'Pušio sam puno i mislio da me se bolest ne tiče'

Bio je jedan od prvih zagrebačkih uličnih svirača, pjevao je u bendu, a onda je dobio rak grla i ostao bez glasnica, svog najvrjednijeg alata


Lada Novak Starčević
17.04.2019.21:00
Bio je jedan od prvih zagrebačkih uličnih svirača, pjevao je u bendu, a onda je dobio rak grla i ostao bez glasnica, svog najvrjednijeg alata
Bruno Konjević / CROPIX

sažeto

Slobodan je večer prije operacije imao nastup. Izvadili su mu grkljan, glasnice, limfne čvorove...


Lada Novak Starčević
17.04.2019.21:00

"Bio je ožujak prije 11 godina, s bendom sam svirao svadbe. Nakon nastupa u Sloveniji probudio sam se i nisam mogao govoriti. Mislio sam da je to od previše dima prošle noći. Ništa me nije boljelo, ali promuklost nije prolazila. Nisam netko tko odgađa pa sam nakon 14 dana otišao doktoru. Radili su mi biopsiju, ali nisu ništa našli. Nažalost, bolest je bila dobro skrivena. Onda mi se u prosincu pojavila kvržica na vratu. To je već opasna faza bolesti. Otišao sam u KBC Dubrava gdje su mi odmah dijagnosticirali karcinom grla", priča nam Zagrepčanin Slobodan Medić (59).

U siječnju ga je u KBC-u Sestara milosrdnica operirao prof. dr. sc. Mirko Ivkić kojemu je i danas zahvalan.

Od karcinoma grla skoro dvostruko češće oboljevaju muškarci. Godišnje u Hrvatskoj od njega oboli do 600 osoba, najčešće u dobi između 50 i 70 godina.

Najvažnije mu je bilo preživjeti

"Bio sam pušač, pušio sam barem kutiju dnevno čitav život. Čim su mi rekli dijagnozu sam prestao. Ima tu i genetike, baka, mama i moja sestra, sve su imale rak. A neuredan život je možda samo ubrzao cijeli taj proces. Radio sam noću, bio stalno u zadimljenim prostorima, bilo je tu i alkohola", nabraja razloge zašto je možda bolest zadesila baš njega.

Prva misao bolesnika kad čuju dijagnozu je često 'zašto baš ja?'. Ja se to nisam pitao, samo sam se nadao da se nije proširilo, zanimalo me dokle je stigla bolest.

Rekli su da mu moraju izvaditi glasnice. Kaže da tada nije bio ni svjestan što to znači, no najvažnije mu je bilo preživjeti. Liječnik ga je odmah upozorio da će mu se kvaliteta života promijeniti, nije uljepšavao.

Kaže da nikad prije nije razmišljao o raku.

"Uvijek si misliš da se to događa drugima. Pušio sam otkad znam za sebe, a lijepo piše na cigaretama da izazivaju rak. No, svatko misli da se bolesti njega ne tiču.

Znate onaj vic, dođe čovjek na kiosk i uzme cigarete na kojima piše 'Pušenje uzrokuje impotenciju', a on pita 'Može da mi date one koje uzrokuju rak?'. Ljudi ne znaju dok ne osjete na svojoj koži", iskren je Zagrepčanin.

Kaže da od trenutka kad je čuo dijagnozu više nije zapalio nijednu cigaretu.

Šest sati na operacijskom stolu

Večer prije operacije je imao nastup. Na operacijskom stolu proveo je šest sati. Izvadili su mu grkljan, glasnice, limfne čvorove. 

Kad se probudio nije mogao govoriti. Nije dozvolio da ga to frustrira, bio je sretan da je i dalje živ. Sporazumijevao se pišući po pločici.

Kod totalne laringektomije neophodno je odvajanje dušnika od ždrijela i jednjak, pa operirani pacijenti dišu kroz otvor na prednjoj strani vrata. Ovakav otvor se zove traheostoma i ona je kod pacijenata kod kojih je učinjena totalna laringektomija, definitivna i ostaje cijeli život. Gutanje se odvija prirodnim putem, a kako su obje glasnice odstranjene onemogućen je govor prirodnim načinom. 

Bruno Konjević / CROPIX

"Prvih dana u bolnici vas hrane na sondu. Nakon nekih desetak dana se privikavate na gutanje. Ne možete srkati. Prvu juhu sam prolio, zrak ne ide na usta. Uči se sve otpočetka. I govoriti", priča nam Slobodan, koji je u početku išao tri puta tjedno logopedu. 

Kod ljudi kod kojih je operativno odstranjen grkljan ne postoji mogućnost stvaranja prirodnog glasa i govora. Zbog toga ima govornu protezu. 

Moram zatvoriti stomu da bi mi glas izlazio na usta. Trebalo mi je dva do tri mjeseca da naučim govoriti. Puno mi je u tome pomogla logopedica prof. Sučić. Neki izgube volju, potonu psihički...

Nakon operacije je još morao na brojna zračenja i na tri ciklusa kemoterapije.

Stomu pere svako jutro s mlačnom vodom, bitno je održavati higijenu. Jednjak i dušnik su mu odvojeni da hrana ne bi odlazila u pluća.

"Kad sam prehlađen pušem isto dolje kao što ljudi kroz nos. Morate izbaciti iz bronhija. Samo vi to obavite preko nosa, a ja odavde. Normalno se i tuširam samo moram paziti da ne uđe voda.

 U more ulazim do struka jer čim uđe voda, ide u pluća", objašnjava nam svoj novi način života, a na pitanje je li mu teško kaže mi da o tome ne razmišlja.

Ljudi nas se boje kao da je zarazno

"Tako je - kako je. Evo, nemam ni čulo mirisa, ali to je dobra stvar, posebno kad ste u tramvaju u gužvi", smije se Slobodan.

I meni je bilo gadljivo, kad sam radio pretrage prije operacije vidio sam u čekaonici ljude koji su kao ja sad. Nije mi bilo ugodno. Ljudi se boje kao da je zarazno, golema je odbojnost.

Ima suprugu i dvoje starije djece, kćer studira medicinu, a sin je profesor hrvatskog jezika. Obitelj mu je podrška, ali ih ne opterećuje sa svojim stanjem. 

Kaže da nije čak ni po povratku iz bolnice očekivao da ga se tetoši.

"Sve mogu sam. I kuham svaki dan jer supruga još radi. Pa neću samo besposleno sjediti doma", govori Slobodan, koji je u invalidskoj mirovini.

Vi zapravo ne možete raditi, neće vas nitko, ali nemate pravo na mirovinu. Ja ne mogu ići pjevati, ali mogu primjerice biti vozač. Htio sam prekvalifikaciju, ali nisam uspio.

Najgore mu je bilo što se više nije mogao baviti onime što voli.

"Bio sam internacionalni sudac u taekwondou, to sada ne mogu. Moram među borce uletavati, viknuti stop. Kako da to napravim? Teško je i trenirati djecu, treba nekad podignuti glas. Sklepilo me sve to baš. Bolje da sam bio književnik... Onda sam pukao psihički. Znate što znači kad se ne želite dići iz kreveta? Da vam daju sto eura samo da pređete cestu, vama se to ne da. Dobio sam dijagnozu depresije i otišao sam u mirovinu. Inače bih još bio na burzi bez ikakvih prava", kaže nam.

Napominje da je posao veliki problem većine ljudi nakon što prebole teške dijagnoze. 

Bruno Konjević / CROPIX

"Prijavio sam se na burzu jer se bend raspao. Meni je glas bio život, a više ga nisam imao. Onda su mi rekli da oni nemaju posla ni za zdrave ljude.

Ja sam im rekao da nisam bolestan, da sam prije operacije bio bolestan, a sad sam ozdravio. To nitko ne razumije", objašnjava Slobodan, kojemu je bavljenje glazbom bila najveća strast.

Zanimljivo je s je bio jedan od prvih uličnih svirača u Zagrebu sredinom '80-ih. "Nastupao sam dvije godine u centru s Hadžijem, prije nego što su osnovani Kraljevi ulice."

Društvo vas ne želi nazad. Pitao sam: 'Zašto ste me uopće liječili? Bolje da ste me ubili kad me sad nitko ne treba'. Teško je kad vidite da vas ljudi ne žele razumjeti, ne da vas ne razumiju, uopće ih nije briga. Najgore je pustiti čovjeka nakon ovakve bolesti da gleda u zid.

Nevjerojatnim spletom sudbine, Slobodan je prije dvije i pol godine opet osjetio kvržicu, ovaj put pod jezikom. Odmah je odjurio doktoru.

Strašna vijest prije dvije godine - ima novi tumor

Rekli su mu strašnu vijest - ima rak na korijenu jezika i na donjoj čeljusti.

"Sve sam već znao. Nisam imao sreće, to je opet bio primarni rak, novi tumor. Rekli su mi da to nema veze s prvim. To mi je puno teže palo nego prvi put. Ne možete uopće jesti, stisnuo mi se jednjak od zračenja. Oporavak mi je trajao dvije godine", priča nam. No, opet se pokazao kao veliki borac. Opet je naučio govoriti normalno.

Liječnici odlično obave svoj posao, kaže nam. Napominje da osoblje onkologije u Vinogradskoj radi vrhunski posao u teškim uvjetima. I za logopede ima samo riječi pohvale.

"Jedini je problem što ih je premalo. Primjerice, cijela Istra nema nijednoga, svi pacijenti putuju u Zagreb. Zato bih želio preseliti u stan koji imamo u Puli i tamo voditi klub za osobe s posebnim potrebama", govori nam svoje planove, koje otpočetka bolesti radi za svaku godinu.

On bolesti nije dao da ga zaustavi. Ide svuda i druži se još i više jer ima vremena.

"Sudim i dalje, ali kao pomoćni sudac. Planinarim. Mogu normalno gore, ali se uspušem, treba mi više udisaja. Ne mogu trčati, ali mogu hodati po stepenicama. Možda ne tako brzo kao prije, ali mogu. Svake godine si postavim neki cilj. Nažalost, ljudi se samosažaljevaju, pitaju 'zašto baš mene?' Zar bi bio sretan da je netko drugi? Treba biti sretan što ti je ostao život", zaključuje.

Član je zbora 'Optimisti', Zagrebačkoga kluba laringektomiranih koji vodi prof. logopedica Tamara Živković Ivanović

Privatni album

"Svi u zboru smo bez glasnica. Možemo otpjevati dva do tri tona, više govorimo", objašnjava nam.

Uživaju u probama, a često i nastupaju. Vesele se nastupu u Maloj dvorani zagrebačkog Lisinskog 23. svibnja od 20 sati. Radi se o humanitarnom koncertu za nabavu akustične opreme za njihov zbor, koji organizira Rotaract Club Zagreb 1242 u suradnji sa Zagrebačkim klubom laringektomiranih osoba.

100posto priča

tumor

rak grla

Slobodan Medić

zbor optimisti

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter