Zaboljela ga je glava, a onda je nastao pakao

Borba mladog profesora koji je preko noći ostao zarobljen u svome tijelu zbog opasne bakterije u mesu


Lada Novak Starčević
12.05.2018.08:00
Borba mladog profesora koji je preko noći ostao zarobljen u svome tijelu zbog opasne bakterije u mesu
Cropix/Ronald Goršić

sažeto

Zagrepčanka Ana Biškup ispričala nam je priču o bolesti svoga partnera te ljubavi i vjernosti koja nije pokleknula ni pod najtežim iskušenjima


Lada Novak Starčević
12.05.2018.08:00

Zvonimir je bio omiljeni profesor hrvatskog u OŠ Pavla Štoosa u Dubravici. Živjeli smo skupa u našem stanu u Zagrebu, ja sam još studirala. Sve je bilo idilično.

Krajem veljače 2016. osjetio je glavobolju i trnuo mu je jezik. Nekoliko dana prije je bio kod zubara pa je sve pripisivao tome. Dan kasnije nazvao je zubaricu i opisao joj simptome, no ona mu je rekla da misli da zub nema ništa s tim. Uskoro je osjetio i mučninu, smušenost, smetalo mu je svjetlo. Odmah je otišao na hitnu gdje su eliminirali moždani udar. Nakon neurološkog pregleda su mu liječnici rekli da bi se trebao vratiti zubaru.

Dan kasnije opet je završio u bolnici. Ustanovili su da se radi o upali mozga i prebacili ga na Zaraznu. Tamo su tražili uzrok upale mozga nekoliko dana jer se u prvim nalazima listerija nije izolirala iz krvi i tad je situacija već uznapredovala. 

U četvrtak smo zadnji put razgovarali, u petak je već ležao na intenzivnoj na respiratoru i borio se za život.

Iste noći kad i Zvone, i moja je sestra završila na hitnoj, sa simptomima gripe. Kasnije se saznalo da je i njoj listerija uzrokovala simptome. Svi smo jeli isto suhomesnato meso. 

Roditelji, brat i ja smo došli u bolnicu. Rekli su nam da je kritično i da ne znaju što mu je. Već je bio potpuno nepokretan. Jedva je mogao stiskati prste desne ruke i malo podići noge, komunicirali smo stiskom ruke.

Strašna situacija. Stojiš tamo i pitaš se što sad, opraštaš li se ili ne?

Nadala sam se da je listerija, koliko god to ludo zvučalo

Odlučili smo da ja idem prva unutra k njemu. Nadala sam se da je listerija, koliko god to ludo zvučalo. Sumnjali su još jedino na nju i čekali smo nalaze.

To mi je bila slamka spasa. Otkrit će da je to i dat će mu ciljani antibiotik. Tako sam se nadala tome, uhvatila sam se tvrdoglavo za to, uvjerena da će preživjeti. Rekla sam to i njemu u nadi da ću ga barem malo utješiti.

Tu večer su se obitelj i prijatelji okupili i otišli smo na misu. Nakon toga sam obavila razgovor s liječnikom koji mi je kazao da je listerija odreagirala i da su počeli s ciljanim antibiotikom.

Ponekad razmišljam o tome što bi bilo da su prije otkrili o čemu se radi. Ali ne dugo jer nema smisla.

Nas dvoje smo skupa od početka faksa. Upoznali smo se na prvoj godini Kroatistike. Otad smo nerazdvojni, a ni ovo nas nije razdvojilo.

Tri-četiri iduća mjeseca proveo je na intenzivnoj i iščekivao vrijeme posjeta i moj dolazak. U početku je bio pod dosta lijekova pa se gotovo ničega ne sjeća. Možemo si samo zamisliti kako je čovjeku koji je svega svjestan, a zarobljen u vlastitome tijelu. Ja se zato dobro sjećam svega. Imala sam stolac kraj njegovog kreveta i tamo bih se sklupčala. Nadala sam se da će osoblje zaboraviti na mene, kako bih ostala što duže. Često bi mi osoblje progledalo kroz prste.

Cropix/Ronald Goršić

Ponekad bih satima bila s njim. Pričala bih mu sve što mi padne na pamet, kao da je sve normalno. Pričala sam mu što sam radila, što rade naše obitelji, prijatelji, čitala sam mu… Uglavnom, objašnjavala sam mu da ništa ne propušta.

Znala sam već kad je budan po otkucajima srca.

U tim mjesecima stanje je bilo jako teško. Mjesec dana je proveo na respiratoru, imao je dva teška urinoinfekta, jaku upalu pluća… Ispala mu je kosa. No, sve je pregrmio.

Na intenzivnoj su u sobi bila dva kreveta. Svakakve tragedije smo vidjeli. No, nisam dala ni da se na trenutak osjeća usamljeno.

Puštali smo mu klasičnu glazbu, najčešće gregorijanske korale. To je navodno korisno za oporavak. Spojili smo mu mali radio uz krevet.

Ponekad bi s cimerima morao slušati narodnu glazbu. Zakon jačeg. Zvone se nije mogao buniti jer nije govorio.

Na Zvonin rođendan nas je 15 pjevalo pred bolničkim prozorom

3. svibnja slavio je rođendan u bolnici. Nas 15 je došlo na prozor, vikali smo i pjevali mu. Nećaci su donijeli crteže. Baš je bilo dirljivo.

Jedna bolnička sestra nam je viknula da budemo glasniji jer neke pacijente treba probuditi. Nevjerojatno je to u bolnici, i teške situacije su lakše uz osmijeh.

Zvone je imao apscese na moždanom deblu. Primao je antibiotik, ali se on mogao uzimati najduže 8 tjedana. Postojali su razni crni scenariji što ako do tad ne prođu, ali jednostavno sam govorila 'ma, nestat će'. Nisam mislila da postoji ikakva druga mogućnost. Kad je završio sa zadnjom dozom antibiotika, Zvone je bio naručen za magnetsku rezonancu.

Došla sam ranije u bolnicu, bila sam užasno nestrpljiva. Liječnica me pozvala i rekla 'Moramo pričati'. 'Nalaz je bolji nego što smo mislili', rekla je u dahu.

Odmah sam pitala 'Jeste li mu rekli?' Suze su mi krenuli niz obraze.

Privatni album

Samo sam ponavljala 'Kad će van?'.

Moj Zvone je bio nepokretan u tom krevetu, prikopčan na cijevi, ali vidjela sam svjetlo na kraju tunela. Napokon.

Mogao je krenuti na rehabilitaciju. Direktno je išao u toplice. Bio je već kolovoz.

Stalno sam zapitkivala kad će mu skinuti kanilu, no govorili su da je još prerano. Dolazio je svaki dan naš terapeut jer smo željeli poduzeti apsolutno sve.

Mogao je krenuti na rehabilitaciju pa su ga direktno sanitetom poslali u toplice. Bio je već kolovoz.

Ja sam u Krapinskim toplicama iznajmila stan. Od 9 do 19 sati sam bila s njim u bolnici. 

U početku smo komunicirali tako što bi mi stisnuo ruku ili isplazio jezik, jedva je i treptao koliko su mu mišići atrofirali.

Ja sam odgodila obaveze na fakultetu. Život je bio podređen Zvoninom oporavku.

Kad je bilo najteže on bi rastegnuo osmijeh od uha do uha

I moj život otad promijenio, ali ne žalim ni sekunde. Uvijek sam uz njega i pomažem mu da se oporavi i na tom putu koliko-toliko normalno funkcionira. 

Uvijek kažem svima: to se nije dogodilo njemu nego nama. Jedino tada Zvonimir pusti suzu.

Hranila sam ga na sondu, kuhala mu, okretala ga, mackala ga raznim kremama. Naučili su me terapeuti kako da ga posjednem. Bila sam sretna kad god sam mogla biti s njim. Vidjelo se da je i njemu to bilo važno.

Kad je bilo najteže on bi rastegnuo osmijeh od uha do uha i pružio mi najveću utjehu.

Imao je tri mjeseca pravo na toplice preko HZZO-a, a dva mjeseca smo platili. Željeli smo još ostati pa smo se žalili. Dobili smo još 14 dana. Bili smo tako jadni, imali smo dojam da su nas ostavili na cjedilu.

Pitala sam se kako ću se sama brinuti o njemu potpuno nepokretnom i višem za glavu od mene. Ostali članovi obitelji su nam bili na raspolaganju koliko su mogli, no živimo sami. 

Jednoga dana sam se ohrabrila. Mi to možemo - rehabilitaciju ćemo nastaviti doma. Ionako sam gotovo sve vrijeme bila uz njega.

Već nakon nekoliko tjedana kod kuće počeo se okretati na bok. Prvih mjesec dana smo u našem stanu, ali zgrada nema prilaz za invalide. Tako da smo se odlučili preseliti u podstanarski stan. Naš smo iznajmili.

Zadovoljni smo u ovom stanu, puno smo pokretniji.

Jedino je nevjerojatno da živimo u zgradi koja gleda na Remizu, a do nje nema pristupa za invalide tako da tamo ne idemo.

Nažalost, takve prepreke su na svakome koraku. Rastužuje me to, pokušali smo riješiti i taj problem. Ali nije ga bilo moguće riješiti.

Lani smo bili na moru, a ove godine imamo četiri svadbe

Kupanje nam je u početku trajalo dva sata. Hranjenje isto. Sondu za hranjenje je imao do svibnja 2017. Onda smo i to uspjeli riješiti.

Zapravo bih rekla da smo od prije godinu dana fantastično.

Odemo ponekad u Zvoninu rodnu Veliku Pisanicu na ručak. Ponekad se odvezemo na Sljeme. Ne volimo da prođe dan, a da mi nismo negdje bili. Na Viru imamo obiteljsku kuću, potpuno smo je prilagodili za invalidska kolica. Lani smo bili na moru. Da ste vidjeli koliko smo natrpali auto.

Ove godine nas čekaju četiri svadbe. Oduvijek smo voljeli društvo, a tako je i danas.

Ana Biškup/Facebook

Imamo prekrasnu obitelj i prijatelje i svi nam jako puno pomažu. Evo neki dan je došao Zvonin najbolji prijatelj predvečer. Doslovno je s vrata rekao nek' sjednem, a on je usisao i pospremio kuću.

Ima jedna stvar koja me baš muči, a to je parking. Kako još nije riješena Zvonina invalidnina nemamo pravo na invalidsko mjesto. Onda ja njega iskrcam, ostavim na pločniku i tražim mjesto. To je i nezgodno i strašno skupo, nakupi nam se jako puno računa mjesečno.

No, mi smo unatoč poteškoćama sretni. Svi su u čudu koliko je Zvone aktivan i koliko dobro napreduje.

Mjesečno trošimo oko 20.000 kuna, zalihe se tope

To je sve zbog njegovog karaktera. Teško mi je opisati kakav je bio prije. Intelektualac, uporan, flegmatičan, tvrdoglav… Sve mu to sada ide jako u prilog.

Provela sam dane pretraživajući po internetu koje bi mu terapije pomogle, koji su terapeuti najbolji, što još postoji što bi mu moglo pomoći i tako smo sastavili tjedni raspored kojeg se držimo.

Ušla sam u terminologiju. Sve pokušavam naučiti jer je jako važna 24-satna rehabilitacija. Terapeuti me oslovljavaju s 'kolegice'.

Svaki dan ima elektrostimulaciju jezika i lica, fizikalnu terapiju, radnu terapiju. Zvone je prošle godine imao fizikalnu terapiju u kući preko HZZO-a, međutim njihovi terapeuti nisu dovoljno educirani i shvatili smo da tu nema baš pomaka. Angažirali smo terapeute privatno s kojima smo prezadovoljni. Oni su nam sad već kao obitelj.

Idemo i u Suvag na logopedsku terapiju na teret HZZO-a, a dolazi nam i logoped doma. Najviše novaca trošimo na neurorehabilitaciju robotikom, a postoji mogućnost odlaska na rehabilitaciju u inozemstvo. 

Zvone je, nažalost, u školi bio zaposlen na određeno tako da nema nikakva prava na naknadu.

Mjesečno trošimo oko 20.000 kuna. To smo sve skupili u humanitarnim akcijama i zahvaljujući dobrim ljudima, a obitelj pomaže koliko god može. Pokriveni smo do ljeta. 

Cropix/Ronald Goršić

Nadamo se da ćemo napokon riješiti invalidninu. Čekamo je od početka prošle godine. To bi nas izvuklo. A onda ćemo dan po dan.

No, to je jedini način da Zvone napreduje, a napredak je očit. Sad mi Zvone može ponešto reći, više nam nije potrebna abeceda za sporazumijevanje. Jede i pije samostalno, a uz moju pomoć hoda po stanu.

Služi se i tabletom. Njemu je samo ovaj, voljni motorički dio stradao dok je kognitivno sve u redu, kao i s pamćenjem.

Volio bi da može lektorirati neke tekstove da se malo vrati struci. Ali mora samo naći nekoga kome nije toliko važan rok.

Često se sjetim riječi liječnika prije izlaska s Intenzivne: 'Zvonimir neće nikada biti isti, ali vjerujemo i pripremite se na višegodišnji oporavak'. Tada mi je prošlo kroz glavu pet godina. Ne znam zašto. Ali kad ja nešto zacrtam… Ostale su još tri. Taman.

Pomoći možete na žiro račun HR4624840083118046673, na ime Zvonimir Filipović

Zvonimir Filipović

listerija

Krapinske toplice

Ana Biškup

nepokretnost

Podijeli članak