Živim s najvećim psom u zemlji

Boji se svoje sjene, sa zidova perem njegove proljeve, a ostavlja mi i paketiće u tenisicama. Zašto nisam nikad požalio što sam nabavio njemačku dogu?


Robin Mikulić
02.11.2018.13:55
Boji se svoje sjene, sa zidova perem njegove proljeve, a ostavlja mi i paketiće u tenisicama. Zašto nisam nikad požalio što sam nabavio njemačku dogu?
privatni album

sažeto

Četiri ogromna psa natandrčena na plot. Svaki od njih velik je toliko da bi mogao biti satkan od nekoliko psa prosječne veličine. Mogli su proći pod slinave ponije


Robin Mikulić
02.11.2018.13:55

Uspinjemo se na črnomerečki breg, moj tadašnji dečko i ja. Nikad prije nisam bio gore, iako živim blizu. Čudim se koliko Zagreb ima različitih lica. Uzbuđeni smo. Hodamo ubrzano tražeći pravi kućni broj. Imamo dejt sa sudbinom. Dugo smo tražili s kim ćemo dalje, tko će nam se pridružiti u odnosu. S takvim se stvarima ipak ne igra. U pitanju su godine i godine zajedničkog života, možda pakla. Tko zna. Kako ćemo ga se riješiti pretvori li se naš život u noćnu moru?

Premišljamo se. Da se okrenemo? Možda smo glupi. Ionako sami prekratko trajemo, treba li nam takva obaveza? Prije nego se upustimo u ovo trebali bismo se možda bolje upoznati. Jednom kad potpišemo, povratka nema.

Prekida nas lavež. Četiri ogromna psa natandrčena na plot. Svaki od njih velik je toliko da bi mogao biti satkan od nekoliko psa prosječne veličine. Bez zajeb*ncije, mogli su proći pod slinave ponije. Njemačke doge, nikad ih nisam toliko vidio na kupu. Iskreno, usra*i smo se iako je među njima bio i naš budući supatnik, najveći i najglasniji među njima. Skače, slini, gura se. Tako se rađa ljubav, ma što god da ste o genezi ljubavi pročitali u popularno-psihološkoj literaturi.

privatni album

Sotona me košta par godina života

Možda sam ovaj tekst trebao napisati kad je ona gospođa prozivala ljude jer spavaju sa svojim psima čime direktno potkapaju institucije braka, obitelji, države i boga, a možda i samo Crkve – ne sjećam se više. Nisam jer ja sa svojim davežom ne spavam. Više. On ima svoj krevet, pravi ljudski, ne jedan od onih jastučića koje dvonošci zovu psećim krevetima. Njemačke doge su vrlo posebne, vidjet ćete. Uostalom, upoznat ćete najvećeg psa u Hrvata, barem su mi tako jednom rekli kad sam svoju plavu njemačku dogu vodio na hitnu veterinarsku intervenciju. Dobro zvuči, a malko mi i olakšava život. Obmane su uvijek dobar lijek protiv sporadično šepave stvarnosti.

Dakle, kao seosko dijete odrastao sam okružen sa životinjama. Preselivši se u Zagreb tu sam potrebu osjećao i dalje. Pokušao sam s mačkom, sotona. Ljudi dragi, ne možete si zamisliti u kakvim je pakostima taj pakleni stvor uživao. Onda se preselio u Međimurje, otada je prošlo minimalno osam godina, a on sav taj pakao još i dan-danas s nepatvorenom radošću priređuje mojoj mami. Ona, srećom ili nesrećom, ima čeličnije živce i deblju kožu od mene, mora da bi preživjela njegove napade.

Dug je put do uspjeha. Duuuuug

Onda sam pokušao s ribama. Nula bodova, ne komuniciraju. Pas, konačno. Kupio sam vajmarskog ptičara. Pročitao sam da pate od gadnih napadaja panike pa sam naivno mislio da ćemo se međusobno liječiti. Ne može biti gore od mojih, mislio sam. I najfotegeničniji su ikad. Kakva pogreška! Kašika, tako se zove, nije mogla u stanu ostajati ni trena sama, a da užasnuta ne napravi nezamislivi kaos. Nezamislivi. Kopala je zidove od muke. Energije više od rejvera u trodnevnom afteru, ako znate o čemu govorim. Međimurje. I ona je danas tamo sretna. Čak se i s mačkom slaže, on s njom manje.

privatni album

Nikad nisam vjerovao u onu da se ljudi opamete, moje iskustvo nije bilo takvo, ali istina je. Jednom kad se toliko puta opečete znate da je nekad bolje stvarno jako dobro istražiti u što ćete se točno upustiti, i zbog sebe i zbog životinje koju uzimate. Ona, naime, također zaslužuje lijep život, kad je već utamničujete u stan radi vlastitih sebičnih povoda, jer kućni ljubimci su sve osim ljupkih ukrasa koji izazivaju ljubomoru slučajnih prolaznika. Osim ako ste jedna od Kardashianki pa imate četu teta čuvalica, onda je okej. Pas neće nikad biti vaš, ali će barem biti zbrinut.

Kako donijeti pravu odluku? Informirano

Mjesecima sam istraživao naravi psa, njihove potrebe. Može li se i kako preživjeti u dvoje. Cijena, znao sam da želim psa iz uzgoja jer sam htio biti siguran da ćemo si odgovarati i po temperamentu i po navikama. To ne znači da sam isključiv poput naše predsjednice, svak bi za sebe najbolje trebao znati odlučiti. Nakon ovih kaosa otprije bio sam svjestan gdje sve stvari mogu poći po zlu i jednostavno nisam htio riskirati. Osim toga, mama je nakon Kašike trajno zatvorila vrata svog međimurskog skloništa.

O divovskim pasminama nikad nisam ozbiljno razmišljao. Golemi su, prati ih loša reputacija. Boležljivi su, mnogo koštaju, kratko žive. Agresija i urastanje kostiju u mozak od čega lude. Svačega sam se naslušao. Valjda ih se s dobrim razlogom ne viđa po cesti, mislio sam. Onda se pokazalo da mogu ili s takvim ili s onim na baterije. Mačku sam već imao, rane još uvijek vidam. Zastao sam na trenutak. Najbolje da pričekam dok se moja zajednica ne proširi. Jedan čovjek je premalo, barem kad sam ja u pitanju, da bi pas vodio ispunjen život, a ja ne bih, zbog troškova, skapavao od gladi. Jer, realno, životinje jesu trošak, neovisno o njihovoj veličini. Imajte to na umu.

Onda sam upoznao svog doktora. Ne brinite, nije riječ o gay propagandi, nego samo, kad već prostituiram svoj život, neću lagati. Vi po svojem. Relativno smo brzo počeli zajedno živjeti. Sazrjeli su uvjeti.

privatni album

Porijeklo je važnije nego što mislite

Kad se odlučite za pasminu, a stvarno se pritom nemojte lagati i ne uzimajte psa za kojeg znate da premašuje vaše psihičke, fizičke, financijske, vremenske, prostorne i ine mogućnosti – samo ćete se sje*ati, znam, zato sam vam i ispovjedio svoje grijehe, jer ćete teško promijeniti svoju alergiju na psa, njegovu hiperaktivnost, svoju lijenost, njegovo linjanje… Nađite dobrog uzgajivača. To je ključna stavka. Odličnog, ako nije problem, još bolje. Ovdje, vani, bilo gdje. Putni troškovi su najmanje što ćete uložiti u svog ljubimca.

Mi smo imali sreće s Vesnom, simpatičnom osebujnom zaljubljenicom u njemačke doge. I što je još važnije, nevjerojatno odgovornom i predanom uzgajivačicom koja se psima  bavi iz ljubavi prema pasmini, a ne štancanja. Ne reklamiram ju. Ne treba joj to, kao što rekoh, ne štanca i trenutačno, bez obzira na kvalitetu uzgoja, ne planira nova legla. Možda se, doduše, predomisli, ako ju lijepo pitate, ali sumnjam. Njemačka doga u prosjeku izlegne deset štenaca po leglu koji s majkom ostaju dva, tri mjeseca. To je mnogo dreka. Mnogo. O troškovima da ne govorim. A ni vrijeme nije besplatno.

Prije nego sam joj se javio, dobro sam istražio potencijalne boleštine koje je Borg mogao naslijediti od svojih predaka. Lista je dugačka, ali upravo je zato odgovoran uzgajivač ključan. Ozbiljno smo prolazili kroz Borgovo obiteljsko stablo i njihove anamneze. Sran*e se, realno, može uvijek dogoditi, ali treba znati koje i želiš li to. Ne znam jeste li to znali, ali obično veterinaru plaćate po kili pesa. Moj ima debelo preko 80. Zdrav pas, sretan kućni budžet. Bolestan pas, doktorska plaća.

Najdivniji osobenjaci na svijetu

privatni album

Narav. Doge, recimo, imaju najkrasniju narav na svijetu. U pravilu su to mirni druželjubivi psi koji više od ičega drugoga na svijetu traže ljubav. I pažnju, dovitljive dive. Sjest će vam u krilo – to je redovito radila mama od moje beštije koja je usto bila i zagrižena čitateljica pa bi doslovno progutala svaku knjigu koje se domogla, nabit će vam se u facu, podrignut za vrat, što god napravile – budite sigurni, dogu ne možete ignorirati. One su materijalizacije proverbijalnih slonova u prostoru.

Super su s djecom. Imam dvogodišnju nećakinju koja ga obožava, a on nju voli bez obzira na to što mu gura prste u usta, oči, uši i drugdje. Ne znam ljude koji bi imali toliko strpnjenja.

Doge ne žive vani. Doge ne spavaju na golom podu. Doge, da se njih pita, spavaju isključivo pored svog vlasnika, guzicom okrenutom prema glavi istog, a doge mnogo prde. Mnogo. Osobito kad odrastaju pa su na brutalno kaloričnoj hrani. Oblak smrada koji vas obujmi spaljuje nosnice. Mislim da taj miris nikad neću zaboraviti. Nadam se da hoću, ali uvjeren sam da se taj alshajmer koji bi pojeo te traume još nije rodio. In spe!

Što je sve ne u odgoju doge

Doge svoju hranu jedu iz povišenih zdjelica, vodu istu. Osim toga, toliko su visoke da će bez problema seći i do vašeg umivaonika. Meni je trebalo neko vrijeme da svog odviknem od toga jer sam jedan od onih poremećenika koji, kad peru zube, vodu piju iz pipe. Volimo se, ali ne toliko da se sad baš ližemo na svakodnevnoj razini. Nekad mu, doduše, jezik zaluta nekamo, ali tako je to s psima. Samo što se ja, nakon što me moj poljubi, ne moram prat jer sam mokar. To isto izbjegavamo.

privatni album

Skakanje. Toga nema. NEMA. Borg je od mene teži i veći, a relativno sam normalne visine i građe. Jak je kao vol. Poslušan je. Mora biti. Mislim, bilo bi sjajno kad bi svi psi bili poslušni, ali tele poput njemačke doge to mora biti jer ga na snagu pobijediti može samo Arnie, možda Silvester, ali zapravo samo Arnie. A i to je uvjetno. Mene Borg, recimo, sluša. Jedinog. Ne navlači, osim ako mu baš u guzici ne gori proljev, vrati se kad ga pozovem. Druge neće. Sad ima tri godine i ozbiljno razmišljam o tome da ga pošaljem u školicu.

Ovo sam ljeto slomio nogu, moje ste patnje, jadni, pratili iz tjedna u tjedan – još jednom hvala.Tad sam shvatio koliko je ključno da sluša i druge. Netko ga je trebao šetati. S doktorom sam u međuvremenu prekinuo – ne brinite, skrbništvo još uvijek dijelimo samo je čovjek otišao na zasluženi godišnji, ali te su životnopartnerske stvari materijal za neku drugu temu. Em sam se naplaćao za šetnje, em gigante malo tko želi. Bog zna da moji prijatelji nisu imali hrabrosti s Borgom u šumu. Imajte na umu da se život događa, a vaša će vas doga u njemu pratiti i onda kad vi ne bude mogli po štengama.

Fekalije su priče za sebe

Hrana. Huh. Goleme količine hrane, kila dnevno. No veći je problem to što Borg ima užasno osjetljiv želudac, i kad kažem želudac mislim na crijeva. Jede isključivo jedan brend hrane i trebale su nam godine odvratnih fekalija prije nego smo dokljuvili od čega će stolica biti koliko-toliko poberiva vrećicom. Vrećicama, zapravo. Jer, divovski pas divovski se i prazni, a vaši će susjedi znati da je to drek koji vi niste pobrali, vjerujte mi. Po mirisu, ako ne već po skurenoj travi koja ostaje iza tog kemijskog oružja.

Proljevi. Da, proljevi zaslužuju svoj pasus. Ja sam prao već i zidove. Jadničak. Ne Borg, ja. Kad se inati, napuni mi tenisice svojim specijalnim poklonima. Tepisi su mu omiljeni, parket izgleda kao koža šarene krave. Sve to život s psom uključuje. A uključuje i dlake, bit će ih iako tako ne izgleda. Ne vjerujete li mi, javite se pa ću vam poslati vrećicu svog usisavača.

privatni album

I još malo neova

Kad pije, moram biti pored njega da mu ručnikom obrišem gubicu inače bi vode bilo posvuda. Da, doge imaju svoje ručnike. Ručnike. Kad pada kiša, osim što neće van – lik se doslovno na pragu okrene i vrati kući bez obzira što mi je sekundu prije iščašivao rame koliko mu je bilo sila, treba ga obrisati. Kad pada snijeg, pereš mu šape. Sol i koža nisu najbolji prijatelji.

Jedno je vrijeme spavao sa mnom, bio sam slab, a njegov teleći pogled pomaknuo bi i brdo prema Mohamedu. Izgurao bi me iz kreveta. Na pod. Imam bračni krevet. Nokte mu treba rezati redovito jer su dugi i čvrsti poput medvjeđih kandži. Mislim, jasno mi je da isto sa svim psima, samo kao i sve ostalo kad su u pitanju doge, ovdje je to mnogo važnije jer je opasnost mnogo veća. Čuo sam za lika kojem je doga u snu svojim noporezanim noktićem oderala pola face. U vodu na pranje neće, samoinducirane poplave kupaonice naša su stvarnost. U svaki drugi oblik vode srlja poput guske u maglu. Da, često smrdi na mulj. Pranje, poplava, hrvanje. Gori je od djeteta.

Div koji se plaši svoje sjene

Njemačke doge su divovi. Moj se, recimo, prezire voziti u većini auta. Planirate li na put, imajte na umu da će vam trebati pristojno vozilo. Kafići su također posebna stavka. Ne mogu u svaki i sigurno, kad jednom uđu, neće sjediti na podu. Doga sjedi na stolcu. Pronaći smještaj za dogu isto se može pokazati, podigrat ćemo to, zahtjevnim. Iznajmljivači ionako teško pristaju na kućne ljubimce, zamislite tek kad se nekome na vratima pojavite s konjem.

Ako ste ikad gledali Scoobyja Dooa, onda znate za plašljive pse. Scooby je doga. Doge se boje svega. Barem ovaj moj. Osim vatrometa iz nekog razloga. Prve godine, kad sam ga nabavio, imao sam bor i on je bio lud. Stajao bi na vratima i režao na njega. Ali to je bilo još benigno, svaki put kad se nečega uplaši na cesti, a boji se svega – od djeteta u kolicima preko papirića u koji šušti na vjetru do bakice na štapu, skoči u stranu. Nekoliko smo puta skoro skočili pod tramvaj.

S druge strane, njegova je mama znala krenuti u lov za konjem u galopu. Možda je moj samo malo poseban, ali takav sam i ja pa si savršeno pašemo. Dvije durilice.

Doge da, ali ne za svakoga

Zašto nakon svega ovoga još uvijek vjerujem da je Borg bio najbolji izbor za mene iako ne spavam kad je bolestan i toliko hropće da bi čovjek pomislio da je zalutao na pulmologiju ili mu se kaka u 4 ujutro pa dođe sjest na tebe da te probudi ili što živim u stalnom strahu da će, poput konja, dobiti torziju želuca ili bez obzira na detaljnog planiranja kuda ići prvih dvije godine jer se njemu još razvijaju kosti pa mu ne želiš sjeb*ti zglobove uspinjanjem po stepenicama, intenzivnim trčanjem ili bilo čime drugim napornim?

privatni album

Zato jer su njemačke doge bića, kako moj bivši kaže. Ljubav koju ti one nude specijalna je. Imao sam u životu brdo psa, vjerujte mi, i nikad nisam doživio ovo što doživljavam s Brogom. Ni dobro ni loše, a sve je uvećano proporcionalno njegovoj veličini. Da, nekad se mrzimo. Nekad se preziremo. Bijesan sam kad se ujutro probudim, ali svejedno i dalje šutke, prije nego si operem zube, hitam po mop i skupljam brda dreka. Onda ga vodim van, jer uvijek ima još, onda pijem kavu.

Njemačke doge su zahtjevni psi i definitivno nisu za sve. Ne plašim, upozoravam. Zasigurno nisu za jednu osobu i ne znam kako bismo preživjeli bez pomoći sa strane. Hvala, doktore. Nadam se da uživaš na godišnjem. Opet. Pas je dobro.

Plešemo, igramo se. Plačemo. Mazimo se. Osobito ujutro, ne može jutro početi bez maženja. Često se borimo, rijetko se ignoriramo. Uvijek se volimo. Zato. I bez obzira na bombastičan naslov, jednom kad se privikneš, život s najvećim psom na svijetu postaje nezamisliv bez njega. Bih li opet da mogu? Da, uz sitne preinake u odgoju. Ne psećem, doktorovom. S dogama se ne pregovara, doge se vodi, doktore.

I, da. Kad nas vidite na cesti, prestanite se čuditi koliko je velik. Živimo u skladu već gotovo tri godine. Znamo se, a vi niste prvi čovjek koji je primjetio kolosalnost Eiffelovog tornja. Osim toga, jednom kad s njim provedete više od tri sata u komadu, on više neće biti velik. Svi ostali će biti mali. To je možda i najveća magija njemačke doge. Percepcija ti se mijenja i bez utjecaja teških drogi. Možda je, doduše, u pitanju nervni otrov koji doga ispušta kuda ide. To nikad nećemo saznati.

100posto priča

borg

njemačka doga

gigantski pas

najveći pas u hrvatskoj

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter