Reportaža: Jedan dan kao nogometaš

Zaigrao je protiv Dinama: Zaboravio kopačke, kostobrane mu skoro pojeo pas, ali sve je zaboravio kad je zabio golčinu 'modrima'!


Dejan Šmehil
25.03.2019.08:00
Zaigrao je protiv Dinama: Zaboravio kopačke, kostobrane mu skoro pojeo pas, ali sve je zaboravio kad je zabio golčinu 'modrima'!
Goran Potolovec

sažeto

Vaš novinar je jučer igrao utakmicu šeste lige, pobijedili smo teškom mukom 4:3, a pročitajte kako izgleda tipičan dan u najnižem rangu hrvatskog nogometa


Dejan Šmehil
25.03.2019.08:00

Kad mi se urednik nedavno javio s rečenicom: "Imam jednu poslasticu za tebe", novinar u meni već je vrtio u glavi scenarije s kojim bih to poznatim sportašem mogao napraviti priču. I bio oduševljen. Ali to je stanje trajalo tek koju sekundu.

Jer u jednom sam definitivno bio u pravu, radit ću priču. Problem je što sam taj "poznati" sportaš bio – ja... I više nisam bio tako oduševljen, ha-ha-ha.

A ja se, dok u sklopu moje profesije ne utažavam vašu glad za sportskim pričama, u slobodno vrijeme bavim ganjanjem "bubamare". Pa evo kako izgleda pustolovina zvana – dan u životu amaterskog nogometaša!

Goran Potolovec

Ključna riječ ove naše priče je – bundesliga. Sigurno se pitate – pa čekaj malo, što ponajbolja svjetska liga u kojoj se godišnje obrnu stotine milijuna eura ima veze s najnižim rangom nogometa u Hrvatskoj? Ne biste vjerovali, ali ima! Svi mi koji je igramo, Ligu nogometnog središta Našice, inače šesti razred nogometa u Lijepoj našoj, odmilja zovemo tako. I tu sve sličnosti prestaju između mog Vihora iz Jelisavca i tamo neke dortmundske Borussije... Iako, sumnjam da je Borussijinim igračima tako zanimljivo i živopisno na dan utakmice kao nama.

Nekolicina sportaša s kojima sam razgovarao istaknula je dobar, kvalitetan i dovoljno dug san kao osnovni preduvjet za vrhunski rezultat. E pa, ja sam kiksao odmah na prvom koraku... Ne, nisam bio u 'programu' nego sam u subotu do kasno u noć gledao film, a onda se moj blesavi mozak upalio u sedam ujutro jer sam se sjetio nečega. Znate one scene iz filmova kad lik spava i odjednom razrogači oči. Tako sam i ja izgledao u 7.09 sati, a probudilo me legitimno pitanje – gdje su mi kopačke!? Marco Reus se na dan svojih utakmica sigurno ne budi s takvim pitanjima...

Goran Potolovec

Počeo sam lagano odmotavati film u glavi. U petak navečer nisam bio na treningu jer sam se predugo zadržao sa zaručnicom Kristinom u biranju (htio sam napisati prokletih, ali možda će i ona ovo pročitati pa bolje mir ha-ha) pozivnica za svatove. Od te mentalne muke sam ogladnio. Kad si gladan nisi svoj pa sam se prežderao i nije imalo smisla da mi večera izlazi na uši dok ganjam loptu. Oni koji su se najeli graha ili sličnih jela prije treninga/utakmica, znaju o čemu pričam...

Znači, morao im se u utorak izgubiti svaki trag. Kopačkama, je li. I onda se sjetim. Dok sam točio cedevitu (stvarno sam pio cedevitu!) nakon treninga, stavio sam ih na ogradu. I ostavio tamo. Ajd' dobro, na igralištu su. Neoprane, ali navikle su. Ali onda mi je nešto drugo palo na pamet – kostobrani. Gdje su sad prokleti kostobrani? U jedinoj prijateljskoj koju sam igrao uoči početka proljetnog dijela sezone nisam ih imao. Zaboravio sam ih ponijeti. Ali u prvenstvenoj mi sudac neće dati igrati bez njih.

Hm, valjda ih nije ona 'riješila'? Imam, naime, psa po imenu Nea koja, eto, voli tako raznositi i grickati moje stvari. Provjera na terasi, tu su. Cijeli. Eto, spreman sam za utakmicu. Samo što je tek osam ujutro... A dvoboj s Dinamom iz Budimaca kreće u 15.30.

Goran Potolovec

Odmah se sjetim prvog kola i gostovanja tamo. Kiša, blato, prohladno. Idealni uvjeti za igru. Barem za mene. Kad smo kod uvjeta, ova nedjelja je okupana suncem. Mrzim ga.

Eh da, Dinamo. 'Ubili' smo ih u tom prvom kolu, u životu nisam igrao utakmicu gdje smo cijelo jedno poluvrijeme igrali viktoriju na gol suparnika (ja ušao na poluvremenu pa si utvaram da sam i sam zaslužan za to he-he). Nije pomoglo. Završilo je 1:1.

Vrijeme je za osvetu! A gdje ćeš najbolje razraditi taktiku nego u lokalnoj birtiji. Njen vlasnik Dario igra sa mnom, pa sam se otisnuo na jutarnji capuccino i s njim prošao temu "Dinamo". Naravno, prvi korak kod slaganja taktike za bundesligašku utakmicu je prvo vidjeti tko uopće može/hoće igrati. A ja se nisam još ni smjestio kako treba, već me dočekalo pitanje:

"Jesi spreman igrati 90 minuta?"

Goran Potolovec

Odmah mi je prisjeo i capuccino i život... Lako Lucienu Favreu, taj mora nekolicinu ostaviti na tribinama. Nama iz vikenda u vikend bude teška borba oko sastava. Na jedno smo gostovanje išli desetorica pa smo usput napravili 16-godišnjem junioru specijalnu da nas bude 11. Ja sam tamo igrao ozlijeđen, ovaj jedan je imao burnu noć iza sebe pa se bojom lica stopio s travnjakom, našem najstarijem igraču (37 mu je tek) je 'pao lanac' u drugom poluvremenu, na golu je bio igrač, a onog 16-godišnjeg juniora su polomili pa smo utakmicu završili sa 6.5 zdravih. I izgubili 1:3. Ali i tu spremamo osvetu.

Po povratku iz birtije, sjeo sam nasred dvorišta malo meditirati i uživati u suncu. Pritom spojio ugodno s korisnim pa sam pustio kozu van da malo i ona meditira. Pasući. I tako, malo po malo, došlo je i tih 13.45 pa sam krenuo prema našem stadionu Koreja. Poslije utakmice planiran je čobanac pa je 'zagrijavanje' počelo ranije nego inače.

Goran Potolovec

Kad dođeš na utakmicu, prvo pogledom preletiš prisutne i brojiš ima li nas dosta. Malo sam odahnuo vidjevši da ćemo imati i zamjena pa možda i ne budem morao 'umirati' svih 90 minuta na terenu. Ipak su meni 34 godine, a aktivirao sam se prošlo ljeto nakon 12 godina stanke.

Utakmica kreće u 15 sati, a gostiju u 14.20 još nema. Ovi moji se zafrkavaju da možda neće ni doći, a ja kažem – ni slučajno, propade mi priča ha-ha. Čari bundeslige, što ćeš...

Ipak su došli pa smo izašli na zagrijavanje, a "zvizdan" udara samo tako. Na zagrijavanju je bitno da te probije znoj, ali ni to mi nije previše pomoglo. A očito ni suigračima jer smo ušli u utakmicu užasno iako nas je trener Zoran upozoravao.

Na kraju je dvoboj ispao prava drama, pun preokreta, a naposljetku smo slavili 4:3. I svaka čast mojim dečkima, borili su se kao lavovi! Moja malenkost postigla je jedan, vlasnik kafića Dario dva pritom i pobjednički, a autoprijevoznik Igor iz penala dodao još jedan. Stotinjak gledatelja moglo je uživati, a mi na terenu baš i nismo. Jer kad si amaterski nogometaš onda je glavno pitanje sucu: "Koliko još ima do kraja?"

Goran Potolovec

Meni je "lanac pao" još u prvom poluvremenu, a evo jedne "tajne". Kad u igraš u amaterskoj ligi, omjer prigovora sucu i svađe sa suparničkim igračima obrnuto je proporcionalan snazi koja ti je preostala. Što više gunđaš, to znači da si sve više na rezervi. Ja sam gunđao poprilično...

Izdržao sam tako do neke 65. pa izašao predahnuti na 10-ak minuta i onda još odradio kraj. Da, da... U bundesligu su uveli leteće zamjene pa možeš kao u rukometu. Nažalost, ni to me neće spasiti jer ću se sad dva dana raspadati.

Raspadam se već nakon utakmice. U preponama kao da su zabijeni noževi, a ne znam je li me više bole koljena ili gležnjevi. Leđa ili trbušni zid. Koliko nam je bilo naporno, svjedoči i famozno treće poluvrijeme. Nisam mogao ni primirisati čobancu jedno pola sata nakon izlaska iz svlačionice. Mrtvo tijelo he-he. Sjedimo nas trojica najstarijih i Dario računa, uskoro ćemo zajedno imati skoro 110 godina. Pametnom dosta! Eh... A ta treća poluvremena. Nekad su bila epska, pilo se iz kopačke nakon pobjeda, slagalo gajbe piva do stropa. Sad? Godine su učinile svoje, a ova mlađarija s kojom igramo nije za te sheme. I bolje. I ja sam na silu popio dva piva. Za opuštanje mišića, je li.

Goran Potolovec

Ali – nula bodova. Sve i dalje boli, a nije mi pomoglo previše ni što sam dan ranije "lopatao" na mješalici i betonirao temelje kod kuma...

Večer je protekla mirno, lizao sam rane (netko mi je minutu prije kraja stao na nogu da sam sve zvijezde vidio), a kad sam se budućoj ženi pohvalio da sam postigao pogodak šeretski me pitala:

"I, hoće te netko kupiti?"

Goran Potolovec

Nema što, ima smisla za humor. Kukati da me boli ne smijem jer onda slijedi pitanje što mi to treba.

E da, kako sam pauzirao 12 godina, nećaci Roko i Lucas te nećakinja Lucija nisu me imali prilike dosad gledati kako igram. Nakon utakmice su me pohvalili pa sam uspio razvući umorni osmijeh. Znao je 'ujo' nekad igrati, ali godine čine svoje. Vrijeme je za mirovinu. Slažem se, iako joj to neću priznati, sa zaručnicom - ne treba meni ovo u životu. No, tako mislim nakon svake utakmice. Pa evo, još igram...

nogomet

100posto sport izdvojeno

NK Vihor Jelisavac

amateri

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter