Ispovijest majke čiji je bivši muž pretukao kćer

Držao mi je pištolj na čelu, slomio rebra, izbio zube, silovao me i sada živimo u istoj kući. Znam da će me ubiti. Tko štiti moju djecu?!


Lada Novak Starčević
20.02.2019.14:00
Držao mi je pištolj na čelu, slomio rebra, izbio zube, silovao me i sada živimo u istoj kući. Znam da će me ubiti. Tko štiti moju djecu?!
Damir Krajač/CROPIX

sažeto

Edina Dedić (42), koja je nedavno imala tešku operaciju tumora, ispričala nam je o stravičnom životu s nasilnim bivšim policajcem i institucijama koje su potpuno zakazale u njezinom slučaju


Lada Novak Starčević
20.02.2019.14:00

Žene šute i skrivaju svoje lice, a znate zašto? Jer se boje da ih ne ubiju. Nakon što se meni sve ovo dogodilo, ja se više toga ne bojim. On mene može ubiti jednom, dvaput ne može. Ja dok mogu puzati, ne hodati nego puzati, ja ću svoju djecu braniti.

U cijelom ovom procesu sa mojom djecom netko je gadno zabrljao, tko je zabrljao mene, iskreno rečeno, apsolutno ne zanima, jedino me zanima da netko za to odgovara i da ljudi čuju što se događa.

Primjer od jučer, moje dijete izlazi u 17 sati iz Klaićeve bolnice. Ne želi ući u svoju kuću, u svoju sobu, gdje ima sve, jer nju sve podsjeća na to.

Jučer u 9 sati mi dolaze tri policajke da mi kažu da će sad gospodin Suad Fejzić doći da obave pretres kuće i očevid, nakon pet dana... A ja tu cijelu noć perem krvavu odjeću od mog djeteta.

Taj isti čovjek izlazi iz auta bez lisica, stavlja ruku u džep, vadi cigaretu, zapali ju, rukuje se sa svojim kolegama i smije se. I kaže jednom od njih: 'Gdje si stari, što ima?' I ulaze u kuću.

Bio je u zatvoru zbog prijetnji ubojstvom tetama

I ja se moram tada vratiti u tu kuću. Ja opet znači iz svoje kuće trebam bježati da se ne susretnem s njim. A dali su mi 15 minuta vremena. I ulazim u kuću u prisustvu desetak policajaca i Suad Fejzić je pred njima strgao sliku svog djeteta. Tko je njega čuvao? Kako se to moglo dogoditi? Kako je on smio potrgati ijednu stvar u kući??

Neka mi netko objasni, kako se to moglo dogoditi? Kako se moglo dogoditi da ja zovem policiju u 16.59 sati, a da je policija došla tek u 18. 20? A ja sa drenom u ruci i u bolničkoj spavaćici, iz bolničkog kreveta jurim kući. Zašto mi ni u jednom trenutku netko iz policije nije rekao 'Gospođo, gužva je, nema patrola, ne može nitko doći'?

Ja sam izašla iz bolnice u pola 6, a da sam znala da nisu došli krenula bih već u pola 5. Vjerovala sam policiji. Ja sam vjerovala sustavu.

Dok je bio na izdržavanju kazne zatvora zbog prijetnji ubojstvom tetama u vrtiću dovodila sam mu djecu u posjet. On je kao otac imao roditeljska prava i ima pravo viđati svoju djecu. Ja sam sa zlostavljačem sjedila u istoj prostoriji s dvoje djece da se ispune njegova prava jer da nisam on bi me tužio da nisam poštivala njegova prava.

Mene su kontaktirali iz zatvorskog sustava lani dok je bio u zatvoru jer je dobio pogodnost izlaska za vikend, i pitali da li pristajem da se vrati na adresu. Rekla sam da ne pristajem, a oni su mi odgovorili da mu ne mogu zabraniti jer je kuća zajednička i zajedničko je vlasništvo.

On nije napravio prijestup vezan za obitelj nego je na izdržavanju kazne zbog prijetnji, što dakle nema direktno nikakve veze sa mnom. Onda sam rekla da se slažem. Imam li izbora?

A do siječnja je imao zabranu približavanja. Iako se kad bi otišao na vikende i prije toga javljao s naše adrese.

I Centar za socijalnu skrb mi je vrlo slično pojašnjavao moju situaciju kao i policija.

Nitko joj nije objasnio postupak podjele bračne stečevine

Nisam pokretala postupak podjele bračne stečevine jer nemam novaca. A i nitko mi uopće nije rekao da se to treba. Ja sam mislila da to ide paralelno sa brakorazvodnom parnicom.

Centar za socijalnu skrb dao mu je susrete, ali u mom prisustvu zato jer se radilo o jednom popodnevnom terminu tijekom tjedna i jednom u subotu ujutro. Budući da Centar ne radi popodnevnu smjenu niti vikendom nije imao tko drugi osim mene.

Početkom siječnja je izašao iz zatvora. Imali smo poslovnu komunikaciju. Znači 'trebaš dignuti dijete jer ja idem čistiti u fušu. Ne trebaš dignuti dijete' i to je to.

Onda sam otišla na operaciju u bolnicu. Nisam se protivila odluci Centra da ih on čuva vjerujući da djecu neće dirati jer je uvijek tukao i zlostavljao samo mene, njih nije nikada. 

Taj dan u 13 sati, kad je on trebao sina podići, nije se javljao na telefon. Ja sam ga svaki dan morala podsjećati da sina odvede u školu i popodne da ga podigne. Jer bi on to zaboravio.

Imala sam osjećaj da nešto nije u redu. U 13 sam nazvala kćer i pitala je što radi. Rekla sam joj da ne zaboravi otići na informatiku. Rekla mi je da tata i braco još nisu došli kući.

Njega cijelo to vrijeme neuspješno pokušavam nazvati. U 15.30 je opet zovem da je pitam jesu li došli. Tada je već krenula u školu.

U jednom trenutku, od tih pola 4 do pola 5 popodne, javio mi se netko na njegov telefon, mrtav pijan, i govori mi da se gospodin Suad ne može javiti, da je na wc-u, da će se javiti za 20 minuta. Ja mu govorim da ima 10 minuta da mi se javi jer ću inače zvati policiju. Nije normalno da dijete boravi u kojekakvim birtijama od 1 sat popodne.

Vukao je polugolo dijete po cesti i to su lake tjelesne povrede

Tad sam nazvala policiju. Razgovarali su sa mnom kao da sam otišla u wellnes i ostavila djecu.

Prvo sam nazvala 112, pa su me spojili u Petrovu pa u Goricu. Prespajanje od jednih do drugih, navodno, španjolski, grčki, trebala me pitati još je li latinski razumijem.

U 17.30 sam opet nazvala kćer. Rekla sam joj da ništa ne brine i neka ode s informatike kući i uzme bracu ta da odu susjedima. Kad je stigla, rekla mi je da nema nikog doma. Onda je vidjela da joj je tata tamo. Policija još nije bila došla.

Nazvala sam je za tri minute i sve je bilo u redu. Onda sam nazvala opet za tri minute koje su meni bile kao godine i čujem, ona se valjda slučajno javila, kako ona vrišti i kaže 'tata nemoj me, molim te, tući'. I čujem sina u pozadini koji plače.

Spustim slušalicu i sa drenom u ruci izlazim iz bolnice. Govori mi sestra da ne smijem tako ići. Rekla sam joj da mogu.

U Heinzelovoj vidim policiju, oni u jednoj, ja u taksiju u drugoj traci. Mislim si, oni se još voze. Došla sam kući možda pet minuta iza policije.

Sat vremena i 22 minute je trebalo policiji da dođu. Pa da su iz Karlovca došli, došli bi prije?! Samo da su mi rekli da nisu tamo, ja bih došla.

On je nju skinuo, vukao ju je po cesti, tko zna što bi bilo da nije naišla susjeda? Znate kako se to okarakteriziralo - povreda djetetovih prava, lake tjelesne povrede. Moje dijete ima lake tjelesne povrede. Čovjek od dva metra i sto kila istukao je djevojčicu od 14 godina, koja je visoka 160 centimetera i ima 50 kilograma. To su lake tjelesne povrede za naš zakon. 

Ovo je parodija...

Tko štiti tu djecu? Tko njih štiti?

Damir Krajač/CROPIX

Zašto mi nitko nije rekao da imam pravo tražiti isključivo skrbništvo? Zašto mi nitko nije rekao da imam pravo tražiti zabranu stanovanja?

Kad se vratio iz zatvora ponašao se kao da ništa nije bilo. A ja tog čovjeka moram gledati 24 sata na dan.

Taj čovjek mi je prije nešto više od dvije godine držao pištolj na čelu, slomio mi je dva rebra, izbio mi je dva zuba, silovao me…

I taj čovjek živi sa mnom u istoj kući… A ja imam izbor – otići s djecom pod most ili ostati živjeti tu. I onda šutiš i trpiš da djeca ne izgube krov nad glavom, da imaju privid nekakve obitelji. Dok on ponovno ne napravi to što napravi i ponovno ne završi u zatvoru gdje ne odleži ni šest mjeseci. Jer on je super zatvorenik, on je prošao tečajeve dobrog roditeljstva i kontrole bijesa. On je idealan, čovjek bi rekao med i mlijeko.

Neshvatljivo. Tko je zakazao? Ne zanima me. Tko će odgovarati? Ne zanima me. Ali želim da se ovo više nikada niti jednom djetetu ne dogodi. Nikada. Ja šutjeti neću. Žene šute jer se boje. Ja se ne bojim. Po cijenu svog života sam spremna braniti svoju djecu. Ja više nemam snage. To je agonija...

Popio je tablete i koje pivce pa mu se zamračilo

On je možda sad na slobodi, ja ne znam. Mene nitko kontaktirao nije, niti on. Pročitala sam članak da postoji mogućnost da on bude pušten na slobodu jer su to lake tjelesne povrede. Što je to, ništa, šest mjeseci zatvora. On je branitelj, PTSP-ovac, nije on glup, što mislite zašto je otišao u Vrapče? Jer njemu nije bilo dobro pa si je popio nekoliko tableta pa uz to još koje pivce i onda mu se zamračilo. I onda se sjetio da istuče dijete.

Dok žene ne počnu govoriti, promijeniti se ništa neće. Mislim da je dosta šutnje. 

Ne znam je li pogriješila policija, centar za socijalnu skrb, pravosudni sustav, mene to ne zanima. Ja samo hoću da se nešto promijeni i da netko za ovo snosi odgovornost. Počevši od one gospođe koja mi se javila na telefon pa na dalje.

U Hrvatskoj je jedna jako popularna rečenica 'Neka institucije rade svoj posao'. Pa evo im, neka ga rade.

Zahtjevam imena i prezimena svih redom, a ja ću ako treba prositi i naći novaca i sve ću redom tužiti privatnom tužbom zato jer su se oglušili, zato jer nisu pomogli mome djetetu, zato jer mi nisu dali savjet, zato jer nisu radili svoj posao kako treba. 

Ako sam ja kriva, nek' idem i ja u zatvor. Nije problem. Jer svi griješimo. I ja sam čovjek.

Ako smo mi došli do ovog stupnja da se dopusti da čovjek od dva metra i 110 kilograma pretuče dijete od 14 godina, skine je polugolu, vuče je po cesti, lupa njezinom glavom po zidovima.

Dijete skače s balkona, a on skače na nju. Drugo dijete od sedam godina isto skače s balkona, kasnije hoda po ulici i viče 'Bože, što sam ti zgriješio da mi se ovo događa?'. To dijete mi nakon tri dana kaže 'Mama, da je bar mene istukao, ja sam muško. Curice se ne tuku'. Tko će sad mojoj djeci pomoći da ove traume prebrode??

Ako netko treba stati ovome na kraj i ako se svi drugi boje, ja se ne bojim. Ja sam prošla sve što se proći može i jedino što još trebam proći, to je smrt. I nije problem ni to odraditi. On će mene ubiti kad izađe, ja to znam. Meni je jedino rješenje preseliti se u drugi grad. Ako je mogao svoje dijete tako isprebijati pa što sam mu ja?

nasilje u obitelji

Edina Dedić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter