Šokantna ispovijest majke o postporođajnoj depresiji

'Gledala sam njeno maleno tijelo i kosicu u kadi. U jednom trenutku sam pomislila – mogla bih ju sad ugušiti'


Lada Novak Starčević
10.06.2018.14:05
'Gledala sam njeno maleno tijelo i kosicu u kadi. U jednom trenutku sam pomislila – mogla bih ju sad ugušiti'
iStock (ilustracija)

sažeto

Samoborka Marina B. (35) ispričala nam je detalje strašnih mjeseci nakon porođaja drugog djeteta


Lada Novak Starčević
10.06.2018.14:05

Neki dan sam radila reda u starom ormaru i ugledala sam malenu bijelu narukvicu koju je moja kćer dobila u bolnici nakon porođaja. Kao da me nešto udarilo u trbuh, došla su mi strašna sjećanja iz tog razdoblja, toliko crnih misli i tuge. A sve je trebalo biti potpuno drugačije. 

Suprug i ja bili smo zajedno još od srednje škole. Oženili smo se nakon deset godina hodanja i nekako je prirodno s tim došla želja za bebom. Nismo morali puno čekati i već sam u naručju imala našeg sina. Obožavala sam ga od prvog dana i bila mu potpuno posvećena. Uživala sam u ulozi majke. Moj suprug oduvijek je puno radio tako da se nije u ništa previše petljao niti sudjelovao u brizi oko djeteta.

Sve sam stizala i nije me to pretjerano uzrujavalo. Postalo mi je normalno da ga nikada nema.

Sin je taman napunio dvije godine kad sam doznala da sam ponovno trudna. Nismo planirali još jednu trudnoću i nekako sam mislila da sam stvorena za jedno dijete. Ipak, veselila sam se bebi jer su se svi oko mene veselili. Nikako nisam mogla zamisliti kako bih mogla još nekog voljeti kao svoje prvo dijete. No, čitala sam da se i druge mame susreću sa sličnim mislima pa sam probala ne razbijati glavu s tim.

Dirala bih svoj trudnički trbuh bez imalo oduševljenja. Osjećala sam se loše zbog svojih osjećaja, odnosno potpunog nedostatka osjećaja prema tom biću u mome trbuhu čije udarci su bili sve jači.

Nisam s nikime pričala o svojim strahovima, bila sam uvjerena da je problem u meni. Supruga i dalje većinom nije bilo doma tako da on uopće nije sumnjao da nešto nije u redu.

Došao je dan poroda. Sve je išlo jako sporo. Pukao mi je vodenjak u predrađaoni, ali nikako da krenu trudovi. Dali su mi drip i onda su krenuli užasni bolovi. Mučila sam se nekoliko strašnih sati koji su se činili dugi kao godine. Preklinjala sam sestre i liječnika da me pošalju na carski, no pravili su se kao da me ne čuju.

Nisam imala nikakve osjećaje prema svojoj kćeri

Muž je bio kraj mene, urlala sam neka on nešto poduzme. Kao i uvijek, on je slijegao ramenima. U jednom trenutku otkucaji srca moje nerođene djevojčice su počeli padati. Vidjela sam mužev izbezumljen pogled, svi su se ustrčali. Na kraju su je izvlačili na vakum. Popucala sam gdje god sam mogla.

Dali su mi moju kćer da je vidim, ali jednostavno nisam imala snage. Nisam je imala volje pogledati, kamoli poljubiti.

Još sam se živo sjećala prvog susreta sa sinom, njegovog mirisa i mog oduševljenja. No, sada sam bila toliko umorna da je čak i osjećaj krivnje zbog moje nezainteresiranosti prema bebi brzo iščeznuo.

Srećom i čudom ona je bila potpuno zdrava. Vrlo brzo su nas pustili kući. Ja se još tjednima nisam mogla pomaknuti zbog šavova. Mama mi je došla pomoći. Preselila je k nama jer živi u drugom gradu. Sve je radila po kući, hranila nas, spremala, bavila se sa starijim sinom. Donosila mi je kćer na dojenje i bavila se s njom.

Ja sam samo ležala, a crne misli su me sve više obuzimale. Uopće nisam imala nikakve osjećaje prema svojoj kćeri. Malena crnokosa bebica nježno je sisala, a ja sam imala dojam da se sve to događa nekome drugome.

Suprug nije imao razumijevanja za moje probleme i govorio mi je da je čudno kako se sve druge majke normalno brinu za bebe, a ja ne.

iStock

Nakon tog prvog mjeseca sam ojačala pa je i moja mama odlučila otići kući. Nije bilo razloga da ostane, a i dvosoban stan je premalen za sve nas. Bila sam užasnuta i strahovala sam od trenutka kad ću ostati sama s dvoje djece.

I dalje nikome nisam pričala o svojim osjećajima. Imala sam strahovitu grižnju savjesti i stalno sam si predbacivala da sam grozna majka. Kad se sad sjetim tog vremena i bila sam nikakva majka.

Bila sam strašno umorna i neispavana i to je samo još više pogoršavalo stvari. Kćer je bila zahtjevna beba. Stalno je plakala, ponekad mi se činilo da vrišti. Vjerojatno je osjećala moju nervozu. Stalno sam joj davala dojku, a ona je bila neutješna. Bila sam uvjerena da je gladna. Počela sam brojati njene obroke, pisati kada i koliko jede, koliko spava... Kada nije spavala ili bila gladna po mojoj računici, izbezumila bih se i razmišljala da moramo na hitnu.

Noći su bile najgore, ponekad sam samo željela da zaspim i više se nikad ne probudim. Pritisak je bio ogroman.

Muž je bio potpuno zbunjen. Ponekad bi komentirao nešto u stilu 'kako mogu sve druge žene, a tebi je tako teško'. Sluđivalo me to. Gotovo da nismo mogli izmijeniti dvije riječi bez svađe. Onda bi on otišao na posao i ja bih ostala sama s bebom i trogodišnjakom u našem stanu. I tako svaki dan, cijeli dan.

Gledala sam prolaznike i pitala se zašto su oni nasmijani, a ja tako nesretna

Stariji sin tih prvih mjeseci nije išao u vrtić da beba ne bi pokupila neku virozu. To je još više kompliciralo stvari jer ja više jednostavno nisam imala snage za sve. 

Ponekad bih nas krenula spremati za park i još dok sam se oblačila bi  me počeo oblijevati hladan znoj. Imala sam dojam da mi nešto bubnja u glavi. Bila sam izvan sebe. Najčešće bih na kraju odustala od svega.

Suprug bi dolazio predvečer, pojeo bi i spavao. Ili bi mi nešto spočitavao, što je bilo još gore. Bila sam potpuno sama. Kad bih hodala po kvartu vidjela sam ljude koji prolaze i osjećala se kao da sam pala s Marsa. Gledala sam ljude oko sebe i pitala se zašto su oni tako nasmijani, a ja tako nesretna.

Dok sam jedne večeri kupala djecu prvo sam sredila starijeg. Poslala sam ga u dnevnu sobu i upalila mu crtić. Jadan, već se navikao na moje stalno ignoriranje pa nije postavljao puno pitanja. Onda sam krenula kupati mlađu.

Gledala sam njeno maleno tijelo i kosicu. Počela je neutješno plakati. Sve jače i jače. Pomislila sam u jednom trenutku – mogla bih ju sad ugušiti. Trajalo je sekundu, ali tu misao više nisam mogla izbaciti iz glave.

Kasnije su mi objasnili da se radi o prisilnoj misli koja se zna događati. Kasnije je postalo sve gore.

Bila sam i uvjerena da moje mlijeko nije dobro iako je malena odlično napredovala. Uvjerila sam se da je ona loše. Strahovala sam da će umrijeti.

Čim bi zaplakala, ja sam tražila neki dublji razlog. Surfala sam internetom tražeći koju bolest. Muž bi došao kući i pitao gdje je ručak i zašto stan izgleda kao da je pala bomba. Nisam mu znala objasniti. Bila sam u potpunom rasulu. Tada mi je došla prijateljica koja je taj kaos danima promatrala. Rekla mi je kasnije da je mislila da će sve proći i bojala se miješati.

Muž se pokazao kao kukavica i otišao

No, jednog dana je shvatila da je sve izmaklo kontroli nakon što me nazvala, a ja sam izbezumljeno počela plakati. Pričuvala mi je djecu i poslala me svojoj šogorici koja je psihijatrica. Brzo mi je dijagnosticirala postporođajnu depresiju. Dobila sam lijekove i malo po malo mi je postalo bolje.

Muž se pokazao kao kukavica i otišao. Otišao je kad nam je najviše trebao. No, ne zamjeram mu više. Svatko ima svoje razloge. Ljubavi između nas ionako više nema.

Roditelji su mi bili velika podrška. Djeca i ja smo otišli k njima i proveli tamo tri mjeseca dok se ja nisam malo oporavila. Sada, četiri godine kasnije osjećam se odlično. Puno su mi pomogle i meditacija i joga koje godinama prakticiram. Sve me to prilično smirilo i opustilo.

Teški dani su iza mene. Moja beba je izrasla u prekrasnu djevojčicu, koja najviše voli pjevati i plesati.

Svim friškim mamama rado pričam o svojim teškim danima jer sam sigurna da mnoge prolaze isto. Ne smiju se sramiti i trebaju čim prije potražiti pomoć. Sada žalim zbog svake sekunde koju svojoj kćeri nisam bila majka koju zaslužuje, nadam se da ću joj ljubavlju sve nadoknaditi.

100posto priča

majčinstvo

porod

postporođajna depresija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter