100POSTO NA TAJLANDU

Osjećamo se kao sirotinja čak i u zemljama trećeg svijeta, a zapadnjaci se šale da smo iz Černobila


Vedrana Sunko
12.07.2019.14:00
Osjećamo se kao sirotinja čak i u zemljama trećeg svijeta, a zapadnjaci se šale da smo iz Černobila
Srđan Vrančić

sažeto

Ako Britanac u štedi 30 posto svoje godišnje plaće, može putovati godinu dana Azijom, a ako prosječan Hrvat bude uštedio jednak postotak svoje zarade, moći će putovati do četiri mjeseca


Vedrana Sunko
12.07.2019.14:00

Koliko smo mi Hrvati mali i zapravo siromašni osvijestim svaki put kad na malo duže odem iz domovine. Lijepa je, divna, prekrasna, imamo najljepše more, otoke i hranu. Ljudi su sasvim solidni, vrijeme kako kad. Sve u svemu nije loše, ili se barem tako tješim.

No ukoliko nemaš bogate roditelje i presaviješ se od muke da uštediš koju kunu za putovanje, obuzme te itekakva frustracija ili bijes kada putujući jeftinom Azijom naletiš na Francuze koji ne rade ništa, već tamo žive od socijalne pomoći ili ekipicu koja je štedjela godinu dana i sada godinu dana bezbrižno putuje. Računica je vrlo jednostavna.

Odokativnom metodom računano ako Britanac ili Australac štedi 30 % svoje godišnje plaće može putovati godinu dana Azijom, ako prosječan Hrvat bude štedio jednako, moći će putovati do četiri mjeseca.

Srđan Vrančić

Prosječna britanska godišnja plaća je oko 29.500 funti, što je oko 242.800 kuna, U Australiji iznosi  oko 80.000 australskih dolara što je oko 366. 200 kuna. Treba li uopće napominjati da u Hrvatskoj prosječna godišnja bruto plaća iznosi oko 100.800 kuna.

Ovo je sigurno jedan od razloga što putujući zemljama trećeg svijeta nećete tako lako nabasati na druge Hrvate, osim one koji  su tamo samo kratko za vrijeme godišnjih odmora, baš kao i druge stanovnike istočne Europe.

Na zapadau je najnormalnija stvar da se nakon što se završi srednja škola godinu dana putuje svijetom te na taj način prvo istraži planetu i sebe , a tek onda odluči kako usmjeriti svoj život te koji fakultet upisati.

U slučaju Hrvatske ljudi koji si mogu dozvoliti da više mjeseci putuju svijetom najvjerojatnije su novac zaradili radeći za neku inozemenu tvrtku, a vrlo je slično i s ostalim zemljama istočne Europe.

Srđan Vrančić

Čak nas i Talijani Rusima zovu

Uz to što su kolege traveleri sa zapada često financijski nadmoćni, vole se i našaliti na naš račun. "Croatia" i "Russia" u ušima azijata zvuči dosta slično, tako da me generalno već na prvu što zbog izgleda, što zbog slavenskog naglaska automatski svi svrstavaju u ruski koš ili kako neki u šali kažu „ Istočni blok“ . Što je najgore to čak znaju raditi i naši susjedi Talijani.

U takvim slučajevima zaista mi ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti šalu i reći svima da sam iz, trenutačno vrlo popularnog, Černobila. Tu najčešće svaka šala na moj račun staje.

Uz to što nas još uvijek percipiraju kao „ Istočni blok“, imamo dosta loš standard pa teško možemo uštedjeti, jednako tako teško možemo i znamo investirati u svoje poslovne projekte.

Investitori!? Jel'se to jede?

Kada sam se počela baviti izradom nakita i turbana, poduzetništvo mi nije bilo ni na kraj pameti, no malo po malo pokušavajući prodaju istih učiniti što boljom i legalnom sam se našla u nemirnim poduzetničkim vodama. Da je biti poduzetnik u Hrvatskoj ravno prokletstvu, najbolje govori činjenica da strane tvrtke i investitori ovu zemlju zaobilaze u širokom luku. Kako i ne bi kad više energije potrošiš na udovoljavanje državnoj administraciji, nego na razvoj vlastitog projekta. A gdje su tek novci? Reći ćete da HZZ daje poticaje za samozapošljavanje i razvoj vlastitog poslovanja.

Istina je, a koliko nemaju pojma što rade, koliko su neučinkoviti i koliko problema i stresa su u stanju napraviti, iskusila sam na vlastitoj koži. Pojelo mi je jako puno vremena, živaca i na kraju krajeva novaca, no o tome detaljnije drugom prigodom.

Posve frustrirana hrvatskim zakonima i hrpetinom nesuvislosti u provođenju istih, baš kao i kad je pitanje provođenje EU projekata,  poželjela sam i ja odselit iz države. Budući ne bih preživjela u kišnoj Irskoj, splet okolnosti me odveo na Bali.

Tamo sam upoznala jednu kreativnu vršnjakinju, Australku, vlasnicu online shopa koji prodaje odjeću i nakit te dva butik na Baliju. Budući je, baš kao i ja, počela s izradom nakita, pitala sam se kako joj je to uspjelo. Odgovor je zapravo jednostavan.

„ Imam investitore, moj bivši dečko je imao prijatelje bankare iz Hong Konga koji su uložili novac u moj posao“, objasnila mi je Sarah.

Investitori? Stala sam u čudu. Zaista nikad nisam čula da netko tko se bavi bižuterijom ili čak modom u Hrvatskoj ima investitore. Ta me je spoznaja duboko potresla i dala mi misliti. Ne samo što nemam mogućnost zaraditi i uložiti u vlastiti poslovni projekt, već ne znam ni kako doći do nekoga tko bi prepoznao kvalitetu mog projekta i investirao u razvoj poslovanja. Vjerujem da su na ovaj poremećaj kojeg imam, ipak imuniji milenijalci, koji su puno okretniji kad su novci u pitanju, no generacija koja je djetinjstvo provela u doba socijalizma, kao da je na neki način zaostala u razvoju. Tranzicija koja je dokusurila zemlju, kao da je ostavila znatne nedostatke i na našem mentalnom razvoju. Niti imamo priliku zaraditi vlastitim teškim radom,  niti znamo kako novac stvoriti.

Izumiruća vrsta - hipiji

S druge strane nismo svi rođeni da budemo uspješni i bogati. Postoje još uvijek primjerci rijetke ljudske vrste koju su nekoć zvali hipijima. To su oni koji više od novca vole svoj duševni mir te su, nakon što su provjerili sve opciju, shvatili da im se u životu najviše isplati ne raditi ništa.

Srđan Vrančić

Tako sam u Bangkoku upoznala Belgijanca 53-godišnjeg Geerta koji, kako kaže, već 10 godina živi na tajlandskom otoku i trenira kako ne raditi ništa.

Kad sam napunio 40 već sam dvadeset godina radio, bio sam konobar i stage manager. Dosta sam se naradio, no od toga sam posla uspio toliko zaraditi i uštedjeti da ako živim skromno do kraja života ne moram uopće raditi. Odredio sam da svake godine smijem potrošiti 10.000 eura i proračun mi za sada drži vodu, objasnio mi je.

Nije da sam ostala šokirana njegovom pričom, no zapitala sam se gdje sam ja to pogriješila kad u dobi u kojoj je on već zaradio dovoljno da si osigura ostatak života, ja nemam ni za polovni automobil.

Srđan Vrančić

 To je valjda ta kvaka 22 življenja i rada u Hrvatskoj, gdje je hrana u samoposluzi skuplja nego u Parizu, a uštedjeti za penziju ne možeš ni da unovčiš vlastite organe.

Mislim, možeš, ako imaš nekretnine na moru, no ako nemaš, sjedni i zuri u  to isto more i sunce dok se boje ne rastope, upijaj pranu i tješi se s onom čuvenom dalmatinskom „ Ko ovo more platit!“. Evidentno nitko, zato i umjesto s preskupog mi Jadrana ovaj tekst kuckam iz Bangkoškog kafića, koji mi je također postao skup pa na godišnji radije idem u manje razvikanu Kambodžu.

putovanja

Tajland

zarada

traveleri

zemlje trećeg svijeta

newsletter

Prijavite se na Newsletter