Moja borba s depresijom

Godinama sam čekala da se konačno skinem s terapije, ali me nitko nije pripremio na ono što je uslijedilo


100posto
21.04.2019.13:00
Godinama sam čekala da se konačno skinem s terapije, ali me nitko nije pripremio na ono što je uslijedilo
iStock

sažeto

Mlada žena govori o svojoj dugoj i teškoj borbi s bolešću, ali i izazovima skidanja s lijekova


100posto
21.04.2019.13:00

U principu, ja od veljače znam da sam OK, piše Vice, ali je moj psihijatar na prijedlog da izbacimo antidepresive rekao: „Reći ću ti ko prijatelj - pametna si žena, nitko se ne skida sa lijekova dok je tmurno vreme. Ajde, izguraj još mjesec dana, pa od ožujka prepolovi dozu, a mi se vidimo u travnju."

U travnju smo se vidjeli, dan nakon predsjedničkih izbora. Bio je potpuno sje*an pa sam ja njega tješila. Čak sam ispalila prilično jadnu foru: „A da ja vama prepišem nešto?" Nije mu bilo smiješno, ali bar nije pomislio da sam manična, da sam upala u neku derealizaciju ili negiranje stvarnosti. 

Onako jadan i pokisao, mislio je da potiskujem svoju muku zbog izbornih rezultata pa me opet nije htio skroz skinuti s lijekova. Ja sam, tako, i naredni mjesec dana pila sam pola doze svaki drugi dan, a onda sam ih izbacila skroz.

Pokušavala sam se skinuti i prije

Preostalo mi je samo čekati i vijeti što će se desiti. Tijekom ove četiri godine, dva smo puta bezuspješno pokušavali. Izdržala bih po mjesec, dva, a onda bih potonula još gore i dublje.

I ko za inat, svaki put smo pokušavali tijekom leta, kad se moja anksioznost i inače pojača jer treba ići na odmor, a ja se ne mogu opustiti. Je*i ga, život me je naučio da će mi se, ako se samo na sekundu opustim, nešto ozbiljno loše dogoditi. 

Nije to praznovjerje, to je direktna posljedica načina života koji sam odabrala. Ne kajem se ni zbog jednog izbora u životu, samo sam malo kasno shvatila da i za te dobre izbore postoji cijena koju treba plati. I da je ta cijena nekad veća nego da sam odabrala drugi put. 

iStock

Uostalom, da nisam odabrala ovo, ne bih ni zaglavila s četiri godine depresije.

Uglavnom, prestala sam pijti antidepresive treći put u životu. Ali, prvi put u životu me nije bilo strah. Znala sam dril: ako krene opet, vratit ću se na cijelu dozu, lijekovima će trebati šest tjedna da počnu djelovati, a ja ću opet biti „funkcionalna jedinka". 

Ta funkcionalna jedinka je eufemizam za ljudsko biće koje se iznutra potpuno raspada, ali, zahvaljujući lijekovima, može nesmetano ić na posao, družiti se s ljudima, jesti, seksati se... 

Prošla su tri mjeseca, i to tri mjeseca puna događaja i stvari koje bi me ranije bacale u beskonačnu spiralu pitanja jesam li potpuno govno od čovjeka, zašto mi se događaju samo loše stvari (najveća laž koju ti depresija ubaci u glavu), otkud ljudima oko mene uopće ideja da me vole, itd, itd... 

Ništa od toga mi nijednom nije palo na pamet.

Konačno je došao taj dan

Za moju depresiju ključna su tri datuma: 23. prosinca 2013. kad sam prvi put ušla u ordinaciju pogrešnog psihijatra; 17. siječnja 2014. kad sam našla pravog; i konačno, ponedjeljak, 24. srpnja, kad mi je taj pravi psihijatar konačno rekao: „Miko, ti si dobro. Al' navrati za dva mjeseca da te vidim." 

Vani  je bilo 40 stupnjeva, prijepodnevno sunce je tako peklo da gotovo nigdje nije bilo hladovine, ali sam, u naletu adrenalina, propješačila skoro četiri kilometra, a da ih nisam ni osjetila. 

Bila sam je*eno euforična i ta euforija me nije pustila ni sad, skoro dva tjedna  kasnije. Ja sam zdrava, majku mu, zdrava sam. Rekoh već, znam od veljače da sam u redu, ali ovo je nešto drugo, ovo je formalno, imam papir, imam faksimil doktora! 

Život bez dijagnoze

Nisam „funkcionalna jedinka" (je*o te, riječ jedinka me uvijek asocira na satove biologije i tako neke amebe). Nisam nikakva jedinka, nego ljudsko biće u punom kapacitetu.

Dišem, hodam, smijem se, plačem (aha, naravno), živim i osjećam, bez žiga F32.1. Imam muke, imam i probleme, ali ih rješavam, ili, kad ne mogu, čekam da se sami riješe i živim s njima. 

Ne kontempliram samoubojstvo, mada, ruku na srce, nikad i nisam bila suicidalna, ali sam uvijek negdje u glavi imala ideju da je i to nekakav izlaz, ako ništa drugo ne upali. 

U stvari, možda sam bila gora od suicidalnih ljudi, nije mi bila dovoljna misao o samoubojstvu, meni je trebalo u mislima ukloniti svaki trag svog postojanja, spaliti sve svoje stvari, izbrisati me iz tuđih mozgova... Tek ta pomisao mi je donosila olakšanje. Bolesno? Pa naravno da je bolesno, hello, imala sam i dijagnozu. 

Ti nisi dijagnoza koju imaš

Nije isto kad znaš da si dobro i kad dobiješ i službenu potvrdu. Tek sad vidim tu razliku. Dok sam se samoprocijenjivala i zapitkivala prijatelje i kolege kako im se činim, uvijek mi je negdje u prikrajku mozga čučala ta šifra dijagnoze. 

Koliko god puta da ponoviš sebi da ti nisi dijagnoza koju imaš (jer, zaista, nisi), to nešto, taj skup simptoma koje je neko u šifrarniku zaveo kao F32.1 ipak osjećaš negdje u sebi, nekad u glavi, nekad ti stisne grudi, a nekad se naprosto navali na kičmu. 

Ti nisi svoja dijagnoza, ali ona jeste dio tebe. I koliko god da jaučeš i goriš za skidanjem stigme s mentalnih bolesti, kad si ti taj sa šifrom, sam sebe obilježiš. Osjećaš se obilježeno. A kad ti doktor kaže da je gotovo, osjećaš se kao da ti je netko konačno uklonio glupu tetovažu iz adolescentskih dana.

istock / imgur

Ja se prvi put nakon četiri godine (i više, jer na početku nisam znala što mi je), osjećam živom. Prvi put poslije mnogo vremena, kad neko pita kako sam, ne osjećam se kao prevarant kad kažem da sam dobro. Sad tek vidim da je razlika između života s depresijom i života bez nje, zapravo – hrabrost. 

Konačno živim punim plućima

Depresija te slomi strahom – strahom od onoga što će biti sutra, od posljedica onoga što sad radiš, strahom da ćeš platiti ceh za odluke iz prošlosti. Bez nje, pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, kad iskrsne problem znaš: ako sam do sad skoro svaki problem u životu riješila, riješit ću i ovaj trenutni. 

Naravno da sam frustrirana kad se zaglavim, ali na bezizlaznost više ne pomišljam. Nedavno mi je umrla beskrajno draga prijateljica i uzor. Naravno da sam danima plakala. Naravno da i sad plačem kad pomislim na nju, jer mi je*eno nedostaje i milijun je stvari koje nismo stigle, a htjele smo. Ali, to je isto život. I s tim moraš naučiti živjeti. 

Je li me strah da će go*no vratiti? Statistika kaže da su mi šanse 25 posto, što nije malo. Ali ne, nije me strah. Samo imam na umu tu opciju, pa ako se desi, idemo još jedan krug. A sad je sve moje: i suluda sreća i skoro pa nepodnošljiva patnja. Moje je i ne dam. 

depresija

psihoterapija

antidepresivi

newsletter

Prijavite se na Newsletter