kad se nešto stvara. Najviše bi me privlačilo biti dijelom nekog projekta dok postaje uspješan. Znam da to nije lako i da treba vremena, ali zato treba imati rok, jer ako se u određenom vremenu ne ostvari, znači da projekt nema smisla i da nije dobar."

Bi li volio da taj projekt bude u Hajduku? Na primjer, kao član Nadzornog odbora, za koji su upravo izbori u tijeku.

'Svi mi želimo da Hajduk bude jak, pa i oni koji su protiv njega'

"Ne bih u NO jer kad je novac upleten, čovjek nekad ne može donositi normalne odluke. Draže mi je Hajduk doživljavati kao navijač jer bih odluke donosio srcem, a to treba raditi razumom. Svi mi koji navijamo za Hajduk želimo da uvijek bude na vrhu, ali i ljudima koji su protiv njega u interesu je da bude jak. I kad je na vrhu i kad je na dnu, mi ćemo navijati."

Za kraj, Šerić se osvrnuo na stanje u reprezentaciji na svojoj poziciji lijevog beka, koja je svugdje u svijetu deficitarna, pa se i kod nas obično oko nje radi drama.

"Kao prvo, jako mi je žao što se dogodilo Striniću sa srcem. Barišić je zanimljiva priča, ima kvalitetu i sad je otišao u Rangerse. Vidjet ćemo kako će se Sosa razvijati, a sigurno ih ima još, poput Domagoja Bradarića u Hajduku. Ta je pozicija uvijek pod povećalom, ima lijevih bekova, samo treba naći najboljeg za reprezentaciju. Talenata imamo, a treneri koji su odgovorni ih moraju stvoriti i pripremiti za A-reprezentaciju."

hrvatska nogometna reprezentacija

Hajduk

Gdje si legendo

Anthony Šerić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter