Još jedna profesija na umoru

Čistači septičke dođu, razvuku cijev, popuše dvije cigarete, popiju pivo na račun kuće dok cisterna guta sve dok se ne zagrcne i brzo put najbliže šume


Robin Mikulić
22.02.2019.14:00
Čistači septičke dođu, razvuku cijev, popuše dvije cigarete, popiju pivo na račun kuće dok cisterna guta sve dok se ne zagrcne i brzo put najbliže šume
CROPIX/arhiva

sažeto

U mojem selu svatko tko je imao traktor i bio dovoljno pametan investirati u cisternu to je i napravio i namlatio otada naovamo goleme pare


Robin Mikulić
22.02.2019.14:00

Ja kažem stari zanati, a vi pomišljate na sve one lijepe romantične izumrle zanate koji uključuju pletenje, kovanje, rezbarenje, šivanje… Simpatično, čisto, sajmišno – ukratko.

No, koliko vas pomisli na onog čovjeka – i dobro, poglavito se ovdje obraćam onom dijelu čitateljstva koji nema tu sreću da ima kanalizaciju pa im u svako toliko u dvorište ulazi cisterna za odvoz septičke?

E, pa kako se čini, upravo bi se oni u kraju iz kojeg ja dolazim, a to je Međimurje, mogli za koju godinu priključiti listi poduzetnika na umoru.

Sudbinska veza fekalija i para

U mojem ih selu, recimo, zovu drekači. Imamo ih nekoliko, svatko tko je imao traktor i bio dovoljno pametan investirati u cisternu to je i napravio i namlatio otada naovamo goleme pare. Ne znam znate li za onu staru narodnu koja govori o povezanosti novca i fekalija, ali nije iskovana đabe. Drekači su živi dokaz, vjerujte mi. Ako ste nekad tražili susjeda koji će vam posuditi novac, pogodite kome biste se prvome obratili pod uvjetom da s njim na svoju krajnju nesreću niste zavađeni na smrt.

Jasno mi je da biste vi sad ovdje očekivali životne ispovijesti ljudi koji su svoje golo postojanje posvetili razvoženju tuđih gova*a, ali razloga zbog kojih takve ovdje nećete pročitati je nekoliko.

Zašto je riječ o anonimcima koji operiraju pod okriljem mraka?

Prvo, većina njih, barem ovih s kojima se ja susrećem od svoje najranije mladosti, operira u ilegali. Nemaju prijavljene obrte, djelatnosti niti državi plaćaju poreze. Dođu, razvuku cijev, popuše dvije cigarete, popiju jedno pivo na račun kuće dok cisterna guta sve dok se ne zagrcne i brzo put najbliže šume. Sila čak ni u tim uvjetima ne pita.

Prazne gdje stignu, slobodno po prirodi. Kanali, potoci, polja, šume. Njih nije briga, a ni vas – realno, sve dok odrade što treba. Oni s neoporeženom čistom zaradom, vi s praznim tankom za kakicu. Podzemne vode kojima se Međimurje u svim službenim dokumentima, koje sam za potrebe ovog članka pročitao, razmeće kao svojim najvećim prirodnim blagom? Meh.

Drugo, i važnije, mama mi je zabranila da iznosim imena. Od svih tih njoj dostupnih operatera – bože, koliko čovjeka sila natjera da bude kreativan u situacijama gdje već postaje neugodno u svakoj rečenici razmetati se fecesom, samo jedan ima cijev dovoljno dugačku da penetrira u naš rijetko dugačak sanitarni sustav. Drži ga kao kap vode na dlanu. 

Zaboga, pozdravlja ga iz jurećeg auta iako i vlastitu majku previdi na cesti. Ne brinite, u sjajnim su odnosima, žena samo zna svoje prioritete. Prvo drek - nitko ujutro ne želi od kućnog praga do auta veslati preko dvorišta koje je preplavila septička, onda mama. Sad znate i otkud mi tolika fiksacija na smeđe zlato.

I nas se Europa konačno sjetila

No, upravo je ona bila prva koja je skakala od sreće kad su najavili da u naš ćorsokak ove godine – u 2019. smo, konačno dolazi kanalizacija. Jer, iako su u Indiji još otprilike u prahistoriji koristili podno grijanje, WC šolje na tekuću vodu i kanalizaciju, taj civilizacijski doseg u mom je kraju donedavna bio nedosanjani san. Pa ipak, čuđenju ovdje nema osobitog mjesta. Ceste su se asfaltirale ipak maltene jučer – krajem 70-ih.

Projekt aglomeracije Međimurja - začudit ćete se, ali za ovaj sam tekst izvlačio čak i brojke i to iz nekoliko službenih dokumenata i studija, pred nešto više od godine dana najavljivan je kao najveća infrastrukturna investicija u najsjeverniju hrvatsku županiju. Riječ je o iznosu od oko 370 milijuna kuna. Gotovo 72 posto namirit će Brisel, ostatak dolazi iz državnog, agencijskog i lokalnog budžeta.

Problemi po skupoj infrastrukturi

Mali je problem u tome, što je studija iz 2012. godine izrekom navela kako je taj projekt trebao biti završen do ovog netom minulog Silvestrova kad je, otprilike, mojim selo počeo šetati čovjek koji ljudima tjera strah u kosti govoreći im gdje će i s kojim susjedima dijelili čvor. Mislim da baku nisam već godinama vidio uzbuđeniju nego kad je žustro argumentirala zašto moj šogor svom susjedu ne bi trebao dati da svoj drek pretače u njegovu kanalizacijsku cijev.

Pa, neka, reći ćete. Što se čudiš kao pura izmetu, u Hrvatskoj smo. Ne postoji veliki infrastruktorni projekt koji nije kasnio ili krišom gutao dodatne pare poreznih obveznika. Sjetimo se samo autocesta. Osim toga, riječ je o prirodnom gnojivu koje može samo pospješiti poljoprivredne djelatnosti.

Novo doba, nove prijetnje

Tome nije baš tako. Osim što postoje zakonske regulative koje izrijekom brane takve divlje aktivnosti, u godinama otkako su te septičke kopane promijenio se i njihov sastav. I ovdje mislim poglavito na kemijski sastav. Rijetki su se, naime, polovicom prošlog stoljeća u mom selu mogli dičiti perilicama za suđe, rublje pa čak i moderno opremljenim kupaonicama. Sve su to izvori kemikalija (agresivnih deterdženata, sapuna, šampona, sredstava za čišćenje) koji zagađuju okoliš.

Pokazuje to i monitoring pritoka u rijeku Muru, inače zaštićenog krajobraza koji se svojim prirodnim ljepotama i osobitostima prometnuo u zaštićenu kategoriju. U periodu između 2008. i 2012. godine stanje vode bilo je u najboljem slučaju loše u najčešćem kritično. A i to je još sjajno budući da je ostatak pritoka Mure u tom razdoblju bio debelo u crvenom kroz čitav četverogodišnji period.

Moje malo misto

Da paradoks bude veći, kroz jedan dio mog sela proveden je svojedobno čak i kanalizacijski sustav. Problem je u tome što su se otpadne vode i dalje odvodile nepročišćene, odnosno izlijevale su se direktno u taj potok. Moji bi rekli, zvuna juj, znutra fuj. Vi biste rekli, daleko od očiju, daleko od srca. Ja bih rekao, drek moj pređi na drugoga.

Ona ista direktiva koju sam spominjao ranije, predvidjela je da bi se sve otpadne vode zaključno s krajem prošle godine trebale skupljati i pročišćavati. Što nas dovodi do novog problema, možda bi oni divni trbušati stričeki s čikom u ustima i pivom u ruci naše septičke čak i praznili negdje gdje bi njihov sadržaj manje škodio majčici prirodi, samo da je kanalizacijskih kolektora više. Oni, nažalost, pokrivaju manji dio Međimurja, barem prema onoj studiji iz 2012. godine, a usto su još i poglavito raspoređeni u i oko provincijske metropole.

Čakovec, recimo, ima oko 142 kilometra kanalizacije, a moje selo tek 2 (dva) koji doslovno vise u zraku. Ni vrit, ni mimo. U Međimurju, inače, postoji još osam centara od kojih svaki broji po par kilometara kanalizacijskog sustava.

Što je bilo prije, kokoš ili jaje?

U kome je, dakle, problem? U nužnom zlu koje se otjelovljuje u figurama zdepaste srednjovjekovne gospode zasukanog žutog brka ili sustavu koji sistemski ne brine za kvalitetu svojeg najvećeg prirodnog dobra?

I nemojte me sad odmah rastrgati. Jasno mi je da se aglomeracija provodi u sve većem opsegu, samo sam malo sjetan i ogorčen zbog sudbine još jedne profesije koja je došla do svog evolucijskog kraja.

kanalizacija

aglomeracija

spetička jama

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter