Istražili smo lokacije iz našeg najpopularnijeg filma

Jeste li znali da je u vrijeme dok je gospon Fulir hofirao kupalište na Savi bilo nudistička plaža ili gdje se nalazi najstarija zagrebačka birtija?


Robin Mikulić
10.05.2019.19:00
Jeste li znali da je u vrijeme dok je gospon Fulir hofirao kupalište na Savi bilo nudistička plaža ili gdje se nalazi najstarija zagrebačka birtija?
Screenshot YouTube

sažeto

Film Kreše Golika s razlogom je stekao kultni status, a mi smo se dali u potragu za izgubljenim Zagrebom koji je on ovjekovječio


Robin Mikulić
10.05.2019.19:00

„Perice, odi po flašu i kod Šnidaršića po jednu litricu!“

Vjerujem da vam ova rečenica zvuči poznato. Ili barem neki njen oblik jer se u oralnoj predaji nešto promijenila od originala. Kako god, ta rečenica potječe iz čak i službeno najboljeg filma hrvatske kinematografije, Golikovog Tko pjeva zlo ne misli. 

Siguran sam da neka ekstenzivna objašnjenja nisu potrebna, no ipak, za one koji bi željeli znati više, ali se ne usude pitati (obavezno pogledati, film je toliko sveprisutan da je na YouTubeu čak dostupna integralna verzija i to u pristojnoj kvaliteti), riječ je o remekdjelu koje se temelji na knjiškom predlošku Vjekoslava Majera, Dnevnik malog Perice. No to su već informacije za štrebere. 

Radnja filma se vrti oko gornjogradske familije Šafranek u čiji se život nenadano upliće starozagrebačka verzija Don Juana, gospon Fulir. Njegovi su tanani brčići, uz popularne songove kojima film obiluje, odavna uvršteni u ikonografski vokabular domaće popularne kulture. 

Film je ljubić, to se i ne skriva budući da je Goliku ta informacija bila toliko važna da ju je uvrstio čak i u naslov, ali vraško dobro skrojeni ljubić koji vrvi gomilom naivnosti, intrigi, farsi, namještaljki i dobrog humora. Ukratko, svega onoga na čemu mu mnogi novovjekovni potomci žanra zasigurno pozavide. No. Ne bih sada ulazio u dodatne detalje radnje. Nije nam to tema. 

Jer, ovaj film, osim što je proslavio i vječno na zvjezdano nebo upisao imena poput Relje Bašića, Mirjane Bohanec Vidović, Franje Majetića, Mije Oremović i nezaobilaznog klica Tomislava Žganeca iz čije naoko naivne perspektive radnju i pratimo, film je popularizirao i prekrasne vedute glavnog nam grada. Dobro, i Samobora, ali o tom potom. Fokus je ipak na dinamici života jednog gornjogradskog dvorišta.

Ne znam jeste li znali, ali sve su te lokacije na kojima se film snimao stvarne, a dobar dio ih je, srećom, još uvijek dostupan znatiželjnim voajerima. Što nas dovodi do naše današnje teme. Odlučili smo s vama prošetati što kroz fizičke prostore, što kroz njihove zanimljive povijesti, a što kroz osobna sjećanja i podsjetiti se Zagreba čiji nas duh još uvijek opija nostalgijom. 

Basaričekova 11

Naša prva postaja zasigurno je haustor u kojem je sve počelo. Smjestio se u Basaričekovoj ulici, nedaleko Markovog trga i zgrade našeg Sabora. Ulica je ime dobila prema političaru Đuri Basaričeku koji je ubijen u srpskoj Skupštini istog onog dana kad je Radić smrtno ranjen. Za štrebere, jel. A zanimljivo je i da se na starim kućnim brojevima još uvijek ulicu naziva Basaričkovom.

CROPIX/arhiva

Dvorište već godinama poput magneta privlači turiste upoznate s Golikovim filmom, a jedina još uvijek živuća glumica iz filma, zanosna Ana Šafranek, gospođa Mirjana Bohanec Vidović, prisjetila se kako je izgledalo snimanje u Basaričekovoj 11.

„Sve je krenulo s Golikovom genijalnom idejom da Relja Bašić, Mia Oremović, Franjo Majetić i ja mjesec dana zajedno radimo taj tekst za stolom. Ta ideja je bila odlična jer smo se mi toliko bili zbližili, zabavljali se, dobacivali primjedbe i viceve, neki su čak ušli i u film, pa se ta odlična atmosfera prelila i u film. Bili smo toliko dobro uigrani da je snimanje poslije teklo bez problema, iako sam se ja strahovito bojala, jer sam bila prvi put na filmu. Sve je išlo glatko osim one scene za klavirom u kojoj me Relja morao grliti i ljubiti. Sva sam se bila ukočila, bila sam potpuno izvan sebe od neugode. Relja zbog toga nije mogao pjevati, jer bila sam sva drvena, pa smo 13 puta ponavljali tu scenu, a onda se Relja razbjesnio i izvikao da sam se sva stresla. Odmah nakon toga uspjeli smo snimiti scenu bez problema."

CROPIX/arhiva

„Prvo sam imala periku jer je Golik htio da Ana Šafranek bude blond.“ Gospođa Bohanec, naša priznata operna diva i dugogodišnja diplomatkinja koja nikad nije krila da joj je teatar uvijek bio draži od filma zbog čega je njena filmografija, s obzirom na prepoznatljivost, toliko siromašna, prirodna je brineta. „Nisam ih ni u kazalištu voljela nositi, a sad sam zbog snimanja morala na set doći sat vremena prije jer se perika mora namjestiti. To je značilo da se moram dići u pet ujutro, a ja volim dugo spavati. I onda sam rekla Kreši, dosta više toga, idem se ja pofarbati. I dopalo mi se, ostala sam plavuša“, otkriva svevremenska Ana Šafranek.

Kod Žnidaršića

Naša je druga postaja od prve udaljena doslovno treptaj oka. Taverna poznata iz filma kao kod Žnidaršića nalazi se, naime, u Basaričekovoj 9 i glasi kao jedna od najstarijih birtija u Zagrebu. Pravo joj je ime Pod starim krovovima, ljudi je znaju još i pod imenom Starci. Većina posjetitelja ipak ju zove Žnidašićevom. Što je, također, diskutabilno budući da dobro upućeni tvrde kako je prezime koje dijeli s poznatom krčmom zapravo Šnidaršić. No, svakome njegovo, dok barem jednom skočite po svoj gemištek na Gornji grad.

100posto

Ako je za vjerovati urbanim legendama, mnogim zagrebačkim generacijama omiljeno svratište svoja je vrata prvi put otvorilo još 1830. godine. Bio je to onda, doduše, više privatni vinski podrum negoli javnosti dostupni prostor, ali sa sigurnošću se zna da je i službeno u funkciji od 30-ih godina naovamo otkada je promijenila gomiletinu vlasnika, pretrpjela više ili manje uspješne arhitektonske intervencije, ali, tijekom proteklih 170 godina, nikad nije prestala s kontinuiranim radom.

Taverna je, inače, prvi put kao filmski set poslužila redatelju Željku Senečiću 1970. godine kojeg je, baš kao i Golika, zaveo autentični starinski interijer krčme. Zahvaljujući njegovom filmu Starci mnogi Zagrepčani još i danas ne svraćaju niti pod Stare krovove niti K Žnidaršiću, nego upravo Starcima.

100posto

Priznajem, ja sam, unatoč tome što u metropoli živim već više od 10 godina, jučer kod Žnidaršića bio prvi put. Kolegica mi već godinama priča da je to krčma kroz koju je prošao svaki Zagrepčanin koji drži do sebe, popio ondje gemišt ili Mussolini (koktel sačinjen od gemišta i višnjevca), ali nikako da odem. 

100posto

Čovjek bi s obzirom na kultni status birtije očekivao šlagere u pozadini i dedeke za drevnim šankom, ali ekipa na koju sam ja ondje naletio bila je potpuno drugačijeg profila. Sve odreda ljudi mojih godina, dobro upoznati s konobarom. Pred svakim gemišt, iz zvučnika urbani uhu ugodni elektro ambiental, ili kako bi se već to nazvalo. Svakako svjetlosnim daleko od šlagera tipa Ja ljubim. Cijene, s obzirom na premium lokaciju? Podobne za svačiji džep. Gemišt pristojne kvalitete sramežljivih 8 kuna.

Samoborček

Možda ste primijetili, članak kronološki prati lokalitete iz Tko pjeva zlo ne misli. A idući je na redu bio Samobor, izletište na kojem se dogodio sudbinski susret Šafranekovih i gospona Fulira. Onamo mi se jučer nije dalo, padala je kiša, a od Samobora je, koliko god simpatičan taj gradić bio – nemojte me krivo razumjeti, za potrebe ove priče zanimljiviji Samoborček.

Bio je to vlak, naši ga se stariji sugrađani zasigurno još sjećaju, koji je 1901. do 1979. svakodnevno prometovao između Zagreba i Samobora – kasnije i Bregane.

Mnogi Samoborci, ali i Zagrepčani, s veseljem i sjetom se rado prisjećaju dana kada su se vozili Samoborčekom. Zagrepčani su uglavnom u Samobor dolazili na kremšnite ili na popularno kupalište “Šmidhen”. Mnogi tvrde da nije bilo straha da će zakasniti na vlak jer je bio toliko spor da su trčali pored njega i samo uskočili kad bi ga dostigli.

Ovaj vlak, odnosno uskotračnu željeznicu, mnogi pamte i po nazivu Srebrna strijela.Iako Srebrnu strijelu danas mnogi povezuju sa Samoborčekom, radi se o dizelskim vlakovima koji su prvi u svijetu bili građeni od aluminija. Prije su se, dakako – kao što se uostalom vidi i u filmu, koristile parne lokomotive.

Samoborčekova parna lokomotiva vukla je prosječnom brzinom 15 do 20 km/h, a 1959. godine zamijenjena je dizelskom. Srebrne strijele imale su maksimalnu brzinu od 60 km/h.

Samoborčekova parna lokomotiva danas se može vidjeti u Tehničkom muzeju u Zagrebu, dok nekad revolucionarna Srebrna strijela već godinama truli na groblju za vlakove, zagrebačkom Ranžirnom kolodvoru.

Kupalište na Savi

Jedna od nezaobilaznih filmskih destinacija je svakako i ona kupališta na Savi. Ta lokacija, nažalost, baš poput Samoborčeka, postoji još uvijek samo u predaji. Nakon gotovo stoljetne tradicije to je kupalište sredinom 90-ih nepovratno izgubljeno.

Prvo je privatno kupalište otvoreno na Trnju otprilike na mjestu današnjeg Mosta slobode, sredinom 19. stoljeća.Ondje se tijekom ljetnih dana i nesnosnih vrućina skupljala zagrebačka gospoda, ali i svi koji su se tako osjećali. Kupalište je preuređivano u nekoliko navrata, a mijenjala mu se i lokacija – često je bilo uništavano u poplavama, patilo je od niskog vodostaja tako da su stalno nova rješenja bila neizbježna budući da je doista uživalo golemu popularnost.

Svijet: Ilustrovani tjednik; God.3 (1928.) KGZ

''Do obale Save stizalo se fijakerom ili omnibusom s Preradovićevog trga koji je vozio tri do četiri puta dnevno. Kasnije je vozio i konjski tramvaj, zvan 'konjka' sa znamenitom debelom kobilom Ričkom i kočijašem gosponom Gajšekom", piše Branimir Špoljarić u svojoj knjizi Zagreb od vugla do vugla. Popularnost kupališta bila je velika, pa su kupači koji su se vozili u konjskom tramvaju često morali pomagati gurati tramvaj, kako bi svi stigli na popularno kupalište. 

Isprva, kupanje ženama i muškarcima nije bilo dozvoljeno uvijek i u isto vrijeme, pa je tako uz zabranu plivanja s jedne na drugu stranu Save, u oglasu iz 1905. godine pisalo ''da je kupalište otvoreno od 6 sati ujutro do 9 sati na večer, s tim da je muškarcima dopušteno kupalište koristiti od 6 do 8 sati ujutro te od podne do 9 sati navečer, a gospođama od 8 ujutro do podne''. Djevojke su u to vrijeme smjele na kupanje dolaziti samo uz pratnju garde dame, a to su starije gospođe koje nisu htjele u Savu niti nogu umočiti, a kamoli se kupati, piše Vujasinović. Strogo se pazilo i na moral i pristojno ponašanje pa je tako bilo zabranjeno kupati se bez kupaćih gaćica, zavirivati u kabine, voditi pse, prati rublje u blizini kupališta, puštati konje i druge životinje u Savu i slično.

Verzija kupališta koju se može vidjeti i u Golikovom filmu izgrađena je 1928. godine. Bilo je dobro opremljeno, Zagrepčani su se dičili ljepotom svoje obale. Cijena kabine bila je 4 dinara, a ormarić 2 dinara za dva sata korištenja. Sunčalo se na nasipu gdje su stajale daske i ležaljke. Na kupalište se osim zbog osvježenja dolazilo fulirati, štrapacirati i klafrati, a mnogi bi se i zbigecali.

Za kupalište se veže i priča o legendarnom Babinjaku, koji je u potpunosti uništen, izgorio u požaru 1993. godine. Bilo je to žensko sunčalište – Babinjak ali i prvo, službeno, nudističko sunčalište u Europi. Ograđeno visokim drvenim ogradama koje su one koji su se na njemu odmarali i uživali, štitilo od znatiželjnih pogleda.

Kako je izgledao jedan prosječan dan u vremenu u koje je smještena radnja filma opisao je zorno Ilustrirani tjednik Svijet 1928. godime. "Vruće ljeto je pritislo, a život na svim kupalištima svijeta, morskim, riječnim i bazenskim (kao u Vöslau) upravo vrije od nebrojenih hiljada ljudi, što traže rashlade, sunčanja, a i - razonode. Naše zagrebačko - na Savi - puno je od jutra do mraka muškog i ženskog svijeta, jednako i sva naša kupališta u hrvatskom i dalmatinskom primorju, a da ni ne govorimo o kupalištima na svim većim i manjim rijekama. A na selima služe i potoci za kupanje."

Gradska knjižnica; Zbirka Zagrabiensia (KGZ)

"Sve vrvi po svim našim kupalištima. Kupači kad se napeku na suncu, polaze u more ili rijeku, da se rashlade, razgibaju plivanjem, a kada se umore, opet se bacaju na pijesak. Sve je pocrnjelo, i žensko i muško od sunca: lijepe dame ko Aide, gospoda ko beduini, a djeca ko da su crnačka! Savsko je kupalište u Zagrebu ove vruće sezone iznijelo rekord posjetnika nad svim dosadanjim."

Kupalište na Savi gubilo je sustavno na popularnosti od 60-ih godina. Nekad čista rijeka postala je prilično zagađena, a nastao je i Jarun. Drveno kupalište bilo je jedno od najstarijih u Europi pa i proglašeno zaštićenim spomenikom. Najduže je otvoren bio popularni Babinjak. Nakon što je izgorio ’93. nikad nije obnovljen, a njegovi su posljednji ostaci maknuti nekoliko godina kasnije i danas je gotovo nemoguće raspoznati mjesto gdje se kupalište nalazilo (zapadno od pizzerije Stara Sava) jer je od njega ostalo tek jedno sidrište nekadašnje splavi.

Nije tu, naravno, kraj razgledničkim destinacijama koje se pojavljuju u Tko pjeva zlo ne misli. Prikazuju se još Markov trg, Zrinjevac i Maksimir, ali o njima ionako znate već sve.

tko pjeva zlo ne misli

gospon fulir

k žnidaršiću

pod starim krovovima

samoborček

upalište na savi

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter