FOTO: Gastarbajterska tragedija

Album moje bake prepun je slika gradilišta. Potrošila je život na kuću u kojoj nikad nije uživala dok je crnčila za Švabe koji su ju mrzili. Zašto mladi danas odlaze?


Robin Mikulić
20.02.2019.11:10
Album moje bake prepun je slika gradilišta. Potrošila je život na kuću u kojoj nikad nije uživala dok je crnčila za Švabe koji su ju mrzili. Zašto mladi danas odlaze?
privatni album/100posto

sažeto

Moji su se 60-ih razbježali po svijetu. Jesu li danas mladi u išta boljoj poziciji od njih koji su išli da bi se vratili dok im kuće i dalje stoje prazne?


Robin Mikulić
20.02.2019.11:10

Priče o suvremenim gastarbajterima čitamo svaki dan. Neke su tužnije od drugih, bez da je pritom ijedna zbog toga za demografsku sliku naše zemlje manje tragična od druge. Barem ako je za vjerovati našim vrlim političarima koji kad god uzmognu kukaju o općem egzodusu Hrvatica i Hrvata iz svoje postojbine.

No, da je to nešto novo, nije. Mi smo oduvijek svijetu poznati kao migrantski narod, ako hoćete, još od stoljeća sedmog. Osim toga, pogledajte brojke, desetljećima se nalazimo, uz Irce, pri samom vrhu popisa najraseljenijih naroda. Takvih je naših, uvjetno rečeno, sugrađana toliko da u Saboru imaju čak i svoje vlastito predstavništvo.

privatni album/100posto

I nećemo sada ovdje o onim prvim Hrvatima koji su početkom prošloga stoljeća zbog grozne gospodarske situacije sreću potražili u Novom svijetu. Radije ćemo se okrenuti onima koji su to učinili tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, njihovi su glasovi još uvijek autentično živi. I, nemojte odmah pobjeći kad čujete da je ovo još jedan tekst o Međimurju i njegovim radišnim žiteljima. Čak se i ja ponekad moram okrenuti svojim korijenima.

Nema onoga tko nije otišao

Prošli sam tjedan, tako, pisao o svom obiteljskom albumu s tatine, mrtvi portreti, ako se sjećate. S mamine je strane priča drugačija. Njihovi obiteljski albumi ne pričaju toliko o seoskim tradicijama koliko govore o životu u tuđini. Jer ni s dedine ni s bakine strane nema brata ili sestre, a bilo ih je za čitavu nogometnu utakmicu s dvije momčadi i rezervama, koji svoj kruh sa sedam korica, barem privremeno, nisu potražili kao gastarbajteri rasipani diljem kugle zemaljske. Osvojili su sve kontinente, od Afrike preko Amerika do Australije. Mislim da nas jedino u Aziji nema, osim ako netko slučajno ondje nije završio nedokumentirano.

Što im je još zajedničko? Većina se njih na svoj put oko svijeta otisnula iz Njemačke, zemlje koja je oko polovice 20. stoljeća progutala golemi broj ekonomskih migranata u Švabiji poznatijih i pod terminom gastarbajtera – radnika gostiju, u doslovnom prijevodu.

Pobjegli su od nezamislive bijede

Situacija iz koje su bježali bila je daleko od zavidne. Kuće u kojima su odrastali bile su majušne, često zemljane. Dvije sobe, hiže kako su ih oni zvali. Djece, kao što sam napomenuo, bilo kao mrava. Jeftina radna snaga, manjak kontracepcije i nikakav seksualni odgoj učinili su svoje. Svi su oni spavali u toj jednoj hiži – druga je obično služila kao kuhinja, a cipele su, ako su imali sreće da ih uopće postoji nekoliko para, međusobno izmjenjivali kad bi za hladnijih dana morali na rabotu. Radili su teške fizičke poslove, četiri razreda pučke škole bio je vrhunac obrazovanja za veći dio njih. 

privatni album/100posto

Bila su druga vremena, reći ćete. Jesu, da. Međimurje je tada slovilo za jedan od siromašnijih krajeva. I bez obzira kako vam se činilo, nitko od njih, barem kad je ovih par desetaka izbjeglica koje ja znam, iz Jugoslavije nije pobjegao zbog politike – za razliku od današnje situacije kad barem polovica mladih pri odlasku političku sliku zemlje navodi kao jedan od glavnih razloga svoje migracije.

Prva je otišla baka

Baka, nakon što je ’67. rodila moju mamu, otišla je prva. Iako je imala dvoje djece, odvažila se na taj korak da bi njima osigurala budućnost perspektivniju od svoje. Ostavila je za sobom muža i kćeri, vlažan i mračan unajmljeni podrumski stan koji su si kao loše plaćeni fizikalci jedini mogli priuštiti i sjela na autobus za Njemačku bez da je znala i ijednu riječ jezika zemlje za koju je putovala. Bila je jedna od zadnjih koje su uhvatile taj voz.

Znam to jer se tijekom obiteljskih druženja često raspravljalo o tome kako je maminoj strani obitelji sve išlo od ruke, a mislilo se na podizanje kuće – čemu ćemo se za koji trenutak vratiti, jer su imali marke. Tatin je tata moju baku iz tog autobusa na koji je mamina mama sjela u zadnji čas ,vrlo dramatično, izvukao. Ona ga je ostatak života krivila da zbog njega nikad nije imala Micinu sreću. Mica je, pogađate, moja gastarbajterska baka.

Život za poželjeti? Malo Morgen

No, bi li stvarno poželjela Micin život? Kad je Mica konačno dojahala do te svoje obećane zemlje, nisu je ondje dočekali ni med ni mlijeko. Dočekao ju je narod koji je dobrim dijelom još uvijek šutke podržavao Hitlera i njegovu verziju čiste Njemačke. Umjesto humanih uvjeta, završila je prvo u nekom sabirnom centru gdje je svoj krevet na kat dijelila s još nekoliko desetaka radnica koje su u Schramberg nahrupile odasvud, ponajvećma iz Italije, Grčke te ostatka Balkana. Komunikacija? Rukama i nogama. Ali hajde, barem nije završila u nekoj sklepanoj baraci kamo su obično smještani muškarci.

privatni album/100posto

Posao je dobila odmah. Bio je to uvjet da uopće dobije vizu. Dodijeljeno joj je neko radno mjesto najniže vrste, mjesto na kojem ju ponosni Nijemci ne bi ni vidjeli ni čuli jer ju, realno, ondje nisu ni htjeli. Trebali su je za poslove koji su njima bili suviše mrski da bi ih radili.

Potraga za stanom? Noćna mora. Mjesecima je tražila smještaj dovoljno velik da za sobom povuče muža i dvoje djece. Nudili su joj se, ako uopće, ili oni isti vlažni podrumski stanovi iz kojih je pobjegla, nekoliko puta skuplji od plaće koju je zarađivala. Našla je drugi posao. Nakon što bi odradila golemu normu u fabriki satova u kojoj je radila prvu smjenu, ostala bi raditi drugu kao čistačica.

Jednom kad je konačno skupila dovoljno para da si priušti i onaj pišljivi podrum koji joj je ona prokleta stara Švabica, kako još uvijek zove svoju prvu stanodavku, izdala protiv volje, krenula je u potragu za jaslicama i vrtićem. Mami su do tog trenutka bile dvije, teti četiri godine. Da, toliko je prošlo dok se nije uspjela snaći. Gdje su one bile za to vrijeme? Kod baka, kako je to još i danas često slučaj dok se djeca ne snađu i ne vrate po svoju čeljad.

O tome da su čitav život hodali po prstima po škripavom parketu i brojili korake samo da ih mrzovoljni susjedi ne čuju niti neću.

Tko će te htjeti s djecom

Usamljena, uplašena, kronično umorna, iscrpljena, uplakana, nostalgična – ma slobodno nastavite ovaj tužni niz, bez da je još uvijek ovladala trunkom jezika, odbijali su je u svakom gradskom vrtiću. 

Jer, kako će djeca u vrtić kad ne znaju jezik? To je, donekle, i razumljivo. Rješenje? Dovitljive su Švabice otvarale improvizirane jaslice za gastarbajterske fačuke. Fačuk je, inače, pogrdni međimurski naziv za kopile. Mama ih je promijenila, srećom, samo dva. Kad je stigla u svoju novu domovinu, vidite, nije još praktički niti govorila. Brzo je naučila njemački koji joj je, tako reći, postao materinji.

Imala je sreću, kažem, jer su ti improvizirani uvjeti u kojima su te fine njemačke gospođe držale djecu u najboljem slučaju bili neljudski. U najgorem su ličili na horor. Recimo, jedna bi djecu, kad bi plakala, samu zatvarala u podrum s ugašenim svjetlom, a druga im je servirala toliko lošu hranu da se mama tih krokodila koje im je kuhala još uvijek živo sjeća s najvećim gađenjem.

Problemi po jeziku

Idući problem, kad smo već kod djece i kod jezika, bili su njihovi roditelji. Gastarbajteri su tada živjeli u nacionalnim konklavama. Njemački im za poslove koje su obavljali najčešće nije bio potreban, ionako su radili sa svojim sunarodnjacima, a s tim su se ljudima družili i izvan robovskog radnog vremena. Gastarbajteri drugih nacionalnosti znali su njemačkog koliko i oni pa im komunikacija nije predstavljala osobiti problem. Ono oko čega su se mogli dogovoriti rukama i nogama moralo je biti dostatno.

privatni album/100posto

Roditelji, dakle. Njemački nula bodova. Djeca pričaju gotovo isključivo njemački. Nije bilo vremena da se druže, radili su po nekoliko poslova. Trebalo je što prije zaraditi što više kako bi se vratili kući. Moja mama, recimo, svog tatu gotovo i da nije razumjela. Kad bi s tetom pričala na njemačkom, što je bio njihov uobičajeni jezik komunikacije, šaputale bi jer bi im deda prijetio da će im slomiti njuške čuje li ih samo još jednom da se usude progovoriti na njemačkom.

Osim toga, svi pohodi roditelja po institucijama redovito bi uključivali i djecu. Netko je trebao prevoditi za njih ono što bi im tete na šalterima priopćivale. 

Što nas dovodi do novog problema koji uključuje krivo prezime, a krivo je prezime bilo svako s kvačicom. Kad je kucnuo čas da si pronađu majstore kojima će šegrtovat, nitko ih nije htio. Moja je mama bila odlična učenica, obišla je čitav grad dok konačno nije našla nekog zubara Mađara, imigranta, koji ju nije uzeo kao naučnicu. Teta je, brijem, završila kod nekog prebjega iz DDR-a. Oni su bili nešto bolji od gastarbajtera, ali i dalje manje vrijedni od Zapadnih Nijemaca.

A zbog čega?

A čemu sve to? Zbog golemih kućerina koje je valjalo podizati u Međimurju. Niotkuda su počele nicati, za ondašnje pojmove, goleme katnice. No ne preko noći i zasigurno ne bez kredita. Gradilo bi se tijekom ljetnog godišnjeg kad bi čitava obitelj sjedala na autobus i pravac kući. Ondje bi mjesec dana orali i kopali. I tako dok kuća nije bila gotova. Mojima je trebalo 15 godina, s njemačkim marakama, da dignu svoju.

A tužna sudbina tih velebnih kućerina danas? Zjape prazne. Dobar je dio tih prvogeneracijskih gastića ipak ostao gore. Djeca im se nikad nisu poželjela vratiti u zemlju koju gotovo da i nisu poznavala i čiji jezik nisu pričala.

privatni album/100posto

Nedosanjani san

Zašto se, onda, pitate se, moja mama vratila? Kad je jednom uvidjela da će joj bez obzira na činjenicu što je odrasla u Njemačkoj gdje se školovala, radila i čiji joj je jezik bio materinji zauvijek ostati građanin drugog reda, dopiz*ilo joj je. Svoj djeci to nikad nije htjela poželjeti. I eto nas ovdje.

Deda penziju nije dočekao. Umro je netom što je završio kuću. Nije se vratio u Međimurje. Valjalo je zaraditi samo još malo. Nije upoznao svoje unuke za koje je sve one godine golim rukama zidao. Kad se baka vratila, mi smo već bili u školi. Sve ono što su htjeli dobili su, ali po kojoj cijeni?

Situacija danas

Kako pak onda stoje današnje generacije Međimuraca koji odlaze trbuhom za kruhom. Drugačije. Blizu smo granice, naši ljudi oduvijek rade negdje preko gdje su plaće bolje. No, dobar dio njih i dalje vani samo radi. Slovenija, Austrija ili Njemačka, nikad nisu postale njihovi domovi. Nema obitelji čiji barem netko ne živi tako na daljinu, ni tu ni tamo – nikad svoj, uvijek stran.

privatni album/100posto

Radni tjedan provode se na terenu, kako ljudi u negaciji zovu svoj život u tuđini, da bi u petak 4 sjeli u auto i zapičili se za Međimurje gdje njihove eure čekaju žene i djeca. Dobro, priča mi sestra da se tu i tamo nađe neki naš vršnjak koji se pomirio s time da će si vani izgraditi život, ali svatko od njih, baš poput naših predaka, ovdje ima kuće u koje će se jednom u penziji rado vratiti. Vikend Hrvati, to je stvarnost većine muškaraca koji se vraćaju kući samo da bi se u nedjelju nakon nogometne utakmice lokalne ekipe speglani, oprani i tužni vratili na privremeni rad koji je sve samo ne privremen.

Pitajte moga tatu, on upravo sad crnči na nekoj baušteli u negdje u Njemačkoj.

Njemačka

Međimurje

bauštela

gastarbajter

ekonomski migranti

vikend hrvati

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter