Ostavio je civilizaciju i živi u šumi

Bio sam vojnik, vozio sam Harley Davidsona i nemilo trošio, a nisam bio sretan. Sad nemam skoro ništa, ali imam sebe


Lada Novak Starčević
28.02.2019.11:00
Bio sam vojnik, vozio sam Harley Davidsona i nemilo trošio, a nisam bio sretan. Sad nemam skoro ništa, ali imam sebe
Ronald Goršić / CROPIX

sažeto

Bitno je da imaš što jesti, piti, spavati u toplom i disati. Ako imaš to i nisi sretan, onda si glup, kaže nam Massimo, kojeg smo posjetili u njegovom domu u Blatuši


Lada Novak Starčević
28.02.2019.11:00

"Kada sam počeo živjeti u šumi imao sam strah od noći. Kada si mali gledaš horor filmove. Duhovi, vukovi… A bilo je glupo živjeti tako i imati taj strah. Pa sam na početku morao vježbati. Stavio bih si alarm u 1 po noći i išli bi u šetnju pas, baterija i ja. Prvi tjedan smo bili ja, baterija, pas i noć. Drugi tjedan smo bili ja, baterija i noć, a treći samo ja i noć. Zadnji ispit mi je bio spavati u šumi bez ičega. I više se ne bojim. Mi imamo zapravo samo strah od nepoznatog. Sve treba vježbati", priča nam u Massimo Leggieri (45), Talijan koji posljednjih deset godina živi u Hrvatskoj, ali zanimljivo je da živi u šumi.

Primio nas je u svojoj kući u Blatuši, do koje smo stigli nakon desetak minuta vožnje po makadamu. Kad je šuma vlažna tim putem se ne može proći vozilom pa treba pješačiti nekih pola sata. 

'Rodio sam se u getu u Rimu. Tamo imaš dva puta, ili budeš vojnik ili budeš diler, ubojica...', započeo je na odličnom hrvatskom priču o svome životu.

Srećom je, kaže, imao obitelj koja mu je bila podrška i usmjerila ga je. Već sa 17 godina je upisao akademiju, bio je profesionalni vojnik i radio je na ratnim avionima.

Vodio je prilično lagodan mladenački život. Disco, cure, restorani, parfemi… Stalno je imao novce u džepu, nekoliko kartica. I trošio je puno.

Toliko su nas zagadili dok smo bili mali da nismo više mi. I ne znamo zapravo što mi volimo ili ne volimo. Prije sam imao Harley Davidson, teretanu u kući, mislio sam da volim svašta. Zapravo nisam volio ništa od toga, ali me sustav tjerao da to volim. 

Kaže da bi, kad je imao 2000 eura mjesečno, potrošio 3000. Da je imao više, potrošio bi više.

"Potrebe se samo povećavaju. A zapravo je ako imaš Yugo ili Ferrari ista stvar, na isto će te dovesti."

Došla mu je nakon 10 godina ideja da to nije pravi život.

"Čuo sam glas koji govori 'Idi odavde'. A drugi kaže: 'Ljudi bi se ubili da rade to što ti radiš'. Prvi glas je uzvratio: 'Ako ne ideš sada, gotov si cijeli život'.

I probao sam analizirati jer stalno analiziram. Pitao sam se što želim. Možda ono što zapravo želim ne poznajem. OK. Kako da dođem do onog što želim ako nisam probao?", priča nam Massimo u svojoj kuhinji dok na peći priprema grah.

Ronald Goršić / CROPIX

I onda sam shvatio da kad prestanem raditi što ne želim, otkrit ću što želim. Malo je ekstremno, ali ima logike.

Obećao je sebi samo da ako ostavi posao neće na kraju biti običan radnik jer bi bio lud da sve prokocka.

Probao je raditi svašta. Otvorio je kladionicu, bio je biker, pjevač hip-hopa, po čemu je bio dosta poznat u Rimu. 

U idućim godinama je i radio s djecom s posebnim potrebama. Tu je, kaže, puno naučio.

"Shvatio sam da mi svi jako kompliciramo. Ta bolesna djeca leže u krevetu cijeli život i sretni su. A ja mogu hodati, ići na wc i nisam sretan. I onda shvatiš kako nas konzumerizam uči da je za sreću potrebno puno stvari. A nije. Bitno je da imaš što jesti, piti, spavati u toplom i disati. Ako imaš te četiri stvari i nisi sretan, onda si glup. To onda moraš riješiti."

Ronald Goršić / CROPIX

I onda je odlučio da želi vidjeti kakav je život bez novca. Ostavio je sve što ima i otišao na ulicu. Kao beskućnik je proveo šest godina.

"Našao sam cirkus, tamo mi se otvorio jedan svijet, shvatio sam da sve može biti igra. Bio sam žongler, klaun, radio sam predstave. Nisam to radio zbog novca nego zato jer mi se sviđa. Novac je posljedica. A sustav kaže drukčije – radiš ono što ti donosi više novca. I onda nisi zadovoljan", govori nam.

Svi bližnji su govorili 'Massimo je poludio'.

"Sad mi bivši kolege kažu da sam pametno napravio taj korak. Oni nisu imali hrabrosti. Mi smo tako ovisni da nismo više slobodni.

Prije su robovi imali lanac i uteg, da bude jednostavnije stavili su nam lance u mozgove. I mi sad mislimo da smo slobodni, a nismo.

Sad kad dođem u grad imam osjećaj da ljudi trče, ali na mjestu. Oni imaju osjećaj da trče, a zapravo stoje na mjestu. Isto je kad radim predstavu, ne znam glume li oni ili ja."

Ronald Goršić / CROPIX

S ulice je otišao živjeti u kuću izvan Rima. Nije znao ništa o držanju kuće, bio je gradski čovjek. Onda je nabavio svoje prve kokoši. Tad se, kaže, nepovratno zaljubio i više nije mogao bez prirode.

Nakon što je upoznao bivšu suprugu, koja je bila Hrvatica, poželjeli su otići živjeti u prirodu. Odlučili su se na veliki korak, preselili su se u drvenu kuću na Učki u šumi. Sinovi Val i Jan imali su šest i devet godina.

"Kupio sam ovce, pastir mi doveze njih 20, kaže mi 'moraš musti ovu i ovu', a meni su one sve iste. Pa sam gledao na internetu, učio kako musti."

Dvije godine je živio na Učki bez struje.

"To je neki zdrav život koji nisam imao pojma da postoji. A tu pričamo o jednoj žarulji. Komoditet mijenja život, ali ima i cijenu.

Teško nije bilo, ja volim avanturu. Ne postoji teško i lako. Postoji samo kako mi doživimo stvari. Sam odlučiš. Možeš razbiti glavu ili možeš napraviti kuću. To je odluka. Čekić je samo čekić, niti dobro niti loše", govori nam ovaj smireni čovjek.

Ženi i njemu su se razišli putevi pa su se razveli. Morao je prodati kuću. Nakon razvoda razmišljao je što i kako dalje pa se odlučio za Blatušu na obroncima Petrove gore.

Ronald Goršić / CROPIX

Jeftino je kupio imanje u šumi. Uz kuću ima i 8 hektara zemlje. Sve je reciklirano, nije kupio ništa. Sa 0 kuna si je uredio kuću, kaže nam.

Napravio je i štalu. Struja je solarna, a ima i agregat. Jedino čega se ne odriče od civilizacije, priznaje, je motorna pila i veš mašina. Shvatio je s godinama, pomirljivo nam objašnjava, da ne može sve.

U kuću je donio i bakin klavir, star više od 150 godina. Ona je svirala kad je bila mala, pa njegov tata i on.

"Izgledalo je kao film od Kusturice, dopeljali smo ga za Božić cura i ja. Kad smo došli tu je bio metar snijega pa je susjed došao s malim traktorom i prikolicom. Ta scena, mali traktor lagano ide kroz šumu, pet ljudi ga drži. Mislio sam da neće stići u komadu, ali je", smije se.

Kaže da želi imanje staviti na noge, no teško je jer većinu stvari radi sam. Zadnje dvije godine u šumi organizira radionice starih znanja.

Nije lako, ali ništa nije lako. Ali kada radiš nešto što voliš je lakše. U gradu nema više ništa za mene.

Trudi se raditi svoju hranu, što ne uspije kupi. Povrće i voće ne zamrzava nego priprema kao zimnicu. No, svjestan je da njegov način života nije samo za jednu familiju. Trebalo bi više ruku da se sve napravi.

Ronald Goršić / CROPIX

Ima razne sorte graha, kukuruz, krumpir. Svake godine posadi koju biljku više. Sam možeš, kaže, ali se ubiješ od posla. A on se nije zato odlučio za ovakav život.

Želio bi se prebaciti na pšenicu, ali za to isto treba više ljudi. Ne želi koristiti mehanizaciju nego želi raditi s konjima i sa ljudima kao prije.

Ima konja Vihora. Objašnjava nam da svatko na imanju ima svoj posao. Pas radi svoje, maca svoje, on svoje.

"Nitko se ne ubija od posla, ali moramo svi doprinijeti. Ja njemu radim sijeno, on mi pomaže kad treba", racionalno objašnjava dok nježno četka svog Vihora da bude lijep pred fotoaparatom.

Za sad pšenicu kupuje u mlinu, ali peče kruh sam. Radi sam i tjesteninu i kekse.

"Beremo grah i sa nogama čistimo. Plešemo. Volim posao pretvoriti u igru. Ne vjerujem da su prije ljudi patili kako su nama prodali priču. Govore nam 'nisu imali to, nisu imali to' pa su kao patili. To nije istina, bili su sretni."

Massimo živi prilično asketski. Ne pije alkohol, a pokušava se i odreći duhana. Šećer i sol je izbacio iz prehrane, ali kad ga tijelo 'pita', uzme.

Kada živiš tako dođeš više u kontakt sa svojim tijelom. A tijelo je pametnije od nas. Ono nam kaže što ti treba, moraš ga samo čuti.

Doktoru ne ide već 20 godina. Ako ima neku boljku, liječi ju prirodno. 

Radi si deterdžent i sapun od pepela, a glina mu je omiljeni lijek za brojne tegobe.

Nema niti račun u banci.

Ronald Goršić / CROPIX

Jede meso, ali jako rijetko. Nekad susjedi imaju kolinje pa mu nešto poklone. Nema pravila jer sputavati se ne želi.

U Blatuši je prvotna ideja prije desetak godina bila da se napravi zajednica, ali im nije uspjelo. Puno ljudi je prošlo. Tko je osjetio da je to - to kupio je imanje negdje u okolici. Nema zajednice, ali si susjedi međusobno pomažu, govori nam Massimo.

"Ako nam paše radimo drva, vrt skupa. Ali samo ako nam paše. Ako nam je tako ljepše i veselo. Ako nije onda svatko radi za sebe. Tražimo neka drugačija pravila koja nas nitko nije naučio.

Kada živiš u gradu si ovisan o novcu. Ljudi prije kada su živjeli u selu su bili ovisni od drugim ljudima. Sustav je samo maknuo ovisnost s ljudi na novce.

Tu sad tražimo neki stari način, živjeti svi skupa. Mi ljudi više nismo navikli na to, mi smo dosta sebični. Izgubili smo empatiju.

Ovdje sam ne možeš. Ako imamo problem moramo ga riješiti. U gradu nije tako, ako imaš problem s nekim - ne zovem te više i gotovo. A tu, moraš ići preko granice, radiš na sebi, hoćeš riješiti problem. Jer ljudi ti trebaju."

Ronald Goršić / CROPIX

Uskoro će mu se doseliti jedan par iz Italije, prijatelji. Živjet će prvo kod njega na katu, a onda će vidjeti hoće li ostati ili si graditi svoju kuću.

"Ovaj život te tjera da se više okreneš sebi. Moji mama i tata kad dođu tu prva tri dana polude, nema televizije, nema radija, nema buke. Ništa, ima samo tišina, a to smeta ljudima. Kad je tišina onda nešto unutra čuješ. A ne želiš čuti.

Navečer sviram gitaru, čitam, gledam zid… Ponekad pogledam na laptopu film. To je neka stara navika koju sam puno smanjio. Agresivne filmove ne želim više gledati. To su sve informacije koje mi ne trebaju."

Kaže da stalno ima neki posao, ne druži se puno. Kada ima potrebe za društvom ode kod susjeda, ali to je jako rijetko.

"Posljednja dva tjedna sam stalno sam i neki dan si mislim 'idem malo upaliti radio', a poslije 10 minuta sam pomislio 'uf, koja buka'. I ugasio sam ga.

Sve informacije koje čitamo, poslije se iznenadimo kako smo u ku*cu u glavi. Pa naravno, čovječe! Imaš sve zagađeno, sve informacije, samo loše. Naravno da si poslije loš. Koje gorivo staviš u auto, tako vozi. Ako staviš loše gorivo, auto ne ide dobro. To je ista stvar.

Evo, čujem da su djeca u Italiji sva po psihijatrima, svi su izgubljeni.

Kažu mi da nisam normalan da živim tu. Gle, ti nisi normalan da živiš u gradu. Evo, primjer botoksa. U Italiji se to kupuje kao u samoposluzi. Reci tko nije normalan, ja ili oni koji to stavljaju? U koji svijet mi pustimo našu djecu?", govori nam Massimo, koji ima sina od devet godina. On živi s mamom u gradu, ali mu dolazi u šumu i to rado.

Massimo kaže da ne želi djecu sputavati sa svojom odlukom, neka završe škole pa onda sami biraju što će i gdje.

Ronald Goršić / CROPIX

Svi njegovi troškovi mjesečno, auto, mobitel i alimentacija su 500 eura. Ima pčele pa prodaje med, radi tikve za sebe i ostane višak, isto i krumpir. Sto kuna tamo, 100 kuna tamo. Ako ima potrebe ili je neka frka ode nešto napraviti jer je i strojar, bravar, tesar, električar, zidar... Sve radi.

Prošlih godina znao je ići u grad zarađivati kad bi mu zatrebalo novca. No, sada je to jako smanjio.

"Poslije puno godina sam shvatio da ako živiš u šumi, a ideš zaraditi u gradu onda nije to to, nisi doma. Jedini način je da zarađujem tu. Mogao bih s poljoprivredom, ali to ne mogu. Ja nisam poljoprivrednik. I ne želim zapravo. Ovo što radim nije ekološka hrana, to je prirodna hrana."

Češnjak i luk čisti prirodno, zlatice kupi na ruke.

"To mi je meditacija, idem tamo, ja, kutija i zlatice. I koke će poslije biti sretne. Svi kažu 'ti si lud'. Pusti to. Ja znam što jedem. Ne špricam ništa. To se rijetko negdje može naći. Toliko je posla da ne mogu niti cijeniti koliko to vrijedi."

Hvala bogu, govori, da je danas new age pa može 'prodati' svoj stil života. Bitno mu je ljudima pokazati da se može živjeti drugačije. Zato je s Vedranom Ivčević osnovao udrugu 'U šumi'.

"Moram zaraditi neke novce, ne previše, onoliko koliko trebam za osnovno. Drugi cilj mi je raditi nešto socijalno, da pustim neku poruku u život, ne da samo mislim na sebe. Posadit sjeme na ljudima koji dođu tu.

Sve radim polako s mojim rukama pa to dosta traje. Radimo kampove za djecu ljeti. Dosta su niske cijene jer želimo da ljudi dođu tu i ne želimo zaraditi na ljudima. Voljeli bi napraviti neki projekt da ljudi mogu doći besplatno."

Ronald Goršić / CROPIX

Zanimljivo je da je Massimo, iako je pustinjak, jedan od naljubaznijih i najveselijih ljudi koje sam srela. Susretljiv je, pričljiv, izuzetno otvoren. 

Na pitanje planira li u Blatuši ostati do svog kraja kaže da ne zna. Potpuno je smiren i ne osjeća da mu išta nedostaje, ali ostavlja otvorene sve mogućnosti.

I za kraj ga pitam je li sretan?

"Ja neću reći da sam sretan, ali sam zadovoljan. A to je puno", zaključuje uz smješak.

Pogledajte naš video o inspirativnom Massimu:

ekologija

priroda

život u šumi

Blatuša

Massimo leggieri

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter