Veći dio života nije ni znala da ima poremećaj

Andrea iz Pakraca za 100posto: 'Imala sam 34 kilograma u najgoroj fazi anoreksije s kojom se borim već 17 godina'


Valerija Bebek
24.04.2018.21:00
Andrea iz Pakraca za 100posto: 'Imala sam 34 kilograma u najgoroj fazi anoreksije s kojom se borim već 17 godina'
Privatna arhiva

sažeto

U ispovijesti za 100posto Andrea (33) govori o svojoj borbi i putu ka izliječenju koji sada prolazi


Valerija Bebek
24.04.2018.21:00

U najgoroj fazi anoreksije imala sam 34 kilograma, bilo je to prije šest mjeseci. Sada se ne važem pa ne mogu reći koliko točno imam, ali vidim da idem na bolje", na početku svoje priču kazala je Andrea (33) iz Pakraca. S poremećajem u prehrani bori se od srednje škole, iako, veliki komad života nije niti znala da ima anoreksiju. Sve je započelo u drugom razredu srednje, kaže kao i tipična srednjoškolka krenula je na dijetu. Skoro sve prijateljice počele su eksperimentirati s hranom pa tako i ona.

"Nisam bila ni mršava ni debela. Na visinu od 165 centimetara imala sam 62 kile, recimo da sam bila jača cura, ali nikad pretila. Htjela sam skinuti tih par kila viška i stati u neke traperice. Kroz srednju školu živjela sam u Zagrebu, dok su mi roditelji ostali u Pakracu, kući sam dolazila svaki drugi vikend. Nakon nekog vremena primijetili su da sam sve mršavija", prisjeća se. Prvo je izbacila meso, a zatim i sve više vrsti hrane. Na kraju je jela samo jogurte i štapiće, a i to sve manje i manje. Spala je na 52 kilograma.

"Tada sam skinula previše kila, ali tu je krenulo. Oscilacije, udebljam se pa smršavim. I razvila sam opsesiju prehranom i kilogramima. Javio se strah da ću se ponovno udebljati. Ali i dalje nikada za sebe ne bih rekla da imam poremećaj u prehrani", objašnjava Andrea. Točnije nije sebi sama htjela priznati da ima problem, kaže, uvijek je to potiskivala. Roditelji su vidjeli da je sve mršavija, ali nisu znali što se događa s njom. "Oni su se ljutili zašto ne jedem. To je bila jedna ljutnja kao da se radi o mom hiru. A kasnije sam jedan period bila dovoljno normalna, kilaža mi nije bila tako dramatična, niti se prepoznalo niti se reagiralo", kazala je mlada žena.

Ono što je započelo kao strah od debljanja, kasnije je preraslo u strah od jedenja.

Stalno imam podsvjesni grč, strah, svaki put kad bih bila u psihički lošoj fazi, kada bih pala dublje u depresiju, ja bih se izgladnjivala. Našla sam u tome svoj ispušni ventil. Taj osjećaj manje vrijednosti, sva negativnost i potisnute emocije ja bih usmjerila protiv sebe. Dok nisam došla do te faze, do takve depresije da mi više nije bilo stalo do života, kao da sam instinktivno htjela da me nema.

Nakon srednje škole brzo je zatrudnjela, rodila je s 20, sin joj sad ima 13 godina. Kaže da je bila premlada i to je bio dodatan šok njezinom tijelu, ali je nakon poroda stalno bila u granici normale. Usredotočila se na odgajanje djeteta, brak. "Nisam toliko o tome vodila pozornosti. Malo sam jela, ali dovoljno da ništa nije bilo alarmantno. Kasnije kako su nastajali neki problemi u životu, ja sam se polako vraćala u anoreksiju", prisjeća se.

Stanje joj se pogoršalo kada joj je prije tri godine umro otac. Bili su jako vezani, on je kao branitelj s PTSP-om izvršio samoubojstvo, što je Andreu jako pogodilo. Pala je u tešku depresiju, a anoreksija se samo pojačala i nadovezala se na druge probleme. Prošla je i razvod, kako naglašava, nije razvod uzrok anoreksije, nego se jedno nadovezalo na drugo, problemi su se isprepleli.

