Ispovijest svećenika koji je bio na Ultri

Išao sam tamo jer je i Papa rekao da pastir treba smrdjeti po ovcama. Znači, trebaš biti među ljudima, ne iznad njih... Ja elektronsku glazbu ne volim, više preferiram Bareta


Lada Novak Starčević
17.07.2019.14:00
Išao sam tamo jer je i Papa rekao da pastir treba smrdjeti po ovcama. Znači, trebaš biti među ljudima, ne iznad njih... Ja elektronsku glazbu ne volim, više preferiram Bareta
Facebook/Stjepan Ivan Horvat

sažeto

'Na festivalu je moral puno bolji nego što se prikazuje. Tamo ima ljudi koji baš uživaju u toj glazbi. Javnost ima sliku da su tamo svi pijani i drogirani', kaže pater Stjepan Ivan Horvat


Lada Novak Starčević
17.07.2019.14:00

Na ovogodišnjem festivalu Ultra Europe u Splitu među brojnim partijanerima iz cijelog svijeta bio je i Stjepan Ivan Horvat (36), misionar Krvi Isusove. Naime, on je bio među volonterima koji su dijelili boce vode s porukom 'Slavan si u mojim očima', a sve u sklopu projekta Evangelizacija Ultre. 

"Naš cilj nije osuđivati ljude, prisiljavati ih na vjeru. Ja sam tamo prije svega jer su tamo ljudi i ja želim vidjeti što mogu učiniti za njih. Onima koji su žedni damo vodu, pomognemo ako se netko izgubi, ako netko treba liječničku pomoć", objašnjava nam pater Stjepan.

Mnogi su ga, kaže, tamo pitali 'Zašto to radiš za mene?'

"Kažem, ja sam kršćanin, ako nešto trebaš, tu sam za tebe. Molili smo tamo za ljude, ali izričito ako netko to želi. Neću nikoga vući za rukav. Ljudi su nama sami prilazili. Neki su se htjeli sa mnom slikati, prvo ne bi vjerovali da sam pravi svećenik. Čudili bi se. Gdje god su ljudi, ja osjećam da tamo trebam biti. 

Nekad bi izmijenili nekoliko rečenica, a nekad je to završilo kao ozbiljan duhovni razgovor. S nekima sam pričao i po sat vremena. Puno puta je razgovor završio njihovim riječima da im je drago da su susreli svećenika tamo gdje se oni ugodno osjećaju.

Facebook/Petar Ivan Horvat

Mi svećenici, nažalost, nekad nemamo vremena, imamo sprovode, misu. Nismo uvijek na raspolaganju, a to je ono što ljudima treba, što ljudi cijene", smatra.

Objašnjava nam da je na festivalu puno vjernika. "Situacija je tamo, što se tiče nekog morala, puno bolja nego što se prikazuje. Tamo ima ljudi koji baš uživaju u toj glazbi. Javnost ima sliku da su tamo svi pijani i drogirani. Ima i toga, nažalost, ali nikako svi. Kad me netko pita jesam li protiv Ultre, ne mogu odgovoriti s da ili ne. Ako netko voli tu glazbu, ja to moram poštovati. Ali to je sklisko područje. 

Sama ta glazba po sebi nije loša. To je slično kao alkohol, nije loše piti ga, ali je problem ako se ne znate kontrolirati. Nije štetno popiti čašu vina, nekad je to eksperiment, no problem je u bijegu od stvarnosti, kad se prijeđu granice. Ja ne želim ulaziti u ničiju slobodu, oni se tamo zabavljaju. Ja poštujem njihovu slobodu, nisam ih tamo došao ometati", govori nam mladi svećenik.

On je prije Ultre imao iskustvo i s festivala Woodstock u Poljskoj, gdje je bio dvije godine zaredom.

"To je puno gore od Ultre. Potpuno bez kontrole. Zamislite da cijeli Zagreb, nas 700.000 ode na neko polje izvan grada i živi tamo tjedan dana. To je bilo jako dobro, ali i šokantno iskustvo. Oko sedam ujutro ideš i ne znaš jesu li ljudi koji leže živi ili mrtvi. Neki su goli, napola obučeni, non-stop se čuju sirene."

Ideja 'Evangelizacije Ultre' je potakla od Mihovila Korkuta, župnika u Splitu.

Vidio je da mi kao crkva možemo nešto učiniti. Kako je Papa Franjo rekao - pastir, odnosno svećenik treba smrdjeti po ovcama. Znači, trebaš biti među ljudima, ne iznad njih. 

Ove godine imali su pripremu tri-četiri dana. Bilo ih je 60, petero svećenika, nekoliko bogoslova, ostalo su laici. Imali su kućicu na samom stadionu i dva mjesta odmah izvan stadiona, jedno mjesto ispred sjemeništa, a neki njihovi ljudi su jednostavno šetali okolo.

Željko Puhovski/CROPIX

Na Poljudu je dosta dobro sve organizirano i pod kontrolom, kaže nam pater. Policija i hitna služba na Ultri odlično rade svoj posao. 

Na pitanje što on misli o elektronskoj glazbi, kaže da ga nikad nije privlačila.

"Par puta bi se u Vinkovcima oko 1 sve zatvorilo, ti partiji su bili oko 2-3 ujutro. Ja bih ušao i izašao. Više sam volio rock. Mi u Vinkovcima više smo slušali Bareta i takve. Znao sam u Splitu stati malo i pratiti glazbu, svjetla, ljude. To je stvarno jedna vrsta umjetnosti, to treba priznati. No, mislim da se tamo ne bih mogao opustiti", iskren je.

Na Ultri ima malo domaćih ljudi, možda deset posto, objašnjava nam. To je za naše prilike preskupo. Karta za tri dana je više od tisuću kuna, voda je oko 30 kuna, pivo 40, koktel je 230 kuna. Za provesti se tri dana ljudima treba valjda 3000 kuna.

Susreo sam tamo Kineze, Australce, Kanađane... Ja sigurno nikad ne bih došao na Ultru, nevjerojatno je kako je netko spreman dati toliki novac. Hrvati su obično oko stadiona, tamo se isto čuje glazba, donesu svoje piće. 

Uvijek ga, kaže, iznova razveseli ovaj projekt. "Grupa mladih koji su odlučili svoje vrijeme pa i novac odvojiti i potrošiti kako bi pružili posjetiteljima Ultre ono što mogu: čašu vode, stisak ruke, toplu riječ, zagrljaj, ili se pomolili zajedno, onako po strani, nenametljivo..."

"Jedna Dankinja, koja je u početku imala jako odbojan stav prema meni, rekla mi je: 'Zašto bih ja trebala razgovarati sa svećenikom?'

Rekao sam joj: 'Ja to poštujem, nisam te ništa pitao. Mi smo tu ako treba voda, ako netko želi porazgovarati, tu sam.'

I onda je krenulo iz nje, na kraju se rasplakala, pričala kako su joj ubili tatu, kako je prekinula s dečkom...

Ljudi imaju tu potrebu, pogotovo ti sa zapada, nemaju taj osjećaj da mogu nazvati svećenika."

Facebook/Petar Ivan Horvat

Njemu je, kaže, cilj doći do ljudi. Zato i puno koristi Facebook. Kaže da će mu netko teško sam pozvoniti na vrata, jave mu se na društvenoj mreži. 

On je na svojoj koži osjetio, priča nam, kako je biti izgubljen i tražiti svrhu. Tek je s 22 godine počeo živjeti kao vjernik.

Od rođenja je živio u Vinkovcima. 

"Tamo nema puno sadržaja, a ljudi traže kako ispuniti vrijeme. Čak ni kino nismo imali. To je problem, zato je tamo i puno droge...

Cibalija nam je bila jedino čime smo mogli ispuniti vrijeme, to i sjedenje po kavama, izlasci petkom i subotom.

Krenuo sam na utakmice s 12-13 godina. Škola mi je bila blizu stadiona, a kad bi Cibalia igrala preko tjedna, to su bila masovna bježanja iz škole. Uži krug ljudi koji je išao na gostovanja bila je ekipa od oko 50 ljudi, ali oni su živjeli jedni za druge.

Kad smo išli na gostovanja, sve što smo imali, što se tiče hrane, pića, novca, bilo nam je zajedničko. Kad bismo se potukli ili bježali, npr. od policije, svi smo opet bili zajedno. Ta povezanost posebno me fascinirala".

Privatni album

Kaže da je živio kao i svi mladi. Imao je neke ideale, htio je naći dobar posao i imati obitelj. Završio je elektrotehničku školu, prvo je bio monter klima uređaja, no često je mijenjao poslove. Radio je u firmi koja se bavi PVC stolarijom, kao dostavljač, pa nešto s kompjuterima. Sve je trajalo po nekoliko mjeseci, godinu dana.

Ustvari je sve to bilo traženje. Kaže da mu cilj nije bio novac. Jednom je radio u dobroj firmi u Vinkovcima, imao 3500 kuna plaću, plus prekovremene, ali je dao otkaz i zaposlio se za minimalac kao dostavljač. Stalno je, priča nam, tražio nešto da popuni prazninu, a nije znao što. 

Kad sam dao otkaz u toj firmi o kojoj u Vinkovcima svi sanjaju, moji su poludjeli. Ja sam im rekao da želim raditi nešto u čemu ću biti sretan. Danas znam da sam ustvari tražio Boga, ili bolje rečeno - on je tražio mene. 

Kaže da bi nekad otišao u crkvu, ali nije mu to nešto puno značilo. "Kad bi me mama pitala zašto ne idem u crkvu, ja bih joj rekao da mi je tamo dosadno. Stojim na misi, svećenik nešto radi sat vremena, ja ne znam što se događa. Nije mi to sve imalo smisla."

"Sad kao svećenik znam da je jedna od stvari koja najviše približi ljude bogu su teške životne situacije, kad netko dođe do zida, do svojih granica, kad vidi da više ne može.

To je ta granica gdje ljudi vide da ništa nije važno, shvate da su živjeli za krive ideale.

Ako mi je na prvom mjestu obitelj, obitelj se može raspasti, ako mi je na prvom mjestu posao, posao mogu izgubiti, ako mi je na prvom mjestu novac, novac isto prolazi. Ja vjerujem u Boga i to mi je na prvom mjestu", govori nam.

Otišao je početkom svojih 20-ih u vojsku i šest mjeseci je na neki način bio izoliran od svijeta. Znao je da nešto želi promijeniti. Tada se dogodila tragedija, samoubojstvo njegovog prijatelja.

"Za njega sam na neki način mislio da ima neke stvari kojima ja težim, imao je više novaca od mene, bio je popularniji, cure su bile lude za njim. Meni je u tom razdoblju to bilo nešto što sam htio. 

I onda se dogodilo to da je on izgubio smisao života, ubio se. I ja sam razmišljao: 'Ako ja težim za tim, a njega to nije ispunilo, što dalje? Kada sam se vratio iz vojske ponovno sam našao posao, imao sam i curu. To mi je bilo prvi put da sam bio u vezi.

Mislio sam si 'Super, nešto novo'. Imao sam divnu obitelj, roditelje, braću, sve je bilo po špagi nekako... Ali ta stalna praznina. Nešto fali. Počeo sam padati u depresiju".

U tom razdoblju naišao je na web stranicu Misionara krvi Kristove, čiji je danas član, i odlučio se javiti i porazgovarati sa svećenikom o svom životu. Probudila mu se želja za nečim duhovnim.

Došao je u Zagreb na jednu duhovnu obnovu, napravio je životnu ispovijed i onda su mu tamo ponudili da neko vrijeme provede s njima. 

"Nisu me poznavali i to mi je bilo nevjerojatno. Ljudi me ne znaju, prime me u kuću, cijene, vjeruju mi, a ne znaju me. To me privuklo. To je ono izvorno zajedništvo crkve.

Mogao sam biti najgori čovjek na svijetu, a oni su mene prihvatili".

Imao je tamo strogi dnevni red, slično kao u vojsci, ali ga je počelo ispunjavati. Kada je došao u samostan pravila su bila kruta. Nisu smjeli izlaziti sami nego po dvojica, nije bilo televizora, interneta, mobitela... To je trajalo oko dvije godine, ali prvi put u životu se osjećao da je na svome mjestu.

Danas je, kaže, zahvalan za to vrijeme jer je imao svoj mir za razmišljanje. To je, smatra, bilo ključno.

"Svećenik mi je rekao da vidi i mene kao svećenika. Rekao mi je da trebam ići na Teologiju. A ja sam jedva završio školu, maturirao sam s dva, izostanci, uvijek problemi sa mnom...

Rekao sam mu: 'Ja u životu nisam knjigu pročitao. Nema šanse da to završim'. Nisam vjerovao da mogu. Mislio sam da bih mogao služiti kao časni brat bez da završim fakultet. Više sam se vidio u tome. No poslušao sam ga."

Željko Puhovski/CROPIX

Na Teologiji nije imao problema, ali se jako trudio, učio i po deset sati dnevno i na koncu diplomirao. U tome je isto, kaže, imao veliku Božju pomoć, a to mu je bio najveći znak da živi svoj život.

"Stara ekipa me iz početka nije razumjela, ali su poštovali. Ja i danas imam prijatelje ateiste, koji su druge vjere... Oni su vidjeli da sam ja sretan. 

Ispočetka su govorili, poznavajući mene 'Ma, eto njega za tri-četiri mjeseca nazad u Vinkovce. To je još jedan hir'.

Kad sam se nakon tri mjeseca u samostanu vratio u Vinkovce da sredim neke papire, tata me na odlasku pitao 'Što sad da u Vinkovcima nađeš neki posao da imaš plaću 10.000 kuna, bi li se vratio?'. Ja sam mu odgovorio: 'Ja sam svoj posao našao.'

Povukao bih paralelu s time kad se netko koga dobro poznajete zaljubi u nekog što vi nikako ne možete shvatiti.

Svoje iskustvo ne mogu staviti na papir, u riječi. Kad mene netko pita je li mi lijepo kao svećeniku - ja otkad sam došao u samostan sam oćelavio, posijedio, udebljao se. Živim jednim neurednim životom što se tiče jela i spavanja, puno putujem, posvećen sam... Ali osjećam da je to to. Kad gledam zemaljski, ima puno lakših puteva, ali ja vidim da sam sretan", zaključuje ovaj inspirativan svećenik, ali ponajprije čovjek.

svećenik

vjera

Ultra

Ultra Europe 2019

Stjepan Ivan Horvat

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter