Proveli smo dan na filmskom setu

Glamuru niti traga. Ljudi rade po 12 i više sati, samo su kotačići u golemom skupom stroju, a ipak se isplati. Zašto?


Robin Mikulić
09.04.2019.11:00
Glamuru niti traga. Ljudi rade po 12 i više sati, samo su kotačići u golemom skupom stroju, a ipak se isplati. Zašto?
Neja Markičević / CROPIX

sažeto

Ako razmišljate o tome da stanete ispred ili iza kamere, promislite dvaput


Robin Mikulić
09.04.2019.11:00

Sedam ujutro je. U rodno mjesto, zaspali smo! I to baš ove subote kad se to stvarno nije trebalo dogoditi. Moj prvi dan na filmskom setu. Naručeni smo za 15 do 9, a do mjesta zločina treba nam minimalno pola sata. K vragu! Tri godine Akademije dramske umjetnosti, a moja guzica još nije svjedočila toj magiji koja se raspliće na velikom platnu.

Marko i ja pijemo brzu kavu, što drugo očekivati od dva Balkanca dramaturga. Osim toga, tko je vidio izaći iz kuće bez prve kave i još važnije, bez onog ključnog posjeta mjestu gdje je i car gol. Jer, kako znati hoće li na tom setu biti kemijskog wc-a, kako smo se smijali. 

A onda, kad smo mislili da smo sve riješili, stanem ja pred ogledalo. Nije da to ne činim inače, ali možda je ipak bitno, za zadnji put, provjeriti vire li čovjeku iz nosa šmrklji ili mu je na brku ostalo skorene sline od noći prije. Mamurluk ipak ima i svoje negativne strane.

Problemi po garderobi

Sav sam u crnom. Kao da mi negdje u prikrajku misli tinja naputak o dress codeu koji bi je producent poslao večer prije. Vadim mobitel iz džepa. "Nemoj obući ništa kričavo, na prugice, karirano ili s nekim velikim natpisima. Niti crno i bijelo." Sad je već vrijeme i za pravu psovku. Je l' taj čovjek vidio moj ormar? Sva odjeća koju posjedujem potpada u zabranjene mi kategorije. Ništa, ruj po friško složenom ormaru frenetično poput klošara koji po kontejneru traži onu zadnju flašu koja mu treba za najjeftinije pivo. Žuta majica, zelene hlače, parka. Istu kombinaciju nosi i Marko. Nije da smo se nešto usklađivali, mora da smo se rodili kao kozmičko oličenje Loleka i Boleka.

Čovjek s misijom

Znam, nitko ovdje nije osobiti fan mojih suviše dugačkih uvoda, ali ovaj, obećajem vam, zaista više ima veze s pričom koja slijedi, nego što ima veze s mojom potrebom ili strahom, kako okrenete, od srednjevjekovnog straha pred praznim prostorom.

Marko je mladi kolega s Akademije u Banjoj Luci. Upoznali smo se prošle godine na nekom regionalnom skupu studenata dramskih akademija i odmah kliknuli. I ne, nismo kliknuli na onaj način. Marko nije homoseksualac, a naš je odnos potvrda da su muško-muška prijateljstva čak i u takvim prilikama moguća. Čovjek je u Zagreb došao vidati rane koje je za sobom ostavila djevojka kad ga je ostavila nakon tri godine, a kamo bolje odvesti filmskog fanatika i odvratiti mu pažnju nego na izvor?

Ekipe k'o mrava

Konačno stižemo na set – zatvoren Svačićev trg. Ako niste znali, ja nisam čak i nakon tolikih godina u Zagrebu, to je onaj parkić u Donjem gradu gdje onaj brončani dečkić urinira u betonski bazenčić. Sve vrvi od tehničkog dijela filmske ekipe. 

Neja Markičević / CROPIX

I ne pretjerujem, scenografkinja sređuje auto da izgleda kao da je netom sudjelovao u prometnoj nesreći, po podu, oko mjesta gdje će ležati unesrećenik, razmješta jabuke i ostali špeceraj koji se prilikom sudara rasuo, redateljice s kameramanima i asistentima obilaze policijski kombi, kola hitne pomoći, džip, auto koji je prouzročio udes. Provjeravaju jesu li u proteklih sat vremena doista sve savršeno smjestili u kadar.

Oko nas brdo policije, prave policije, s rotirkama, pendrekima, pištoljima i sve. Kao da snimamo Igru prijestolja, a ne diplomski film. Produkcija na nivou, nema što. Marin Leo Janković, kažem vam, iduća je Ankica Jurić Tilić. Tko zna, prepoznat će kolosalnost komplimenta. Tko ne zna - Google, bejbe. Žena je fakat kraljica koja potpisuje produkciju svakog domaćeg filma koji vam se u proteklih 10 godina sviđao.

Što nam je raditi?

Marko i ja se snuždeno povlačimo u kut. Mi smo statisti, najmanje ribe na setu. One koje brste mulj oko kolektora. Čekamo da nam se netko obrati. Ulijeće Marin Leo, čekamo još samo zvijezdu, legendu Nikšu Butijera, pa ćemo u bazu. Kad eto njega, tromim korakom i snenih očiju grabi prema nama te nas kratko pozdravlja svojim prepoznatljivim hrapavim glasom. Nije ni njemu lako nit se nosi k'o zvijezda.

Producent nas vodi u neko skrovito dvorište. Kafić koji ne biste pronašli niti kad idete u posjet baki u starački dom. Ostavlja nas s ostatkom statista. Prave zvijezde, one s tekstom, čak i u ovim prilikama imaju svoju VIP ložu. Tko zna, možda ondje toče i rakiju. Mi sebi sami plaćamo kavu. Uzbuđenje ipak ne jenjava. Minute nas dijele od prve klape prvog dana snimanja. Taj je trenutak, navodno, bez obzira na količinu utakmica u nogama, uvijek velik. Još jedan brzinski posjet tronu i moja me klecava koljena sramežljivo nose prema sudbini.

Glamuru niti traga

Sigurno se pitate - gdje je akcija?!

Pa, ljudi dragi, suprotno svim očekivanjima, filmski setovi nisu nimalo glamurozna mjesta, kako sam imao prilike naučiti. Riječ je golemom mastadontu ljudi i tehnike koji jednostavno mora funkcionirati bolje od švicarskog sata jer se novac troši brže nego što gospodin Bandić usni svoj zagrebački Manhattan. 

Košta sve, od ljudstva, do opreme. Dva tonca, dva snimatelja, dva majstora za svjetlo, tri redatelja, šminkerica, scenografkinja, dva producenta, po asistent do dva za svakoga, četiri više ili manje renomirana glumca, statisti (ne biste vjerovali, u Hrvatskoj doista ima ljudi koji za 150 kuna dnevno na raspolaganje stavljaju svojih 12 plus sati – većim su dijelom to penzioneri koji strpljivo podnose težački život filmskih radnika). Jesam li već spomenuo unajmljenu opremu čija se kumulativna vrijednost mjeri u stotinama tisuća kuna? Film je skup biznis. 

Krvav je to posao

Što se nas, statista, tiče? Od 9 do 18:30 snimali smo dva kadra. Ne dvije scene, dva kadra. Otprilike minutu, maks minutu i pol filma. Mislim, snimali su i svi ostali, ali ja ipak ovdje pišem iz pozicije statista. A ta su se dva kadra snimala i sutradan u istom sastavu, na istom mjestu i u isto vrijeme. 

Broj ponavljanja? Bezbroj, čak je i to malo reći. Mislim, ako želite u kilometrima, 7. U posjedu sam onog fensi sata za trkače koji mjeri svaki korak pa znam točno. Sedam kilometara u razdaljini od 10 metara koliko sam u kadru morao prevaliti od točke A do točke B.

Besplatni sok, kava, čaj i ručak po želji. Jedna dulja pauza. Napetost koja se reže mesarskim nožem. Litre umjetne krvi, hektolitri umjetnih suza. Gotovo 9 sati snimanja, a mi smo odradili tek pola istog posla koji nas čeka ponovno sutra.

Najsmješnije je, doduše, bilo kad je na set uletjela kolegica iz Cropixa koju je urednik poslao da hitno snimi prometnu nesreću u gradu zbog koje je zatvoreno pola Donjeg grada. Oči su joj narasle do neba kad je vidjela da u nesreći aktivno sudjeluje Hanzin novinar. Roba iz snova.

Malo je reći da je bila nezadovoljna kad sam joj kroz smijeh rekao da se tog kruha danas neće najesti. No to je, valjda, samo potvrda razine profesionalnosti produkcije, kad su plodovi njihova rana primamili crnokroničare, makar i po službenoj dužnosti.

Tko hoće, nek izvoli

Ne, filmski setovi nisu poprišta filmske magije. Svima onima koji sanjate svoje živote pod svjetlima reflektora, razmislite dvaput. Nataša Dangubić koja 9 sati kljuca u štiklama bez obzira na to koliko su joj gležnjevi natečeni noseći stalno istu masku upisanu u scenarij, Tesa Litvan koja istrčava iz kombija, uplakana, natečena od gomile umjetnih suza koje joj je šminkerica u proteklih 9 sati ulila u oči, nas par koji smo unesrećenog milijun i jednom digli s poda i prebacili u ona jureća kola. 

Iskustvo života? Svakako. Bih li ga ponavljao? Pa, kako mi je iskusna šminkerica koja zadnjih 20 godina provodi na setu rekla, čovjek se s ovim poslom ne može baviti, ako ga uistinu ne voli. Ima svega, dani su dugi. Najviše ima čekanja. Ali, na kraju se sve isplati jer onaj koji u kinu gleda ne zna da smo mi tih minutu i pol snimali 20-ak sati. Magija? Vraga, krvavi rad.

A gdje je Marko u čitavoj ovoj priči kad sam ga već na početku najavljivao kao ključnog igrača? On je bio statist broj 7. Tog dana snimanja nije ušao čak niti u kadar, jer se kadar u kom se on vidi snimao sutradan, pa je iskoristio svoje vrijeme konstruktivno otvorivši Tinder i liječivši svoje ljubavne boljke poluartikuliranom online korespondencijom s rasnim Hrvaticama. Možemo li se složiti da to nije samo pobjeda za Hrvatsku, nego pobjeda za čovječanstvo.

filmski set

ankica jurić tilić. filmska produkcija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter