Ladanje (22)

Auto mi smrdi po nečemu ustajalom i nisam dobila na lotu, ali sam nabavila kartu za Balaševića i toliko sam sretna da bih zagrlila svijet


Lada Novak Starčević
25.11.2018.11:00
Auto mi smrdi po nečemu ustajalom i nisam dobila na lotu, ali sam nabavila kartu za Balaševića i toliko sam sretna da bih zagrlila svijet
iStock

sažeto

Brige oko posla, egzistencije, svakodnevna jurnjava... I onda nekako i zaboraviš na taj osjećaj - osjećaj čiste sreće


Lada Novak Starčević
25.11.2018.11:00

Jutros tražim parkirani auto i nešto me presječe u trbuhu. Odnio ga je pauk. Kvragu! Ne danas! Istina, nisam baš najpropisnije stala.

I onda shvatim da sam parkirala blok dalje. Ali toliko sam euforična od jutra da loš ishod zapravo i nije bio opcija.

Znate te dane, kad se baš sve čini kako treba.

Svi smo zdravi, od pasa do bake, a i spretnim novčanim pretumbacijama sam uspjela ovaj mjeseci platiti baš sve račune. Pih, ako to nije za slavlje ne znam što je.

S mužem sam ujutro pričala ugodnim tonom, kao kad smo bili na početku, seka i ja smo si čak i nekako čudno idilične, a i na poslu me baš nitko ne živcira. Bingo!

I kartu za Balaševića sam uspjela kupiti. Tko god ju je želio zna koliko je ove godine bilo gusto. Idem sama, ali koga briga, naučila sam do ove 40-e uživati sama sa sobom. Još samo 16 dana... Brojim kao tinejdžerica.

Hodam dalje i vidim svoj odraz u ogledalu. Čak mi se i guza čini nekako manja. Ma taman. Koga briga za kile kad je sve ovako dobro. Konobarica je nekako posebno susretljiva, čak mi se i nepoznati prolaznik osmjehnuo. Ćaskam s nepoznatim čovjekom na šalteru. Zagrlila bih cijeli svijet. 

Sivo-smeđi mokri jesenski dan se čini tako romantičan, pun života. Jer danas je jedan od onih dana koji me zateknu - kad se čini da je sve na svom mjestu. Baš kako treba.

Puzzle su se složile, loši dani i brige se čine tako daleko. U glavi samo slažem neke roze filmove. Praznici, cuga s frendicama, Amsterdam u proljeće...

Iako se zapravo ništa posebno nije promijenilo. Nisam dobila na lotu, kćer i dalje nije napisala lektiru koja je sutra, nisam nabavila toliko željeni novi trosjed jer stari ima tisuću i jednu fleku, nisam bila na romantičnoj večeri...

A auto i dalje čudno smrdi po nečem ustajalom. Vjerojatno je bio otvoren prozor pa je kiša padala po sjedalu. I sjedala su puna mrvica od dječjeg doručka na putu do vrtića. Bljak.

Joj, i obukla sam one gležnjače na petu (koje inače ne nosim) pa mi sad otpadaju noge od muskulfibera. Ali svejedno - sretna sam!

Posložile su se zvijezde i hormoni i čini se da nemam niti jednu brigu. Napokon!

Ništa mi ne može ovaj dan pokvarit… vapšuvarivari, vapšuvarivari.

U posljednje vrijeme sam ga tako strpljivo čekala i čekala. Bila sam uvjerena da mora opet doći jedan od ovakvih dana. Dana bez ijedne brige. Čak i ako postoji koja, danas je tako mala. 

Prije je svaki drugi dan bio takav. Još ih se sjećam tako opipljivo. Opušteni ljetni praznici uz popodnevni program na novom televizoru u boji. Razigrani izleti s ekipom iz osnovne.

Privatni album

Čak i dani kad sam bila bolesna pa nisam mogla u školu, a baka me brižno čuvala bili su potpuna idila. 

U srednjoj bih naviše voljela popodnevni turnus. Lijeno bih ustajala iz kreveta, otvorila prozore i samo uživala u pogledu na ulicu. Odvrnula bih si omiljenu muziku na najglasnije, u inat susjedima, pa bih dugo smišljala što ću taj dan odjenuti.

Pa dva sata prije škole s noge na nogu do prijateljice na drugi kraj grada samo da skupa idemo u školu.

Ležanje na travi kraj Save... Sanjarenje o budućnosti... Još mi odzvanja u glavi onaj 'Perfect day…'

Vozila bih se u tramvaju puna ushićenja jer ću vidjeti svoju simpatiju, prvi put se poljubiti, s prijateljima lunjati gradom… Jednostavno uživati u životu.

No, sve sam to nekako smetnula s uma. Ne danima, ne mjesecima, godinama...

Brige oko posla, egzistencije, svakodnevna jurnjava... Čak i taj porod, najsretniji trenutak u životu, tako je bolan. Budiš se, pokrivaš djecu, otkrivaš... Jesu li gladni, žedni, koga treba utješiti, zabaviti, jedan zadatak, drugi, treći, peti… 

I onda nekako i zaboraviš na taj osjećaj. Osjećaj čiste sreće.

Samo sreća i ništa više. Opuštenost. Bezbrižnost. Zato danas uživam. Zatvaram oči i samo sam sretna.

Ladanje

sreća

Đorđe Balašević

Perfect day

bezbrižnost

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter