Šokantna priča uspješne Zagrepčanke

'Depresija me prati posljednjih 25 godina, željela sam se ubiti, a onda sam rješenje pronašla u magičnim gljivama. Nitko na poslu ne zna moju tajnu'


Robin Mikulić
13.03.2019.13:00
'Depresija me prati posljednjih 25 godina, željela sam se ubiti, a onda sam rješenje pronašla u magičnim gljivama. Nitko na poslu ne zna moju tajnu'
iStock

sažeto

Ivana nam je ispričala zašto se od svoje bolesti odlučila liječiti na nesvakidašnji način


Robin Mikulić
13.03.2019.13:00

Ivana je 35-godišnja Zagrepčanka. Iznadprosječno je inteligentna, odavno je završila faks, zaposlila se, skućila s mužem. Alkohol konzumira tek u rijetkim prilikama, u životu nije zapalila cigaretu niti to planira. Visoko je funkcionalni član društva, dakle, čak i prema onim konzervativnim poimanjima ostvarenog građanina.

Problem je u tome što se, iako je naoko s njom sve u najboljem redu, odmalena bori s teškim depresijama koje za najgorih trenutaka prati suicidalnost.

Psihijatru sam prvi put otišla s 11

Prvi put su je roditelji psihijatru odveli kad je imala 11 godina, otada ih je promijenila toliko da ih više sve ne može niti pobrojati. Kaže, najdulje se kod istog zadržala godinu i pol. Kad bi svaljivala krivicu, svalila bi ju na sustav. Teško ćete, naime, pronaći nekog tko će s vama provesti dulje od 20 minuta razgovora, a i onda će vas zasipati tabletama. 

Dosad je promijenila niz različitih koktela kako antidepresiva, tako anksiolitika – s više ili manje uspješnim rezultatom. Svaki od njih dolazio bi, naime, s vlastitim setom svojim nuspojava.

Ivana ih je prošla sve, od smanjenog libida preko za svoje pojmove neprepoznatljivog gubitka empatije. 

„Inače sam vrlo empatična osoba, do suza me dirne čak i slika napuštenog psa na cesti, ali sam zbog lijeka postala toliko apatična na svoju okolinu da na emocionalnoj razini ne bih registrirala apsolutno ništa. 

Evo, navest ću jedan banalan primjer. Muž me jednom prilikom odveo u kino, neki srcedrapajući film. Nakon što je završio, dvorana je ispunjena šmrkljivim maramicama i uplakanim ljudima, čak je i mom mužu koji je inače tough guy zasuzilo oko, a ja ništa i tu sam shvatila da sam u takvom stanju opasna i za sebe i za druge.“

Donijela sam radikalnu odluku

Tu je i tad odlučila da je vrijeme za promjenu. Okrenula se alternativnom putu, mikrodoziranju psilocibinom. Riječ je o psihoaktivnoj supstanci koja se može pronaći u psihodeličnim gljivama. Dok je mikrodoziranje, s druge strane, sve rasprostranjenija metoda liječenja depresije koja u većini svijeta službeno još uvijek ne nailazi na odobravanje stručnjaka.

„Svoju odluku nisam donijela preko noći“, objašnjava. „Do svoje 23. godine bila sam apsolutni protivnik droga, jedna od onih koje misle da će ti bilo kakav kontakt s njima nepovratno spržiti mozak, a onda sam upoznala dečka koji je bio član Mense i rekreativni korisnik gljiva. Zaključila sam da ću vjerojatno, ako je on, iz cijele priče neoštećena izaći i ja.“

iStock

Bilo je to iskustvo koje joj je promijenilo život. Negativnih posljedica, kaže, nije imala apsolutno nikakvih, ali priznaje i kako se u to doba nije previše njima zamarala. „Realno, bilo mi je svejedno. Zapala sam u jednu od onih gadnijih depresivnih epizoda gdje nisam previše marila za svoj život i mislila da će biti dobro kako god se svršilo“, otvoreno će.

No, primijetila je da je nakon tog iskustva njen problem s depresijom bio podnošljiviji. Kao da joj se, kako kaže, rebootao mozak. Pa ipak, godinama nakon toga nije ozbiljno razmišljala o tome da se okrene alternativnoj terapiji s početka priče.

Možda sam samo imala sreće, ali ja s halucinogenim drogama nikad nisam imala neugodnih iskustava, za razliku od brojnih ljudi s kojim sa se kroz život susretala pa sam s godinama postala prijemčljivija za ideju o mikrodoziranju.

Nije, ipak, krenula odmah. Prvih je godina par puta godišnje uzimala normalnu dozu gljiva jer je shvatila da bi blagotvorni dugoročni učinci trajali i po nekoliko mjeseci. „Da se razumijemo, gljive koristim isključivo u sigurnom okruženju i pod nadzorom. U petak nakon posla pojela bih porciju u vlastitom stanu gdje bi me suprug svako toliko provjerio jesam li u redu.“

Uočila sam goleme promjene

Takva iskustva, priznaje, poprilično su intenzivna. Tih par sati, koliko ju je špica držala, bila bi dosta iscrpljujuća. „Kad imaš depresiju prate te ponavljajuće misli koje ti ne daju mira. Gljive imaju svoju agendu. Bore se protiv depresivnih misli za primat i trebalo bi mi nekoliko dana da se oporavim od tog napora. No, shvatila sam da bih u tim stanjima, koje neki smatraju spiritualnima, bolje shvaćala sebe – što me iscrpljuje, stvari koje moram mijenjati da bih bila stabilnija. 

iStock

Recimo, klima uređaj. Nikad nisam obraćala osobitu pažnju na to, ali sam shvatila da se zbog zvukova koje proizvodi noću budim, a moje je stanje jako ovisno o jako kontroliranim uvjetima. Da bih bila dobro, treba mi 8 sati sna, uravnotežena prehrana, izbjegavam alkohol. Bez svega toga u balansu brzo zapadam u depresivnu epizodu čije prve znakove primjećujem po nesanici.“

Ohrabrena svojim pozitivnim iskustvima odlučila je pred godinu dana mikrodoziranju dati šansu. „Realno, velik je problem taj što mi gljive nisu stalno dostupne što znači da nekad kad bi mi možda trebale da izvučem živu glavu njih na tržištu nema. Zbog toga sam odlučila svoju porciju razvući na mjesec dana i shvatila da funkcionira.“ 

Kako to funkcionira u svakodnevnom životu

Prvi bi dan otrgnula djelić gljive na čijim bi efektima kroz nedaće svakodnevne borbe s depresijom uspješno jahala naredna dva dana. „Problem je u tome što svaka porcija nije ista pa bi neke gljive bile jače ili slabije od drugih. Kako nema načina da se egzaktno odmjeri doza, radila sam to odokativno.“

Ako, pak, mislite da je Ivana zbog toga bila nefunkcionalna na poslu, varate se. „To su jednostavno premale doze da bi čovjeka onemogućile u radu. Zapravo, stvarnost je potpuno suprotna. Ja sam, otkako se mikrodoziram psilocobinom, mnogo produktivnija.“

Po prirodi je, kaže, izrazito introvertirana osoba, a kako radi u velikoj korporaciji, osuđena je na rad u velikim grupama ljudi. Prije bi se od tog stresa oporavljala još satima nakon posla, a danas ga podnosi mnogo lakše. Osim toga, kreativnija je i mnogo je manje muči perfekcionizam koji također negativno djeluje na njezinu psihu. „Jednom kad shvatiš da ne mora sve što napraviš biti najsavršenije na svijetu, lakše dišeš.“

Njezini kolege, tvrdi, nikad nisu primijetili razliku u njoj osim da je možda, govori kroz smijeh, opuštenija, a ni poslodavac nije primijetio nikakve razlike u njezinim performansima tako da ni na tom planu ne vidi nikakav problem.

Čak sam i psihijatru priznala da se mikrodoziram

Pitao sam je li na probleme zbog načina na koji se odabrala liječiti naišla u krugovima sebi bliskih osoba. „Jako sam otvorena sa svojim bližnjima. Svi znaju da se mikrodoziram, jasno im je da sam odrasla žena koja zna što radi. Čak sam i s jednim psihijatrom to podijelila i nisam imala osjećaj da me zbog toga osuđuje. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji neki definirani stav o tome, iako se u svijetu već provode ozbiljna istraživanja o psilocobinskoj terapiji namijenjenoj liječenju terapije, pa se nadam da će se uskoro i gljive moći dobiti na recept jer će to tada značiti i bolju kontrolu te jamčiti postojanu kvalitetu proizvoda.“

Daleko od toga da bi bilo koju drogu preporučila ikome. Upravo suprotno. Kaže, pali kod nje, ali ona nije nikakav stručnjak i nikad se ne bi usudila ikoga uputiti na svoj put.

„Nije to za svakoga. Ja sam se u mikrodoziranje upustila nakon godina rekreativne uporabe gljiva pa sam znala da mi se neće dogoditi ništa. No, svatko će na droge reagirati drugačije i one uvijek dolaze u određene rizike pa bi svakako bilo sjajno da se prije konzumacije može konzultirati liječnik koji će moći odvagnuti stanje pacijenta i procijeniti isplati li se rizik u njegovom slučaju.“

Postoji samo jedan razlog zbog kojeg bih prekinula terapiju

Njoj, pak, ne pada na pamet prekinuti svoju praksu. „S depresijama se borim 25 godina. Prošla sam sve konzervativne metode liječenja, od psihoterapije do medikamenata. Da se razumijemo, nemam apsolutno nikakvih problema s farmakološkom industrijom niti bih se ikad rekla da ti lijekovi ne djeluju, samo što je mikrodoziranje za mene osobno bolji izbor jer od njega, još jednom ističem – u mom slučaju, ne prate nikakve nuspojave.“

Postoji, zapravo, ipak vrijeme kad će se odreći svoje terapije.

„Zasada nemam djece, no djecu svakako planiramo u bliskoj budućnosti. Jasno da za vrijeme trudnoće i dojenja neću uzimati ništa. Ne bih, realno, uzimala niti antidepresive u to vrijeme. A kad jednom odrastu, razgovarat ću s njima o drogama otvoreno. To ne znači da ću ih ikad poticati na drogiranje, daleko od toga, ali ćemo s njima otvoreno razgovarati o svim posljedicama i opasnostima koje prijete od narkotika. U informiranosti je ključ.“

Mikrodoziranje ili ne, dakle, za nju je odgovor na to pitanje vrlo jasan. Pa ipak, to je njezina odluka koja zasigurno nije namijenjena širokoj uporabi, upozorava još jednom za kraj. Ako je pomoglo njoj, a zasigurno jest, ne mora i drugima.

depresija

suicidalnost

mikrodoziranje

magične gljive

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter