Za 100posto piše dr. Mazalin

Bježeći iz socijalizma brisali smo sve što je asociralo na to neslavno razdoblje, a pale su i nevine žrtve, kao 8. mart i karanfili


Milan Mazalin
05.03.2019.12:00
Bježeći iz socijalizma brisali smo sve što je asociralo na to neslavno razdoblje, a pale su i nevine žrtve, kao 8. mart i karanfili
Nikola Vilic / CROPIX

sažeto

Zapanjujuće je kako ženska polovica čovječanstva pristaje biti tretirana kao manjina u vremenima kada su manjinska prava deklarativna priča, a svakodnevnica sve brutalnija


Milan Mazalin
05.03.2019.12:00

Jedan od nekad najupečatljivijih datuma neprimjetno je nestao iz našeg kalendara važnih obljetnica. Pitate li se gdje je nestao 8. mart? Pokušao sam s prijevodom, ali ni 8. ožujak nije dao rezultate.

U ne tako davna vremena na taj bi se dan u poduzećima organizirale sindikalne veselice, žene s nalakiranim frizurama bi od svojih drugova dobivale karanfile, a u školi bi djeca izrađivala crteže svojih mama s velikom glavom i malim tijelom. Kasnije su karanfile zamijenile crvene ruže, tulume su zamijenili izleti, a drugovi su evoluirali u drugove-kavalire. Bez obzira na formu, ipak se u toj paradi socijalističkog kiča, progovaralo o problemima i pravima žena i još uvijek nedosegnutoj ravnopravnosti.

Onda smo utekli iz socijalizma i u toj sveopćoj euforiji nastojali izbrisati sve što je asociralo na to neslavno razdoblje. U rješavanju brojnih socijalističkih nebuloza, pale su i neke nevine žrtve, kao 8. mart, medicina rada i karanfili.

Medicina rada se ipak pomalo oporavlja, ali 8. mart i karanfili su netragom nestali iz naše svakodnevice.

Otmica 8. marta se pokušava kompenzirati kroz Majčin dan, za koji većina ni ne zna kada je i Valentinovo koje je postalo takva smijurija i parodija ljubavi da počinje vrijeđati dobar ukus i zdravu pamet.

Znači li to svođenje žena na majke i ljubavnice, da su to njihove jedine uloge ili da je u drugim sferama života sve tako idealno sređeno da žene više nemaju potrebu ukazivati na neravnopravnost?

Bojim se da u ovom rastućem populizmu, banalnosti i primitivizmu, prava sviju pa tako i žena prestaju biti u fokusu interesa.

Damjan Tadic / CROPIX

Zabrinjavajuće je kako se i mnoge žene daju zavarati tim sladunjavim pričama o voljenim majkama i ljubavnicama te kako samozatajnom poslušnošću podržavaju svoje mužjake u stvaranju svijeta nakaradnih sustava vrijednost.

Zapanjujuće je kako ženska polovica čovječanstva pristaje biti tretirana kao manjina u vremenima kada su manjinska prava deklarativna priča, a sve brutalnija svakodnevica pokazuje kako postajemo sve udaljeniji od toga.

Uvijek iznova me zbuni kad vidim žene u prvim redovima gorljivih protivnika borbe za neka ženska prava. Drage 'prvoborke', imati neko pravo ne znači da ga morate, već da ga možete koristiti. Pravo glasa ne znači da morate izaći na biralište, ako mislite da je bolje ostati kod kuće i peglati.

Treba se samo sjetiti koliko je buke i žuči proliveno oko Istambulske konvencije. Konvencija je, kao i mnoge druge, samo mrtvo slovo na papiru u kojem se neki uljuđeni bjelosvjetski činovnici bore za neki pravedniji svijet, svjesni i sami da time samo umiruju vlastitu savjest, a pri tome prilično indiferentni prema stvarnom stanju u svijetu.

I umjesto da mirno potpišemo sve što bi nas, barem na papiru, moglo svrstati u civilizirani svijet, kod nas nastade opći kaos. Zaštita žena od nasilja kao da je postala ugroza našeg nacionalnog identiteta.

Ne bi bilo čudilo da se zatražiti raspisivanje referenduma o uvrštavanju batinanja žena u našu nematerijalnu baštinu.

Još je shvatljivo što su se naše balkanske 'muškarčine' pobunile protiv konvencije i zaprijetile ženama da će početi nositi štikle, ako im se zabrani da ih bubetaju. Nejasno je što motivira neke žene da budu stjegonoše tih prosvjeda. Drage moje, ako vaši muškarci požele nositi štikle, oni će ih nositi bez obzira što pisalo u nekoj konvenciji, ali možda će ih moguća kazna ipak nagnati da promisle prije nego vam opale jednu 'zidarsku' ili vas 'prošetaju' niz stepenice.

Još smo daleko od modernog i civiliziranog društva

Istambulska konvencija je, unatoč sramotnom cirkusu, srećom izglasana. Muškarci koji nisu nosili štikle, ne nose ih ni dalje, oni koji su maltretirali žene, djecu i slabije, rade to i dalje, institucije to i dalje nespretno i mlako sankcioniraju. Što bi se reklo "Tresla se brda, rodio se miš", a jedni rezultat tog teatra je da se vidjelo koliko smo još daleko od modernog i civiliziranog društva, kojem mislimo da pripadamo.

Nažalost, najveća manjina na svijetu i dalje treba svoj dan, tjedan, mjesec… Sve dok ne shvate da se same moraju boriti i izboriti za svoj zasluženi položaj. O pitanjima koje se tiču njih samih, moraju odlučivati same, preuzimajući pri tome i prava i obaveze i odgovornost. Žene u politici i na višim funkcijama viđamo samo u tragovima, poput rijetkih minerala ili kao dekoraciju, a o temama koje se tiču prvenstveno žena, s neprikosnovenim autoritetom i dalje odlučuju muškarci.

Jedno od najkompleksnijih, najtežih i najintimnijih pitanja je pitanje pobačaja. Tema koje se bojim i dotaknuti. Ipak moram reći da bi žene u diskusijama o pobačaju morale imati vodeću ulogu, a muškarci bi tu trebali biti samo pomoć i podrška.

Ja osobno, ako je to uopće bitno, nisam za pobačaj, ali sam rezolutno protiv zabrane pobačaja. Zabranom ništa ne rješavamo, osim što nesretne žene tjeramo u ilegalu i kriminal, što nerijetko rezultira sakaćenjem i smrću žena, čedomorstvom i strašnom duševnom patnjom.

Damir Krajač/Cropix

Najbolja opcija u svemu pa tako i pitanju pobačaja je "Mogu, ali ne trebam". Dati ženi tu mogućnost kao krajnju soluciju. Pri tome je važno da društvo, šira i uža zajednica pruže potporu i stvore uvjete u kojima bi bilo što manje razloga za takve teške odluke. To uključuje edukaciju od najranijeg djetinjstva o spolno odgovornom ponašanju i metodama zaštite od neželjene trudnoće te zaštitu žena i djece od nasilja, iskorištavanja i siromaštva.  

Umjesto zabrana, progona i jalovih molitvi pred bolnicama, izgradimo tolerantnije društvo, koje nudi socijalnu i ekonomsku sigurnost i tako pokušajmo ohrabriti ljude na roditeljstvo, ne oduzimajući pravo svakoj ženi da odluči što je za nju najbolje.

Na kraju bih svim ženama poželio sretan Dan žena. Prestanite biti pasivna manjina, preuzmite ulogu koju zaslužujete i koja vam pripada. Vi činite ovaj svijet ljepšim i toplijim mjestom, što nije samo kompliment već i vaša trajna obaveza.

dr. Milan Mazalin

dan žena

Osmi mart

newsletter

Prijavite se na Newsletter