Ladanje (28)

Jedno jutro sam se tuširala i napipala kvržicu. I drugi dan je bila tu. Izbezumila sam se od straha. Zašto meni i zašto baš sada?!


Lada Novak Starčević
20.01.2019.11:00
Jedno jutro sam se tuširala i napipala kvržicu. I drugi dan je bila tu. Izbezumila sam se od straha. Zašto meni i zašto baš sada?!
iStock

sažeto

Poznanica mi je rekla da ima rak, a ja sam pomislila da je sigurno sama kriva. Tko je uopće vidio da teška bolest tek tako dođe?! Bez razloga, krivnje, bez da si nešto pogriješio...


Lada Novak Starčević
20.01.2019.11:00

Tuširala sam se i napipala neku kvržicu ispod pazuha. Krenula sam opipavati bolje i definitivno je bila tu. Zabrinula sam se, ali samo na nekoliko sekundi. Žurila sam na posao pa sam odlučila da nije ništa.

Sutradan opet, kvržica je i dalje tu.

Hm, je li tvrda ili mekana? Miče li se? Kako je ono pisalo u tekstu koji sam neki dan čitala? Kad se treba zabrinuti?

Opet sam žurila pa sam nekako to sve smetnula s uma.

Treći dan taj dio nisam ni dirala. Nadala sam se da je više nema, ali se nisam usudila provjeravati. Počela sam se prilično brinuti.

Da se smirim išla sam Google pitati dijagnozu

Sjetila sam se poznanice koja je baš završila ciklus kemoterapija zbog raka dojke. Sjetila sam se drage kolegice koja je isto imala tu groznu bolest. Danas je stabilno, ali prošla je pakao...

Da se smirim išla sam pitati Google što kaže. Sad sam već bila ozbiljno zabrinuta.

'Kvržica ispod pazuha. Može biti opasna, ali je većinom bezopasna. Ipak, provjerite kod liječnika'. Naravno, to mi ništa nije pomoglo.

Pa naravno, moja je bezopasna. Taman sam nedavno promijenila dezodorans. Sigurno je od toga. Neću se više uzrujavati oko gluposti. Kod doktora ne idem jer mi nije ništa. Ili ipak je?!

Legla sam navečer u krevet i opet su krenule crne misli. Što ako je ipak nešto?

Na internetu je pisalo da ako je kvržica tvrda i nepomična, onda je problem. Ili obrnuto? Uff.

'Zašto meni, i zašto baš sad? Taman se nekako sve posložilo. Onda sam se sjetila djece. Premala su. Kako bi bez mene? Bi li se muž mogao sam snaći oko svega? A kredit? Nije vrijeme za bolest...' Čak sam i pustila koju suzu nad svojom sudbinom.

Stvarno pretjerujem. Odlučila sam se smiriti. Sutra idem na pregled. Idem da bi mi rekli da sam dobro. Zapravo sam ionako uvjerena da nije ništa.

I stvarno, ni liječnica se nije previše uzrujala. Zaključila je da je neka bezvezna upala u pitanju. Smijala se mojoj panici. Ispričala sam joj se što sam uopće dolazila, osjećajući se kao neki poludjeli hipohondar.

Naravno da se rak događa nekom drugome, zar ne?

Moja vršnjakinja, prekrasna žena veselih očiju, nekako je baš kad i ja isto napipala kvržicu. Nije razvlačila s odlaskom doktoru. Nevjerojatno, ali odmah je odlučila vidjeti na čemu je. I, nažalost, imala je pravo.

Tko je uopće vidio da teška bolest tek tako dođe?!

Sve ono o čemu sam ja trabunjala u svojoj glavi u bezrazložnom strahu njoj se desilo u stvarnosti. Jedno jutro se probudila, kao i svako do tad. Popila je kavu, odvela dijete u vrtić, obavila sto i jedan posao, kao i svaka mama. Već je iste večeri legla u krevet s dijagnozom - zloćudni tumor.

Svijet je stao, a zapravo sve je isto. Kako??! Zašto?!

Ispričavam joj se što sam pomislila da je sigurno sama kriva. Ispričavam se što sam pomislila da sigurno nije pozitivna kakva se čini na van. Jer pozitivni ljudi ne obolijevaju, zar ne kažu tako svi samoprozvani gurui i life coachevi?

Mora ti se desiti neka trauma u prošlosti, moguće je da na krivi način rješavaš stres, gutaš gov*a umjesto da verbaliziraš probleme, tko zna što uopće jedeš, sigurno se trpaš slatkim...?

Tko je uopće vidio da teška bolest tek tako dođe?! Bez razloga, krivnje, bez da si nešto sam putem pogriješio...

Kako bi se inače mi preostali koje nas takve strašne dijagnoze još nisu zadesile (a nadajmo se ni neće) tješili? Kako bi mogli živjeti od silnog straha?

Ispričavam joj se i što sam joj, kad mi je ispričala o dijagnozi, rekla da je ona jaka i da će sigurno sve biti dobro. Tko sam ja da ikome govorim koliko je jak?! Pa sama sam premrla od straha samo od pomisli na tumor, a sad nekome pametujem.

Izbezumila me i nedavna kćerina temperatura, a ja pričam o tome kako treba biti jak. I kako znam da će biti dobro? Floskule. Glupe floskule. Možda najbolje da zašutim. Da joj ništa ne govorim. A onda će opet misliti da mi nije stalo...

Ispričavam joj se zbog pomisli da sam se ja ovaj put izvukla

Zašto se bol ne može podijeliti?

A stalo mi je. I ne prestajem misliti o njoj. O tome koliko joj se sad divim što je tako hrabra. Divim joj se jer je ujutro pronašla snagu da se počešlja, stavi maskaru, uslika svoj selfie s bolničkog kreveta, pusti si omiljenu pjesmu. Divim joj se i jer znam da je neizmjerno tužna i zabrinuta, ali ne želi da drugi previše brinu oko nje.

Divim joj se jer razmišlja o svojoj najljepšoj frizuri dok joj se svijet ruši. Što nalazi snage za osmijeh svome djetetu i što ga štiti kao lavica od loših vijesti. Koje nemilice stižu.

Žalim što ne mogu s njom podijeliti dio njene boli. Žalim što ne mogu preuzeti dio njezinog tereta i borbe koja joj predstoji. I što nitko to ne može.

I ponajviše joj se ispričavam zbog pomisli da sam se ja ovaj put izvukla i što osjećam neizmjerno olakšanje zbog toga. Jer ona još nije.

rak dojke

Ladanje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter