Dnevnik jednog navijača (4)

'Ubili ste mi Messija, Hrvati, svoju plavušu bih vam dao samo da mi niste život uništili!'


100posto
22.06.2018.18:00
'Ubili ste mi Messija, Hrvati, svoju plavušu bih vam dao samo da mi niste život uništili!'

sažeto

Samo za 100posto jedan hrvatski navijač prepričava svoje događaje sa Svjetskog prvenstva iz Rusije


100posto
22.06.2018.18:00

"Argentina, Argentina", orilo se već oko sedam ujutro po hodnicima hotela smještenog u staroj jezgri Nižnji Novgoroda, prelijepog milijunskog grada nekih 500 kilometara istočno od Moskve.

Nisam uspio dokučiti jesu li to Južnoamerikanci na povratku iz sinoćnjeg izlaska ili su se narokali s nečim već na rano ujutro, pa se nabrijavaju nekih 12 sati prije utakmice.

U svakom kutu ovog manjeg hotela nalaze se hrvatske zastavice, naravno ima i argentinskih, a oduševile su me i lokalne ruske šubare koje su okačene po zidovima.

U ponudi je jutros sir i salama, kava, sokovi, ima i mnoštvo karfiola, ne znam u čemu je tajna ali kod ruskih turista upravo on prolazi najbolje. Pojeli smo moj kolega i ja nešto na brzinu, veliko je uzbuđenje u zraku, računam da je bolje što prije otići do centra grada i već početi piti s ostalim fanovima hrvatske reprezentacije.

Napisao sam namjerno tako, jer vidim tu Japance koji ponosno nose hrvatske dresove, ima i dosta Rusa koji vole i poštuju snagu Vatrenih.

"Mi Hrvati, Mi Hrvati", ide pjesma kockastih navijača, a na to odmah uzvraćaju Argentinci koji su, barem na prvu, daleko brojniji.

Hrvati, zezamo se, uglavnom sjede po kafićima, dok su Argentinci nekako živahniji, plešu po ulicama, pjevaju.

"Evo i papu su doveli sa sobom", viču tu neki naši iz Slavonije i svi se okrećemo i imamo što za primijetiti:

"Uz pomoć boga i pape", nešto u tom stilu piše im na jednom plakatu, čini se da se uzdaju u više sile.

Još sam poprilično trijezan i gledam u sve gradske znamenitosti, ured gradonačelnika, poštu, policiju, muzeje, tvrđavu, sve te sile uređene fasade i pokušavam dokučiti jesu li oni možda cijeli ovaj grad preokrenuli naglavačke samo zbog Svjetskog prvenstva ili je jednostavno ovaj grad takav već desetljećima.

"Ovo je jedan od najstarijih gradova ovdje i jedan od najljepših.", otkriva nam konobarica jednog od kafića na kilometar dugoj šetnici u centru Novgoroda.

Snažni vjetar na trenutke toliko silovito udara da stvara snažnu buku, tende se savijaju, ali pjesma navijača ionako je jača, najviše argentinskih fanova.

"Naši se još trijezne", tješi se ekipa iz Jelse.

I stvarno za nekih dva sata sve je više kockastih u centru, a stigla je i ona famozna stometarska zastava iz Kalinjingrada. Tu je dosta Rusa koji to sve fotografiraju, ali nekako mi je draža bila atmosfera u Kalinjingradu, jer manji je grad, a i bilo je više Hrvata, pa je dojam valjda ostao snažniji.

Zablokirali su pola grada, više se ne može voziti gotovo cijelim centrom pa sve do mosta koji će prevesti rijeke navijača do prelijepog stadiona. Na putu do fan zone odlazimo do tvrđave, a tamo otkrivamo genijalni muzej na otvorenom.

Dosta Argentinaca već s vodičem obilazi stare topove, avione iz drugog svjetskog rata, a posebna je atrakcija jedan tenk na koji se svako malo vješaju Gauči.

Već smo na mostu i idemo prema stadionu nekih četiri sata prije utakmice, da izbjegnemo gužvu, jer naravno, kao i na svakoj utakmici, bit će gužvovito, ovdje se očekuje 44.000 gledatelja.

"Skinite tenisice", nisam vjerovao što mi je rekao jedan od djelatnika osiguranja.

Skidam ja jednu pa drugu, on ih prvo skenira svojim uređajem, a onda ih iznova gura kroz pokretnu traku.

Tu su i policijski psi, mnoštvo namrgođenih iz osiguranja, ali zato su volonteri prvenstva maksimalno nasmiješeni i odavaju ipak daleko bolji dojam. Velike su kontrole, zbog naše je to sigurnosti, obzirom na napade koji su izvedeni u Rusiji od Čečena i sličnih, neću se buniti.

Stadion je svjež, nov, gotovo da bih mogao namirisati boju. A vidim tu da se još neke stvari dovršavaju, sitnice, generalno je sve gotovo. Kako je rijeka odmah do, a i bilo je dosta kiše, čini mi se da su neka parkirališna mjesta pod vodom, nije nemoguće da tek sad počinju otkrivati i neke usputne probleme.

Vjetar se ovdje osjeća još i jače, pa radije odlazimo na tribine što prije. Tu je, u našem sektoru, mnoštvo zastava, moram priznati daleko više argentinskih. Dolazi jedan djelatnik osiguranja ili iz organizacije i taj čita nekome na mobitel slogane sa zastava, a onda mu ovaj valjda signalizira piše li nešto problematično. Koliko primjećujem, niti jednu nije uklonio...

"Bijelo-crvena, polja Hrvatska na dresu sjete me da ja volim te...", pustili su poznatu pjesmu Srce Vatreno preko razglasa i odmah su se kockasti udružili sa svih strana stadiona i zajednički zapalili atmosferu.

Famozno je bilo vidjeti kako Argentinci "dišu" uz svoju himnu, to skakanje, ludovanje, mislim da se cijela infrastruktura barem malo zatresla.

A ovaj moj dio tribine skoro je proplakao od muke nakon što je Rebić onako hladnokrvno razvalio volejčinu.

"Dios mio" (Moj bože), najčešće je što se čulo tu oko nas.

Kad je Ante zavukao "bombu" krenula je pjesma Hrvata oko mene, a nakon što je Modrić raspalio, nastala je doslovno grobna atmosfera plavo-bijelih. Otišao sam do WC-a, a tamo sam, ispred lifta, zatekao jedan mladi par kako neutješno plaće.

Godine nisu bile bitne, mladi, stari, svi su bili u šoku. Dok su se polako oporavljali rastao je gnjev prema svojima, te su počeli ekstremno zviždati i čini mi se da su skandirali nešto pogrdno svojem treneru.

Sva ona rijeka, vojska odlično raspoloženih Južnoamerikanaca, sad je na ivici života, nema lica bez emocija, suza i teškog razočarenja. Mnogi su blijedi, šokirani...

Gledam Modrića, Rakitića kako bacaju stvari po tribinama svojim fanovima, gledam Zlatka Dalića kako neumorno plješće prema nama, vidim jednu reprezentaciju koja nas je sve oduševila i zbog koje ćemo naravno opet piti do besvijesti.

Spuštamo se dole i jedan dečko pomiješanih emocija, negdje na granici između ludila, očaja, na trenutka i čudnog osmijeha, priča nam na lošem engleskom:

"Ubili ste mi Messija, Hrvati, ubili!", viče i dodaje:

"Curu bi vam svoju dao samo da mi niste ovo napravili. Da ovu svoju plavušu bih vam sao".

Povukao ju je za ruku kao da je "njegova torba", a i ona je još sve to teško proživljavala, vjerojatno nije niti bila svjesna kako bi je se tako lako odrekao.

Mi smo sad već u centru gdje smo se spojili s ostalim Hrvatima, ludilo tek počinje. Gdje ću sutra još ne znam, to niti nije bitno, čini se da će ova ruska avantura potrajati. Sve je sjajno, incidenata barem u blizini mene, baš i nema, tu i tamo čuje se policija, ali ništa strašno. Izvadio sam 1000 rubalja za novu rundu piva, poslije ih više nisam brojao. Sljedeći na redu je Rostov, nova avantura za mene i sve kockaste. Najlakši izazov!

nogomet

SP 2018.

Rusija

Dnevnik navijača

newsletter

Prijavite se na Newsletter