Preživjeli smo uz tatu kockara

'Bilo je dana kada je dolazio kući s džepovima punim novca, kupio nam sve i svašta, a i onih kada smo bili kruha gladni'


Robin Mikulić
07.03.2019.11:00
'Bilo je dana kada je dolazio kući s džepovima punim novca, kupio nam sve i svašta, a i onih kada smo bili kruha gladni'
Pixabay

sažeto

Tri se Hrvatice prisjećaju kako im je izgledalo djetinjstvo uz oca ovisnika o kocki. Neke od njih našle su se, nažalost, i s druge strane


Robin Mikulić
07.03.2019.11:00

Ovisnosti dolaze u svim oblicima i bojama, iako se mi kao društvo najčešće fokusiramo na one vezane uz zlouporabu alkohola i drogi. No, to nikako ne znači da i one druge, u medijskoj reprezentaciji manje zastupljene, svakodnevno ne razaraju živote.

Ovisnost o kocki svakako je jedna od njih. Priče koje slijede potresna su svjedočanstva članova obitelji koji su godinama bili izloženi destruktivnoj bolesti svojih roditelja.

Branka

Ja sam odrasla gledajući majku kako pati i bori se za nas dok otac kocka.

Znao je otići ujutro na posao, a vratit se nakon tri dana. Ili otići po kruh ujutro dok je mama na poslu, a mi čekamo doručak pa se vratiti nakon tjedan dana s tim istim kruhom. 

Ja sam ta imala pet godina, brat sedam, a mlađi brat se tek rodio. Dok je mama radila, ja i stariji brat smo se brinuli o malom bratu, a kad bi mama došla s posla, stariji brat je Na putu do škole gledao hoće li negdje vidjeti oca za automatom.

iStock

Bilo je dana kada je dolazio kući s džepovima punim novca, kupio nam sve i svašta, a bilo je i dana kada bi bili kruha gladni da nije bilo mame, a mama na rubu živaca.

Došao je i taj nesretni rat, a nama je bilo sve teže. I dok su svi mami govorili da ga ostavi i nastavi život s nama, bez njega, ona mu je htjela pomoći.

Jednog dana on je opet otišao kartat, a brat je sjeo na bicikl i išao od birtije do birtije tražiti ga. Kad ga je našao, on je pored sebe imao hrpu novca. Brat ga je molio da uzme to i ide s njim kući, on je uložio na sve ili ništa i izgubio.

Tada je brat rekao da ako sada ne ustane i krene s njim kući, igra igru na sve ili ništa, a ulog je naša obitelj.

Tata je došao s njim kući, i iako smo bili ''mali'', sjeli smo svi za stol i rekli smo mu da ili će prestat ili neka nas zaboravi.

Tad sam prvi puta u životu vidjela svog oca kako plače kao malo dijete.

Iduće jutro je mama otišla na posao, mi smo ustali, a njega nije bilo. Mislili smo da je opet sve po starom, ali njega nije bilo ni sljedećih 15 dana, a mama je naočigled propadala. Pošto je bilo ratno vrijeme, mama je otišla na policiju prijavit nestanak.

Čim su je vidjeli u policiji rekli su joj da s ne brine da je on na prvoj crti bojišta i da će nam javit ako mu se što dogodi.

Tata se vratio nakon mjesec dana, proveo s nama par dana i vratio se u rat, ali se više nikada nije vratio kocki, izvukao se radi nas.

Sanja

Otac mi je odlično zarađivao, svi su to znali, no mi, obitelj, nikad, baš nikad nismo imali novaca. Živjeli smo od mamine plaće, a kasnije i mirovine. Kako bi nas prehranila, radila je na crno svakakve poslove. U mirovini i bolesna. Umrla je vjerujući da otac novac troši na druge žene kojih jest bilo. Bilo ih je mnogo. 

Oca nikad nije bilo kod kuće, nikad nije bio uključen u naše aktivnosti, nismo ga zanimali ni najmanje. Ili se tako činilo. 
Nakon mamine smrti, ostali smo nas troje. Mi, djeca, tad na početku fakulteta i on s ogromnom mirovinom. Odlazio je i dalje kako je htio, vraćao se kako je htio, nije ni pitao kako smo, trebamo li što, kako je na faksu... Ništa i nikad. 

iStock

Kad bi bio otišao, ne bi se ni na mobitel javljao. Danima. Sve do smrti njegova oca kad ga se nije moglo dobiti na telefon, a nitko živ nije znao ni je li u Hrvatskoj uopće. Tad je pao u depresiju, valjda, i nije više putovao, no i dalje nije bio prisutan u našim životima.

Ništa se nije bilo promijenilo. Mislili smo da ima neku novu žensku, bliže u susjedstvu.

Kako je vrijeme prolazilo, počeo je kući donositi šećere i slične sitnice s logom Wettpunkt. Nismo to primjećivali, nismo obraćali pažnju sve dok nije prvi put netko zvao da mu je dužan novac. 

To jest tad bio šok, shvatili smo, no nismo ništa poduzimali po tom pitanju. Zadnje je bilo kad je nestala sva zlatnina iz stana plus 50 000 kuna duga prema holdingu jer račune nije plaćao xx godina. 

Digli smo kredit i to vratili umjesto njega, ipak nam je otac. Tek tad smo bili 100 posto sigurni koji je njegov glavni problem - kockanje. Nedavno je preminuo i ostavio za sobom samo dugove i dugove. 

Ono što sam nedavno shvatila - moj je partner isto kockar! Odmah sam mu na početku rekla da su mi financije, baš zbog oca, užasno važne, da je sve transparentno. Nije bilo, no nisam pridavala tome pažnju donedavno kad sam shvatila koliko je u dva dana potrošio. 

Užasno se jadno osjećam jer imam osjećaj da bitku moram voditi, bitku koju sam mislila da je gotova. Za razliku od mame sam u prednosti, znam u čemu je problem. Pristao je na liječenje krenuti pa ćemo vidjeti. 

Liječenje mora proći, ne zbog mene nego zbog kćeri kojoj ne želim budućnost kakvu sam ja imala. Želim da ima oca, a ne ovisnika. Valjda je to moguće uz psihoterapije.

Kad imaš dijete, onda time što odlaziš dopuštaš ocu djeteta da tone, dopuštaš mu da bude očajan otac i time radiš više štete djetetu nego koristi. Odlaziš kad vidiš da nema smisla, a po onom sto sam pročitala o kocki itekako ima smisla. 

Slavica

Ja imam 25, on 32 godine i imamo kćerkicu koja ima 4 godine.

On je svjestan toga i nije osoba koja negira problem. Shvaća da šteti i sebi i nama, ali jednostavno je to jače od njega. Želi prestati i baš mi to daje snagu i sve veću želju da mu pomognem, da ne dignem ruke od svega. 

iStock

Iako, ponekad poželim uzeti kćer, pokupiti stvari i otići. No, ne želim da završi kao i ovaj vjenčani kum bez obitelji, snova i smijeha na licu. Ja svog muža obožavam, on je predobar čovjek, uvijek je uz nas dvije, prepun ljubavi, razumijevanja, potpora je u najtežim trenucima. 

Ovo je jedna jedina stvar na svijetu koja je problem u našem braku.

Prije nekoliko dana mi je priznao da je protekla godina, što se tiče kocke bila jedna velika laž. Nekad sam saznala, nekad mi je rekao sam doduše, a većinu puta mi je smuljao i slagao. Govorio je kako je izgubio novce na ulici, da je posudio prijatelju, roditeljima...da mu šef još nije dao plaću,a naravno on je sve to prokockao. 

Bilo je dana kad ni za kruh nismo imali, nije bilo puno takvih dana, ali znalo je doći do toga i onda on ide negdje posuditi i tako. 

Pošaljem ga da uplati vrtić, on putem sjedne u kafić za aparat i to izgubi, a uplatnicu sakrije. Svašta je pokušavao samo da vrati ono od prije izgubljeno, ali mu nije polazilo za rukom. 

Nažalost, još više i više je gubio. Svaki put sam bila uz njega, razgovarali smo milijun puta o tome i svaki put kaže da želi prestati i da hoće, ali opet posustane i ne može. 

Taj dan kad mi je priznao sve laži stvarno sam bila vjerovala da više neće jer sam mu rekla da ću otići, a i više nije bilo laži između nas. 

No, prošla su dva tjedna i jedno jutro je rekao "opet sam sve potrošio, ljubavi". Ja nisam imala riječi. Isprva sam šutila, a on me gledao očima punim tuge. Dva dana sam provela u sobi, zatvorena i uplakana. Izlazila bih samo kad bih kćer vodila u vrtić i kad bih išla po nju. 

Ostala sam bez snage i volje. Svašta mi je padalo na pamet, ali odlučila sam ostati i boriti se zajedno s njim. 

Znam da će mi trebati puno snage, volje i truda, ali previše ga volim da bih ga pustila da propadne i ostane sam, a ako budem vidjela da ne ide, stisnut ću zube i otići. 

Otići ću da naša kćerkica ima dobar i siguran život, bez mame i tate koji se svađaju zbog novaca.

 

ovisnost o kocki

kockar

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter