Kako sam izgubio boga

Eskaliralo je jedne nedjelje kad sam baki rekao da više ne vjerujem. Svađali smo se godinama, tražio sam odgovore posvuda, noću se budio u znoju i panici, ali sinulo mi je


Robin Mikulić
13.01.2019.11:00
Eskaliralo je jedne nedjelje kad sam baki rekao da više ne vjerujem. Svađali smo se godinama, tražio sam odgovore posvuda, noću se budio u znoju i panici, ali sinulo mi je
Dragan Matic / CROPIX

sažeto

Nekad još uvijek znam otići u crkvu, a uhvatim se pred san i u molitvi. Nemojte vi nekome oduzeti vjeru kao što su je oduzeli meni


Robin Mikulić
13.01.2019.11:00

Ako ste ikad naletjeli na neki od mojih tekstova, znate da je riječ o autoru koji ruglu izvrgava najprije sebe, a onda i sve ostalo što ga okružuje. Vjerujem da je to jedini način na koji se kritički o svijetu može. Jer, nisi li u stanju fekalijom prvo zaliti sebe, nemaš pravo to činiti ni nikome drugome.

Usto, poprilično sam ciničan. Je*i ga, davno sam se pomirio s time da nikad neću dobiti nikakvu lentu za miss simpatičnosti. Osim toga, naširoko prostituiram svoj život, što sasvim sigurno nailazi na negodovanje u određenim krugovima. Gonzo, bejbe. No, ne brinite. Još uvijek živimo u slobodnoj zemlji gdje svatko svoje obrve može dizati na što god mu se prohtje i to je sasvim okej. C'est la vie.

Sad kad smo to apsolvirali, tekst koji slijedi u nastavku nije jedan od takvih tekstova. Niti želim uvrijediti ičije vjerske osjećaje niti očekujem da vi poštedite moje. Štoviše, ovaj tekst nije čak ni pisan s natruhom takvog duha. Ako, pak, mislite da će i ovom upozorenju usprkos vaš osjetljivi želudac podnijeti ono što slijedi, ostanite s nama. I ovdje mislim na sebe i svoje imaginarne prijatelje. 100posto se ograđuje od stavova dotičnog autora koje može i ne mora dijeliti.

Najbolje iz oba svijeta

Odrastao sam u nevjerojatno liberalnoj, a istovremeno dosta religioznoj obitelji. Otkako pamtim za sebe koristim anatomski ispravne nazive spolnih organa, znam kako djeca dolaze na svijet i što su to spolno prenosive bolesti. Vidite, još sam tad naučio da jedno ne mora nužno isključivati drugo.

Neka od mojih prvih sjećanja usko su vezana uz crkvu. Išli smo svake nedjelje. Hodočastili smo po bližoj i daljnjoj okolici, pri čemu daljnjom smatram već i Mariju Bistricu, obilazili jaslice, Isusove grobove i ljubili raspela. Nekad se još uvijek zapitam kako su mi svi zubi ostali čitavi s obzirom na silinu kojom je naš svećenik metalnog razapetog Krista volio prinositi gubicama svojih ovčica.

Pohani piceki koje nam je baka pakirala za popudbinu u mom su pamćenju još uvijek onako masno slasni kao onda kad smo ih proždirali na prepunom parkiralištu okruženi zagorskim licitarima. Znate već, oni ljudi što prodaju one drvene igračke.

Moja ljubav prema idejama i riječi temelji se na Bibliji

Bog je oduvijek bio sastavni dio mog života. Prije nego bismo zaspali, mama nam je čitala iz ilustrirane Biblije za djecu. Svake, ali baš svake večeri. Kad malo bolje razmislim, čitav moj razgranati svijet mašte – a to mi nitko ne može oduzeti ni osporiti, koji se neraskidivo veže uz iskustvo čitanja i doživljavanja književnosti kao mentalne aktivnosti koja podrazumijeva visoki stupanj moći imaginacije, temelji se na tim trenucima. 'Ajde, neću sad lagati. Nekad se nam pod deku ušuljao i striček Grimm. Raznovrsnost je ipak osnova svake zdrave prehrane.

Prva knjiga – dobro, poluslikovnica, iz koje sam pročitao svoju prvu zapisanu riječ bila je parabola o svetom Petru i potrazi za stijenom dovoljno čvrstom da podnese teret goleme kuće.

Hrana za um i dušu

Stvarno sam se veselio odlascima na misu. Možda sam samo imao sreće što je svećenik koji se brinuo za duhovno zdravlje mog ćorsokaka bio nevjerojatno načitan gospodin koji je u svojim propovijedima govorio o poeziji, književnosti i filozofiji. Politike se nije doticao nikad ili se ja toga ne sjećam. I tu mogućnost, doduše, ostavljam otvorenom, ljudski um je jedan zagonetni organ.

Sumnjam, doduše, da je ona gospođa tri klupe iza koja je uvijek glasno hrkala njegove riječi doživljavala hranom, ali to je bio njezin bed. Osim toga, redovito je igrao nogomet s djecom iako je već tad bio u ozbiljnim godinama. Baš ozbiljnim, recimo u 60-ima.

No, misu sam naizust znao i prije nego sam naučio čitati. Moja se baka time uvijek voljela razmetati pred gospođama iz sela. Ne bih ih nazvao njezinim prijateljicama, a siguran sam da to ni ona sama nikad ne bi učinila. Dinamika odnosa na selu je, naime, vrlo specifična. Najlakše bismo je sveli na onu staru mačističku 'što ima vekšega'.

Gdje je pošlo po zlu

Vjerovali ili ne, nemam čak ni krsno ime unatoč činjenici što se moje ime ne nalazi na popisu svetkovina. Onaj isti svećenik o kojem sam govorio malo ranije odlučio je da mi ne treba. Bog će me već voljeti kako god se zvao. Osim toga, tko kaže da nekad nije živio neki Robin koji se nedokumentirano prometnuo u sveca. Njegove riječi. Sjajan čovjek.

Kad sam krenuo u srednju taj je svećenik, gospodin Horvat, otišao u zasluženu penziju. Zamijenio ga je čovjek koji mu je bio dijametralno suprotan. Nepismeni biggot koji je jedva čitao poslanice, ali je zato jako volio o novcu, politici i moralu. Hrane za duh i dušu ni koliko je riže u šalici djeteta u subsaharskoj Africi.

Nije da njega optužujem za bilo što. Tinejdžerske su godine ipak razdoblje u kojem se u čovjeku nekako prirodno rađa bunt. Rebeliraš protiv svega, uključujući dogme. Ili sam to bio samo ja, netko tko je teško prihvaćao nametnutosti bilo koje vrste bez da ih razumije.

Važno je tko i što govori

Nije, ruku na srce, vjerojatno pomoglo niti to što je novi pop, nije zaslužio respekt da ga zovem ikako drugačije, počeo naširoko propovijedati o neprirodnosti homoseksualnosti. U pubertet sam ušao kasno, ali sam znao da mi njegove riječi stvaraju nemire i otpor.

Kako je vrijeme odmicalo, odlasci na misu prestali su u meni proizvoditi ushićenje s kojim sam odrastao. Prestao sam pjevati u zboru, počeo sam izlaziti s propovijedi. Počeo sam se pitati kakav je to Bog kojeg ja toliko beskrajno i bezuvjetno volim, svim svojim neodgovorenim pitanjima unatoč (iako je ta nezasitna radoznalost temelj mog mislećeg bića), dok on mene mrzi toliko da mi želi zlo.

Dan kad je ljubav pukla

Eskaliralo je jedne nedjelje. Neću je nikad zaboraviti. Imao sam 16 godina. Svi su bili spremni - fina odjeća, natupirana kosa, nerc i to, nedjelja, ne? Ja sam odbio sjesti u auto. Natezali smo se sat vremena. Baka je nakraju debelo zakasnila na misu, a nema gorega nego podvijena repa šuljati se u crkvu. Tko zna što si radio kad si zakasnio na centralni event u čitavom tjednu!

Za ručkom nitko sa mnom nije razgovarao. Tad sam im rekao da ja više ne vjerujem u Boga. Baka me nije pogledala tjednima. A i onda kad bi joj pogled nevoljko zalutao na moju grešnost, bijesno bi frknula. Kad je počela ponovno razgovarati sa mnom, prošlo je dosta, naši bi razgovori munjevito prerastali u nesmiljene svađe.

Nije joj bilo jasno kako sam izgubio Boga. Nije ni meni, barem ne tada. Nisam, doduše, u to vrijeme ozbiljnije razmišljao. Jednostavno sam si utuvio u glavu da Bog ne postoji i počeo ga pisati malim slovom. Baš sam mu se osvetio, ha?

Tražio sam se po svim mogućim zakucima

Prošlo je par godina. Moji su se odnosi s obitelji stabilizirali. Otišao sam već čak i na faks. Preselio se u drugi grad. Velike promjene. Nije me bilo strah, veselio sam im se i slobodi koju su mi donosile.

S vremenom sam se okrenuo filozofiji. Nikad nisam prestao tražiti odgovore na sva ona egzistencijalna pitanja s kojima vjernici nemaju nikakvih problema jer znaju da su u bogu sadržane sve istine.

Počeo sam koketirati i s drugim religijama. Ono, čisto teoretski, da vidim bi li moja duša drugdje prošla bolje. Upisao sam kolegije o judaistici, studiozno iščitavao Kuran. Ništa kontra Splita, ali istočnjaštvo me nikad nije osobito privlačilo. Što ne znači da nisam jogi dao šansu. Svaki bih put zaspao. Počelo me biti sram, a i jeftinije je baciti spavanac doma na kauču. I udobnije.

Fizika. Matematika. Čak sam i njih, nakon godina negiranja nužnosti njihova postojanja, prihvatio kao moguće alate prosvjetljenja. Nitko više nije htio sa mnom razgovarati jer sam toliko zabrijao na ideje i koncepte. Ili je ljude možda ipak više smetala činjenica što sam se počeo izražavati kao Krleža koji je progutao Anića. To nećemo nikad saznati.

Svaka trauma ispliva prije ili kasnije

A onda su počeli moji napadaji panike. Prije nego što bih usnuo, dugo bih se zabrinuto vrtio u krevetu razmišljajući o tome kako je svemir zastrašujuće prazan. Osjećao sam golemu rupu, što u sebi, što svuda oko sebe. Bojao sam se ponora nad kojim sam lelujavo lebdio. Ta je slika postala moja mentalna predodžba života.

Budio bih se u paničnom grču češće nego ne. Plahte su mi bile natopljene znojem, jedva bih disao. Mislima mi je nepokolebljivo i zastrašujuće glasno odzvanjalo uvijek isto pitanje. Otada je prošlo gotovo desetljeće, a ja se još uvijek povremeno ušuškavam s istim strahovima na pameti.

Ne znam kad je to prestalo ili kad sam se ja pomirio s time u što se moj život pretvorio, ali odgovor na svoje pitanje nisam pronašao nigdje. Trebale su mi godine prije no što sam shvatio da će mi taj odgovor uvijek izmicati i da je to okej. Barem meni. Jer, na kraju dana, koliki moraš biti egomanijak da zabriješ da ćeš baš ti pronaći sve istine svemira, posrojanja ili coline recepture? Odrastanje je ipak stvarno.

Tajni izleti

Bog mi nedostaje još uvijek. Svaki sam dan zavidan ljudima koji vjeruju. Znam da je lakše živjeti uz spoznaju da netko uvijek ima plan, da je svako zlo za neko dobro, da nisi sam. Nikad. 

Nekad se znam uhvatiti kako sjedim u crkvi. Nisu ti arhitekti bili ludi kad su gradili te kolosalne građevine. Čovjek se doista pod onim golemim svodovima osjeća nekako slobodnije, kao da su mu problemi manji. Nekad ostanem i na misi. Pred koji sam se tjedan iznenadio kad sam shvatio da još uvijek nisam zaboravio protokol do u zadnje slovo. Kao da voziš bicikl, valjda.

Zadnji put sam plakao. Čitavo vrijeme. Sjedio sam u zadnjem redu i nitko me nije vidio. Dijelom sam plakao zbog sebe i svog gubitka koji nikad ničime niti ikime nisam uspio povratiti - ta nije bog imovina da se vraća iako si mnogi utvaraju da na njega imaju monopol iako monopol imaju samo na od njih njegovim stvorenjima nametnut njegov porez, a dijelom zbog ljudi koji su sjedili tamo i pokorno slušali svu onu homofobiju koja je dolazila s političke govornice.

Šuma šumarum

Nisam stručnjak, razuvjerite me slobodno, ali kad je Isus govorio o tome da je mržnja okej? Idući put kad se zapitate zašto su crkve prazne, sjetite se ovog teksta i razloga zašto sam ja izgubio nekoga tko mi je bio jako važan.

Možda se to dogodi i vašem djetetu. Neće biti sretno zbog toga, neko će se vrijeme možda uslijed sve te indoktrinacije i mrziti, ali će pronaći svoj put. Samo što to nikad neće biti jednostavno ili komforno kao što bi to bio slučaj da mu neki polupismeni krkan od malih nogu nije punio uši time da ga bog mrzi.

Ako ste se ikad pitali gdje izvire moja ciničnost, dobili ste svoj odgovor.

crkva

vjera

Bog

misa

svjedočanstvo

gubitak vjere

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter