Za 100posto piše dr. Mazalin

Bilo bi pošteno da oni koji svojim životnim navikama ugrožavaju svoje i tuđe zdravlje, izdvajaju za zdravstvo malo više od ostalih. No, cugeri i pljugeri su se pobunili!


Milan Mazalin
11.12.2018.12:00
Bilo bi pošteno da oni koji svojim životnim navikama ugrožavaju svoje i tuđe zdravlje, izdvajaju za zdravstvo malo više od ostalih. No, cugeri i pljugeri su se pobunili!
iStock

sažeto

"Davno smo izašli iz socijalizma, ali mentalitet 'Domova narodnog zdravlja' ostao je još duboko usađen u svijesti"


Milan Mazalin
11.12.2018.12:00

Svojevremeno je Vlatka Pokos pjevala 'Ja ne tražim ništa, a dala bih sve….'. Pjevala žena, pjevala pa otišla u Kanadu. Tražilo se da to pjevaju i doktori pa mnogi otišli u Njemačku i Irsku. Očito ta poruka nije mogla zaživjeti ni u banalnom šlageru, a kamo li u proračunatom materijalističkom svijetu u kojem se stalno propituje što koliko i zašto košta.

Razumljivo je opće  mišljenje kako zdravstvo treba biti dostupno svima, u svakom trenutku i na najvišem mogućem standardu. To je sjajno! Samo kada bi bilo moguće… Reći da to možda nije moguće znači izložiti se kritici, zgražanju i osudi javnosti. Upravo zato, nikada od političara nećete čuti ništa takvo. Negodovanje javnosti (i mogući pad broja glasača) tu temu gura pod tepih ili ju umotava u razne nedorečene i nejasne priče.

Naravno da je teško izjaviti da vam 'ja' ili 'mi' nešto ne možemo pružiti, jer to odmah zvuči da smo 'ja' ili 'mi' nesposobni, neodgovorni, nehumani… i samim tim nepoželjni kao vlasti. Idealno bi bilo (ali bojim se nemoguće) kada bi zdravstvo bilo izdvojeno iz politike i kada ljudi koji vode taj resor ne bi bili pod pritiskom stranačkih stega i koketiranja s glasačima. To izuzetno osjetljivo pitanje je dovoljno opterećeno pronalaženjem optimalnih rješenja između velikih potreba, želja i troškova s jedne strane te znanstvenih dostignuća, materijalnih i ljudskih resursa s druge, da je i bez politikanstva teško iznaći rješenja koja bi zadovoljila sve strane.

O temama bolesti i smrti opasno je govoriti u kontekstu koštanja

Davno smo izašli iz socijalizma, ali mentalitet 'Domova narodnog zdravlja' ostao je još duboko usađen u svijesti. Bilo je tu puno dobroga i inovativnog za to vrijeme. Ali vremena su se promijenila. Ne samo da više nismo u socijalizmu, nego je današnja medicina znatno drugačija od tadašnje. Pojavile su se nove metode dijagnostike i liječenja, koje su se ranije mogle vidjeti samo u SF filmovima. Ali s time su i troškovi enormno porasli, daleko više od rasta društvenog dohotka. Stoga su troškovi za zdravstvo postali ogromno opterećenje za budžete svih pa i najbogatijih država.

To nas dovodi u vrlo osjetljivu zonu, gdje se isprepliću najdublje emocije, moralne dileme, realne mogućnosti, racionalni izbori i najniže manipulacije i malverzacije.

Pitanja zdravlja, bolesti i smrti, zaokupljaju svakog čovjeka, bez obzira na njegovu starost i imovno stanje. To su teme u kojima je čovjek najosjetljiviji i najranjiviji. Stoga je uvijek opasno govoriti o tim temama u kontekstu koštanja, dostupnosti i racionalnosti. Emocije kažu – 'svima, sada, sve', a racijo i stvarne mogućnosti pitaju - 'kako, tko i gdje?'.  Nažalost 'željeti' i 'moći' su često nespojive kategorije. To nije lako ni prihvatiti ni reći. Ali ima li drugog rješenja do jasnog, otvorenog i konkretnog prikaza situacije?

Damir Krajač / CROPIX

Trebalo bi definirati potrebe i mogućnosti te dati prijedlog najracionalnijih rješenja. Naravno da je tu veliki rizik da se postane nepopularan, da krenu prosvjedi pa i javne uvrede i hajke. Ipak mislim da političari prečesto podcjenjuju inteligenciju i razboritost građana te da bi većina prihvatila jasno prezentirane racionalne argumente. Sigurno bi se lakše snalaziti u sistemu u kojem se jasno zna što, kada i kako mogu ostvariti, nego li u ovom u kojem deklarativno imaju pravo na sve, a u zbilji je ostvarenje potreba uglavnom teško i komplicirano.

Kada nekome damo veći komad torte, neko drugi će dobiti manji

Često se čuje, sasvim opravdan, komentar ljudi da su oni cijeli život izdvajali za zdravstvo. To je apsolutno točno, točno je i da je postotak izdvajanja prilično visok. Ali nažalost činjenica je da su naša primanja većinom vrlo mala pa su i ta naša izdvajanja nominalno dosta skromna, poglavito u kontekstu enormno rastućih troškova u današnjem zdravstvu. To je naša realnost.

Imamo toliko, trebamo toliko… Umješnost je racionalno odrediti prioritete i standard usluga, bez politikantstva, populizma, skupljanja glasova ili straha od glasnih prosvjednika. Treba smoći petlje i reći da neki skupi lijek ili tretman možda može pomoći u nekom slučaju, ali da će ti novci sigurno pomoći u puno drugih slučajeva. I da se nerijetko moramo odlučiti na ili jedno ili drugo. Kada nekome damo veći komad torte, neko drugi će dobiti manji!

Zato je važno slušati struku i razum. Pri tome se treba argumentirano oduprijeti glasnim, medijski zanimljivim grupama, koje vrše pritisak na javnost, često ne znajući točno za što se bore i što je realno stanje, a poneki čak koriste nečiju tešku životnu situaciju za samopromociju ili političku afirmaciju.

Svakako da i u samom zdravstvenom sustavu postoje velike mogućnosti racionalizacije potrošnje. Od transparentne nabave (hoće li to kod nas ikada biti moguće), preko bolje organizacije (ovo je naše „nacionalno obilježje“) i optimalnijeg korištenja raspoloživih materijalnih i ljudskih resursa (imamo li ih još).

 Svi su za veća izdvajanja za zdravstvo, ali ako se oni ne moraju nečega odreći

Namicanje sredstava iz proračuna i sličnih izvora, kod nas je još neostvarivija misija. Deklarativno su svi za naprednije, modernije i pristupačnije liječenje. Svi su za veća izdvajanja za zdravstvo, ali ako se ne moraju oni nečega odreći.

Odmah kreću priče o važnosti i potreba vojske, policije, branitelja, umirovljenih političara. Kao da su oni svi zdravi i nikada im ne treba doktor! Nema veze što će dijabetičari doplaćivati za inzulin…

Ali nije takav stav samo u institucijama. Sličan pristup je i među svekolikim pučanstvom. Kao primjer bih naveo nedavni pokušaj ministra Kujundžića da se povećanjem cijene alkohola i cigareta, dođe do određenih sredstava za zdravstvo. Ne znam kolike su realne cijene tih proizvoda i koliki dio poreza ide u zdravstvo, ali smatram da je apsolutno opravdano da znatna sredstva od njihove prodaje idu u taj resor.

Nedvojbeno je dokazano da alkohol i duhan izazivaju niz ozbiljnih bolesti, koje zahtijevaju složeno i skupo liječenje. Bilo bi logično i pošteno da oni koji svojim lošim životnim navikama ugrožavaju svoje, ali i tuđe zdravlje, izdvajaju za zdravstvo barem malo više od ostalih. Tako bi se došlo do dodatnih sredstava, ali i pokušalo motivirati da se oslobodi tih loših navika. Ali u maniri „Zašto baš ja…“ pobunili se cugeri i pljugeri, pridružili se razni 'dežurni protestanti' i sve pade u vodu, jer kod nas je puno cugera i pljugera, a svi su oni glasači… I tako sve u krug!

zdravstvo

dr. Milan Mazalin

poskupljenje cigareta

newsletter

Prijavite se na Newsletter