Privatna arhiva

"Ja sam normalno funkcionirala, radila sam sve kućanske poslove, brinula se za dijete. Kako sam zapadala u sve lošije stanje bilo mi je sve teže i teže. Bila sam sve više umorna. Ja sam sve mahnito i pretjerano radila, pretjerano sam se iscrpljivala. Nije da sam pala u krevet i zalegla, nego sam stalno izmišljala poslove i trošila se. Za obitelj sam normalno kuhala, a sama sam jako malo jela. Kasnije u posljednjoj fazi nisam jela ništa, živjela sam na zraku, keksu i tekućini", opisuje Andrea i kaže kako je uglavnom bila nezaposlena tako da se brinula za kućanstvo.

Nije si mogla ni znala pomoći, a to nije znao ni bivši suprug. Gledao je i promatrao sa strane, kaže trpio je zajedno s njom. "Muž sigurno nije kriv, nismo se mi raspali zbog toga, to se poklopilo i nadovezalo. Jednostavno mi nije mogao pomoći, prvo, nije imao ni vremena jer je stalno radio. On je isto bio žrtva, znate, čovjek koji se izgladnjuje izgubi i živce, bude agresivan. Nije mi mogao pomoći, trpio je, imao je i on svojih problema", opisuje. Danas je i jednome i drugome cilj da se ona oporavi.

Još dok je bila s mužem u Zagrebu otišli su zajedno na jednu Hitnu službu, bilo joj je loše. Liječnici su vidjeli da ima problema s prehranom, već je bila stravično mršava, ali nalazi su joj bili u granicama normale. Kaže da su joj odbili dati infuziju. Prošlog ljeta preselila se natrag u Pakrac kod mame koja joj iznimno puno pomaže. Tada je već bilo očito kako ima anoreksiju. Na kraju je reagirala njezina mama, predložila je Aniti i u dogovoru su otišle na Hitnu.

"Recimo tu u Pakracu na Hitnoj sam dobila svu pomoć i ljubaznost kakvu sam mogla dobiti. Na kraju ispada da sve zavisi gdje dođem i kod kojeg doktora potrefim. Čak i u liječničkim institucijama, to se ne doživljava kao bolest nego kao obijest. Sami ste krivi što ne jedete. Sve to ovisi od doktora do doktora", kazala je Andrea i napomenula kako bi trebao postojati neki centar gdje bi se mogla dobiti sva potrebna pomoć. Ona sada mora na više strana hodati na pretrage, a stanje joj je (bilo) takvo da je svakog trena mogla umrijeti. Izgubila je menstruaciju, zdravlje joj je još uvijek ugroženo, organizam je iscrpljen od dugogodišnjeg izgladnjivanja, svakog trena mogu otkazati vitalni organi.

"Kad čovjek padne na kilažu od 34 kilograma ili sličnu, mozak više ne funkcionira. Bila sam u takvoj depresiji, s osjećajem bespomoćnosti, sve što sam htjela bilo je - umrijeti. Izgubila sam se, nije mi bilo stalo do vlastitog zdravlja i života", opisuje.

U Pakracu su joj dali infuziju i kazali kako joj ne mogu pomoći osim što su je poslali kod psihijatra, naručila se u bolnici, a na red je došla tek za dva do tri mjeseca. Do tada je, kaže mogla već umrijeti. Odlučila je ići privatno kod psihoterapeuta. Iako je svjesna svega, da joj je život ugrožen, da se ne može više kvalitetno posvetiti odgoju, strah od hrane je jači.

To je strah za koji čovjek shvati da ga je teško kontrolirati. Taj strah ne mogu niti opisati. Više to nije moja želja da budem mršava, nemam ideja da želim biti manekenka, ja želim dobiti na kilaži. To je valjda čip u glavi, što dulje vremena prođe, veća je navika da ne jedeš. Organizam se tako dobro prilagodi tako funkcioniranja bez hrane. I teško ide privikavanje ponovno na način razmišljanja da je normalno jesti. Teško kontroliram taj strah. Što mi više ljudi govori da jedem, meni to ne vrijedi. Valjda dok si sama ne osvijestim to.

Misli da mnogo žena i djevojaka boluje od poremećaja u prehrani, a da toga nisu ni svjesne. Jer prema njoj poremećaj nije samo ta krajnja faza, kada je već život ugrožen, nego je to opsjednutost hranom i kilažom. Strah od hrane. Kaže mnogo žena sasvim normalno izgleda, vitke su, nisu čak ni mršave, ali nitko ne zna što se u njenoj glavi događa. Andrea kaže da zna prepoznati taj isti, podsvjesni strah u očima, što drugim ljudima često promakne. Taj se strah tijekom života može ili nadići ili razviti u totalnu anoreksiju, kao što se njoj dogodilo.

Privatna arhiva

"Zakopala sam to i kao da sam se izliječila, ja to držim kao pod kontrolom. Nisam ni bila svjesna da je to anoreksija. Prvo je to bio strah od debljanja, a kasnije od hrane. Sve to zajedno s problemima iz djetinjstva, zajedno s mojom naravi, preosjetljivom, senzibilnom, sve primam k srcu i uz autodestruktivnost. Vodilo je u razvijanje poremećaja. To potiskivanje emocija dovelo je da na kraju one nisu buknule u vidu alkoholizma, narkomanije kao kod nekih ljudi, nego u vidu anoreksije."

Općenito je, kaže, premalo edukacije o poremećajima u prehrani bilo da je riječ o anoreksiji, bulimiji ili pak drugoj krajnosti - prejedanju. Smatra da bi trebalo napraviti edukaciju po školama za roditelje, kao što je ona nedavno imala edukaciju o drogama i ovisnostima u školi svog sina. Kaže kako njezini roditelji nisu imali pojma što je to anoreksija, dok nisu čuli prilog na Dobro jutro Hrvatska. Bilo je već 15 godina prekasno za nju.

"U toj najgoroj fazi anoreksije potrebna je nečija pomoć. Ili Božja. Kad sam ušla u duhovne vježbe, Bog mi je prosvijetlio pamet. Koji problem uopće imam da je meni stvarno potrebna pomoć. Osim toga potrebna je ljubav i razumijevanje najbližih. Uz mene je najviše bila moja mama. Istraživala je što je uopće anoreksija i kako da mi pomogne. Probala me shvatiti i najviše mi pomogla. Osobi poput mene potrebna je pomoć, to ne možeš sam. Nalaziš se u tami, to je jedna vrsta samoubojstva, nema izlaza i sve je mrak. Sad nazirem svjetlo i idem prema gore", kaže mnogo im je pomogla i Udruga Nada, savjetima i kontaktima koje su i majka i ona dobile tamo. Optimistična je. Naglasila je da se ne važe, ali vidi na sebi da se oporavlja mic po mic.

Da sretne neku djevojčicu, tinejdžericu, koja ima anoreksiju kaže da bi joj pristupila jako nježno. "S puno topline, ljubavi i razumijevanja. Toj osobi prvo treba ljubav i razumijevanje, treba dobiti svjetlo i želju za životom. Treba sebe nekako zavoljeti. Ništa ne ide na silu, ali pokušala bih, ako želi sa mnom razgovarati ja bih voljela to. Jer to se odmah prepozna, pogotovo mi osobe koje to imamo, nama je to toliko očito. Ne mislim tu na fizički izgled, nego po strahu i opsesiji. Još ako osoba drastično gubi na težini... Isto tako razgovarala bih i s roditeljima. I obitelji cijeloj treba pomoć", zaključila je Andrea.

100posto priča

anoreksija

poremećaj u prehrani

izgladnjivanje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter