U kakvom mi to društvu živimo?

Anita je išla po burek kad ju je nepoznati lik krenuo pipkati i lizati po vratu. Nitko nije reagirao, ni policija ni građani. Kao da se podrazumijeva da je komad mesa


Robin Mikulić
12.04.2019.14:00
Anita je išla po burek kad ju je nepoznati lik krenuo pipkati i lizati po vratu. Nitko nije reagirao, ni policija ni građani. Kao da se podrazumijeva da je komad mesa
iStock/Ilustracija

sažeto

Mlada djevojka danas na faks ide Uberom. Svaki dan. Jer se boji luđaka koji na nju vrebaju na svakom koraku


Robin Mikulić
12.04.2019.14:00

„Daj, zovi Anitu na ručak. Evo, nisam ni papra stavio u njoke. Znam da vi Dalmatinci kišete od muke već kad se vrećica bibera otvori, a sigurno nije kuhala. S ispita je“, kažem neki dan svom malom prijatelju, kako iz inata zovem svog dečka. Anita je jedna od njegovih najboljih prijateljica.

I dok ja tako miješam njoke sa šparogama i kobasicama na bijelo – sezona je, on zove Anitu. 

Faca mu se odjednom smrkava, ekspresija rastrgana negdje između bijesa i zabrinutosti.

„Kaj je bilo?“

„Anita je opet imala situaciju. Stoji ona tako u redu u dućanu, išla si je kupiti neki burek, šta ja znam. Bože, ta žena ništa ne jede. Ja ne znam kako je živa.“

„Dobro, kaj je bilo“, opet ću ja.

„Lik ju je prvo počeo pipkati po guzici, a onda je eskaliralo i krenuo ju je lizati po vratu. Poludjela je i napravila scenu.“

„Pa je l' zvala policiju, je l' joj netko pomogao?“, sad se već i meni u meni roje oceani pjena bijesa.

„Ma nije. Koji ku*ac da ih zove kad je već sedam puta bila na policiji zbog toga i niš! A ljudi, kao da se podrazumijeva da je komad mesa koji tu pažnju ima shvatiti kao dobrodošli kompliment, a ne napad ili zlostavljanje. Je*em ti sve i Balkan na kojem živimo, moram joj nabaviti suzavac.“

Žena koja ne zna za strah

Anita je mlada pametna žena, studentica. Dobar je čovjek. Kad je bila mala, pokupila je na cesti štene. Nije joj bilo prvo. Slaba je na napuštene životinje i potlačene ljude. Evidentno, druži se s nama – najvećim pederom u zemlji i kao od stijene odvaljenim krkanom koji se više od svega na svijetu boji štakora.

Ispričavam se na digresiji, samo se stavljam u ulogu karakternog svjedoka. Dvije je godine, dakle, Anita bezbrižno to kuče puštala da se noću sklupča pod njenim nogama. Nekad joj je, doduše, bilo malo čudno zašto toliko voli susjedove kokoši, ali, bože moj, ni prvi ni zadnji pas koji se s vremena na vrijeme počasti desertom. 

Samo što Anitin pas nije bio običan pas. Anita je, naime, ne znajući, dvije godine spavala s vukom. Najozbiljnije, tu me režite, ako lažem. Što je kasnije bilo s tim vukom nije za one slaba želuca, ali reći ćemo samo da nadležne službe ne gledaju najblagonaklonije na držanje divljih zvijeri čak niti kad se radi o nesporazumu.

iStock

Prokletstvo pješčanog sata

Zašto ovo govorim? Anita nije neko krhko djevojče koje se ne zna, ne može ili neće izboriti za sebe. Pobogu, govorimo o ženi koja je doslovno odrasla s vukom, a lijevi joj je kroše mnogo djelotvorniji od moga. Nije da je neka usporedba, samo kažem da bi se od napadača obranila daleko prije nego ja.

A istovremeno najmanje važno i najproblematičnije, Anita dobro izgleda. Visoka je, ima oštre crte lica, plave oči i, je*i ga, figuru pješčanog sata po kakvu žene obično idu u Glumičića i ostale ekipe doktora za silikonsku ljepotu. Čisto da se razumijemo, nikoga ovdje ne osuđujemo, živimo u slobodnom društvu gdje svatko od svog tijela može raditi što želi dok ne bude skrojeno na sliku i priliku odraza u zrcalu koji će zadovoljiti onoga tko je servis platio.

I, druga stvar, nitko ne kaže da se seksualno nasilje događa samo onima koji zadovoljavaju aktualne društvene standarde ljepote. Jer, ako ništa drugo, uključujući pravdu – kako se ponekad čini, u ovoj državi nije više slijepo ili manje diskriminatorno od nasilja. Osobito kad su u pitanju žene. Vratimo se sad ponovno priči.

Sve se promijenilo kad je došla u Zagreb

Anita je, kao što sam naznačio, prije nego je u Zagreb došla na studij, odrastala u zaštićenom ruralnom okruženju. Nikad nije bila svjesna svog izgleda, kakav god on bio. Ameri bi čak rekli da je tomboy – tko ne zna, nek gugla.

Sve se promijenilo kad se preselila u metropolu. Situacija koja je ionako već dovoljno stresna i traumatična sama po sebi postala je još gora prvi put kad je tramvajem išla dvije stanice do faksa. Nepozvane ruke na njezinoj guzici.

Nije se snašla. Zbunjeno je izletjela iz tramvaja, opsovala nešto u bradu i pohitala na faks jer je debelo kasnila.

Cropix/Ilustracija

Takve su se i slične situacije uskoro počele redati jedna za drugom dok nisu postale svakodnevna pojava. Onda je Anita odlučila da će na faks pješke.

Uskoro je i to postalo nemoguće. Nekoliko puta bi se uhvatila kako paranoidno razmišlja o tome da ju neki lik prati. Samo što Anita nije zabrijala. U nekoliko ju je navrata doista netko pratio što je shvatila tako da bi ulazila u haustore, pričekala nakratko, i kad bi izašla sjena od pervera bi joj i dalje bila za petama.

Institucije rade svoj posao, samo s kojim učinkom?

U jednoj od tih situacija za pomoć se obratila čak i policajcu koji stoji pred stanom hrvatske predsjednice u Bauerovoj. 

Uglavnom, bio je to prvi Anitin susret s policijom – jedan od mnogih. Čovjek ju je ljubazno poslušao, uputio ju u stanicu, da ona to lijepo prijavi pa će kolege već znati što dalje.

Otišla je, prijavila je. Policajci su bili ljubazni. Svaki put. Strpljivo bi ju saslušali, u svoju bi teku zabilježili neke crtice i smirili je da se nema oko čega brinuti. Postoje kamere posvuda, pronaći će već oni tog lika koji ju je pipao protiv njene volje na javnom mjestu naočigled slučajnih prolaznika koji svjedoče itekako glasnom natezanju između djevojke i muškarca koje graniči s rubom fizičkom nasilja.

Ništa. Nikad. Ni poziv. Ni opomena. Ni packa po prstima.

Nesagledive posljedice 

Anita, srećom ili nesrećom, nikad nije voljela izlaziti. Ne pije, ne puši. Uzorna je građanka. Kršćanka, Hrvatica. Ako se mene pita, trati svoju mladost na uzoritosti, ali tko sam ja da bi se mene pitalo. Ja se svoje jedva sjećam. Koji je izbor bolji, pokazat će vrijeme.

Anita danas na faks ide Uberom. Svaki dan. Jer se boji kripera koji na nju vrebaju na svakom koraku. I sustava koji ju prepušta samoj sebi. Anita svoje tijelo skriva iza neugledne odjeće, a lice ispod šilterice. Anita se, zbog svega ovoga, srami svog tijela.

Samo još jedna crtica iz života

A da se ima čega bojati potvrdila si je samo još jednom neki dan kad su njezinu frendicu Sanjicu iz policije otposlali nakon što je došla prijaviti lika koji joj je u javnom zahodu slikao pipicu ispod vrata.

Gurnuo je telefon kroz onaj procjep, i okinuo. Malo je znao da je Sanjica agresivna navijačica. Poletjela je za njim, bacila na pod i, je*i ga, prebila ga. Slomila mu je mobitel. Sad možda njoj prijeti tužba jer se branila. Pa, recite vi meni da je to društvo vrijedno ostajanja.

Tko tu koga

Dobro, možda smo moj dečko i ja homoseksualci pa ne kužimo stvari najbolje budući da se naši vrijednosni sustavi, očigledno, razilaze s onima većine – jer, doista mislimo da ne postoji razlog, trenutak, opravdanje ili povod za nepozvano seksualno uznemiravanje bračnih drugova, a kamoli slučajnih prolaznika. 

Ne je ne. 

No, doista ne razumijem društvo u kom se nasilje nad ženama tolerira i njeguje kao dio stoljetne tradicije koju baštinimo pod krinkom hrvatstva. Državu koja je ne tako davno imala premijerku, a danas njome predsjeda žena okovi patrijarhata očigledno još uvijek stišću snagom koja našim genima kamenima kola još od stoljeća sedmog.

Čemu se čuditi. Živimo u zemlji u kojoj ministar zdravlja svoje pacijentice s čijim se svjetonazorima ne slaže naziva klijenticama. Zašto bi onda njegov kolega iz domene unutarnjih poslova reagirao na sitnicu kao što je bezazleno seksualno uznemiravanje? Tužna je to zemlja u kojoj Jelena Veljača mora biti generator društvene promjene.

Ništa protiv kolegice – štoviše, svaka joj čast na odgovornosti koju je preuzela, mnogo protiv sustava. I, da, ispričavam se što sam u ovom tekstu koristio toliko lošeg francuskog, samo bih volio da moje dvije nećakinje odrastu u malo boljem svijetu. Nadam se da me razumijete.

*Imena su, naravno, promijenjena, a poznata su meni i redakciji budući da se radi o crtici iz moje neposredne blizine. No, to istinitost priče ne čini manje stvarnom ili manje zastrašujućom.

seksualno zlostavljanje

seksualno uznemiravanje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter