Ladanje (9)

Djevojčici je svako jutro mučno jer nema skupi mobitel. Kako smo se doveli do toga da je čovjek manje bitan od marke?!


Lada Novak Starčević
12.08.2018.11:00
Djevojčici je svako jutro mučno jer nema skupi mobitel. Kako smo se doveli do toga da je čovjek manje bitan od marke?!
iStock

sažeto

Nije samo problem u dječjim glavama uvjerenima da si loš bez mobitela vrijednog jedan minimalac, puno je veći problem u roditeljima koji su ih u to uvjerili. Ili ih ne razuvjeravaju


Lada Novak Starčević
12.08.2018.11:00

Prijateljica mi priča da njezina mala susjeda od 13 godina nema skupi iPhone i djevojčice u velikogoričkom kvartu ju šikaniraju. Nema ni trenutno jako popularne ‘vansice’, tenisice koje stoje više od 600 kuna. Mučno joj je svako jutro kad se treba naći s njima od srama.

Ja isto nemam skupi pametni telefon, a bome ne kupujem niti obuću za 600 kuna. Istina, ujutro isto ponekad osjetim mučninu kad vidim svoj ormar s odjećom, ali to je neka druga priča. Mene, da budem iskrena, baš briga za marke, nikad nisam obraćala pažnju na odjeću, briga me i za to što drugi misle o tome. No, ja sam odrasla u drugim vremenima. Valjda.

Na Trnju moga djetinjstva '80-ih najveći je problem u školi bio ako si dolazio poderan (a neki su, nažalost, i tako dolazili) ili ti je odjeća imala miris po vlazi. Iako tad nisam ni znala da je vlaga u pitanju... Ta jadna djevojčica iz razreda dolazila bi svaki dan okružena istim smradom. Svi su joj se smijali, ne znajući da ništa nije kriva.

S Yugom i sarmom na skijanje

Za užinu sam redovito nosila sendvič sa šunkom, a susjeda s prvog kata s polijem. Moja baka je tvrdila da je poli sirotinjsko jelo i da nije zdravo. No, nisam je puno slušala. Gotovo svaki dan bih se mijenjala s prijateljicom. Njoj šunka, meni poli. I svi bi bili sretni. Kakve usporedbe, kakva zavist!

Voljela sam u školu donositi šarene gumice sa skijanja u Austriji. Bila sam jako važna s njima. Toliko su mirisale da je čak i njihovo grickanje bilo finije nego onih običnih. No, nisam se posebno hvalila s tim skijanjima. Nismo to smatrali nekim posebnim luksuzom.

Utrpali bi svake zime u naš Yugo lonac sarme, a tamo bi jedva potrošili koju kunu. Na skijalištu nam ne bi padalo na pamet tražiti neku od onih slasnih 'germ knedli', koje su jeli ovi boljestojeći.

Jeli smo faširance iz Zagreba s kajzericama koje bi kupili za sitniš. U restoranu bi kupili jedan čaj na nas nekoliko, čisto da nas ne otjeraju i da odmorimo noge u pancericama. I nećete vjerovati, ali ja sam te germ knedle tek probala ove godine na zagrebačkom Adventu. I skroz su me razočarale. 

Uvijek smo točno znali što imamo i to nam je bilo dovoljno. Davne 1992. u srednjoškolskoj kantini u Habdelićevoj prodavao se sendvič s listom salate, komadom salame i sira. Izgledao je primamljivo. I danas mi sline cure kad se sjetim. Ja sam imala dvije kune za slanac svaki dan. Sendvič su jeli neki drugi.

Prodavali smo knjige za kartu za koncert

Neki su pili i gusti sa šlagom. Eh, to je tek bila obijest. Možete li zamisliti koliki džeparac trebate imati da si i taj šlag priuštite?

No, nitko nikome nije bio zavidan. Većini je bilo itekako jasno da se stvari ne sude po koricama. A bili smo samo zaneseni srednjoškolci.

Kad sam htjela na svoj prvi koncert znala sam da je besmisleno i pitati mamu za novac. Pa sam uzela neke knjige biblioteke Vjeverica i s prijateljicom odnijela u antikvarijat. Bilo mi ih je žao, ali sve je imalo svoju cijenu.

Često netko iz društva ne bi imao za ulaz u Kulušić, pa bi svi skupili svoj sitniš i platili. Svima je bilo potpuno jasno zašto naša draga prijateljica, netom izbjegla iz Sarajeva, dok su roditelji ostali u okruženju, nema originalne 'Marte' nego neke bezvezne. Stvarno su bile ružne. Ali to je ionako bilo potpuno nebitno.

Ne kažem da je rat dobar, da je vrijeme oskudice sretno vrijeme, ali bar smo svi bili sretni i s malim.

I što se od tad tako pogrešno desilo? Gdje smo tako dramatično skrenuli krivo? Zašto uopće roditelji kupuju maloj djeci skupe pametne telefone, zašto se svi natječu u tome tko će kupiti skuplju odjeću i organizirati skuplji rođendan u igraonici?

Zašto se ljubav i roditeljska pažnja tako olako mijenja novcem? Djeca samo traže još i još, a stariji, koji imaju sve manje vremena za njih, peru savjest s novim stvarima. I stvara se strava i užas, koji će samo postajati sve gori ako ne stanemo na loptu.

Samo je bitno kakav si čovjek

Jer, nije samo problem u tim dječjim glavama uvjerenima da si loš bez mobitela vrijednog jedan minimalac, puno je veći problem u roditeljima koji su ih u to uvjerili. Ili ih ne razuvjeravaju.

Problem je u svakom odraslom koji svom djetetu barem triput (kažem triput, a mislim stotinu puta) do srednje škole ne kaže 'Nisu bitne stvari. Nije bitno materijalno. Bitno je kakav si čovjek'. 

Jer uistinu je samo bitno kakav si čovjek. Dobar ili loš. Dobrom je samo nebo granica, a loš se koprca u svom mulju. I nažalost povlači i ostale za sobom.

Ladanje - moja priča sa sela

dobar čovjek

marke

Podijeli članak