Hrvati u paklu prekovremenih

'Kad dođe kraj radnog vremena nitko ne mrda guzicom, ni ja se ne usuđujem kući na vrijeme jer imam osjećaj da me šef osuđuje'


Lada Novak Starčević
07.09.2018.17:00
'Kad dođe kraj radnog vremena nitko ne mrda guzicom, ni ja se ne usuđujem kući na vrijeme jer imam osjećaj da me šef osuđuje'
iStock

sažeto

'Često bi očekivali da radim po cijele dane. Čovjek izgori, pogubi prijatelje i ljude iz života koji ne rade s tobom. S kolegama ideš na posao, s posla, jedeš, piješ, se*eš...', ispričala nam je jedna sugovornica


Lada Novak Starčević
07.09.2018.17:00

Radno vrijeme od 8 do 4 danas se sve više čini kao utopija. Sve naprednija tehnologija, suludi zahtjevi nadređenih te premalo zaposlenih za previše posla jednostavno zazivaju prekovremeni rad. Ako i odemo kući, često posao nosimo doma.

Rješavanje problema u dječjem parku dok jednim okom gledamo hoće li se dijete sretno spustiti niz tobogan, škicanje poslovnog maila pred spavanje, tipkanje važnog dokumenta dok čekamo da se upali zeleno na semaforu ili dok pijuckamo kavu s prijateljima... Vjerojatno nema osobe koja slično nije osjetila na svojoj koži.

Osim što se granica između poslovnog i privatnog sve više smanjuje, zbog nedovoljne kontrole poslodavaca u Hrvatskoj brojni zaposleni su pred zidom uz moto 'Ako nećeš raditi ti, naći ćemo onog tko hoće'. I tako se šutke odrađuju prekovremeni, gotovo redovito neplaćeni, a u brojnim firmama si crna ovca ako poželiš otići kući kad završi radno vrijeme. Jer svi pravi radnici udarnički ostaju i rade za dobrobit firme. Tko je još vidio imati privatni život, zar ne?

Razgovarali smo s nekoliko Hrvata koji su nam ispričali svoja iskustva s prekovremenima. 

IVA (35), DIZAJNERICA

Iako je prilikom dogovora za posao bilo jasno rečeno da se radi osam sati, već od prvog dana to nije tako funkcioniralo. Sjećam se kako sam jednom u 17 sati planirala ustati i krenuti doma, a kolegica koja već duže vrijeme tamo radila samo me blijedo pogledala i pitala – 'a, gdje ti ideš?'. Iako sam prvi trenutak bila zbunjena, ubrzo mi je postalo jasno o čemu priča. Redovito se ostajalo duže na poslu, a šefovi bi nam doslovno deset minuta prije isteka vremena poslali toliko stvari koje bi trebalo obaviti uz tvrdnju da nam je za to potrebno desetak minuta, što naravno nije bila istina. Tako da sam na poslu znala provoditi i po 12 sati, ako ne i puno duže. Također, sjećam se jednog praznika. Nitko od zaposlenika se uopće nije usudio pitati radimo li ili ne. Da, toliko nam je bio ispran mozak i naravno svi smo došli na posao i taj dan i nismo imali što pretjerano raditi. Ali, ono što mi je bilo katastrofa što sam čula šefa koji je pričao na telefon s nekim svojim frendom kako mu kaže da evo kod njega u firmi se skupila nekolicina entuzijasta koja radi i na praznik. U tom trenutku mi se sve zgadilo. Također, ne trebam spominjati da se od mene očekivalo da im uvijek budem dostupna. Znači i kada bih otišla doma nakon odrađenih 12 sati mailovi su stizali i u ponoć, kao i poruke. Radno vrijeme za njih nije postojalo i prema svojim zaposlenicima su se ponašali kao robovi. Jednom prigodom djevojka je došla na praksu i trebala je biti prvi dan nekoliko sati, no moj šef je tek nakon što je tamo provela 10 sati 'kao' shvatio da je ona tamo i komentirao 'Upps, pa nisam vidio da je prošlo toliko vremena. Daj, odi doma'. Naravno, ne moram reći da cura se više nikada nije pojavila. Ustvari, svi ti šefovi natjecali su se tko će biti duže na poslu. Za njih je posao bio život i to mi je bilo strašno.

KREŠO (46), KOMERCIJALIST

Radim u privatnoj firmi i zapravo nikad ne radimo prekovremeno. Ako ostanem čak i do 20 sati ili moram doći vikendom nešto odraditi, to nije prekovremeno nego 'za dobrobit svih nas', kako redovito kaže moj šef. Rintanje se kod nas podrazumijeva. Izbljuvat ću se od tih socijalističkih fora koje ni u socijalizmu nisu prolazile. Nikada u životu niti jedan taj sat za opće dobro nije mi plaćen. Još jedna stvar me jako živcira na poslu, nikad, ali baš nikad se ne  mogu dići i jednostavno otići nego šef očekuje da svaki put pokorno pitam smijem li kući. Iako je završilo moje radno vrijeme. I tako dvije fucking godine!

ANA (25), KONOBARICA

Po ugovoru radim osam sati, a zapravo je to redovito deset. Uvijek ima nekog posla, a ponekad mi se čini da bi ga šefica našla i da ga nema. Nešto u stilu Pepeljuge kojoj maćeha namjerno pomiješa pepeo u grašak samo da joj da posla. Probala sam razgovarati o tome, ali je odgovor bio u stilu 'Ako ti nećeš, naći ćemo nekog drugog'. Nažalost, posao mi je nužan jer živim sama i ne mogu biti bahata niti kad bih željela. Prije sam radila u trgovini i bilo je još i gore, a fizički još i puno teže tako da ću ovo istrpiti.

IVAN (40), PR-ovac

Radim u agenciji gdje je na van sve divno i krasno, no naravno nama koji tamo radimo je sve samo ne to. Posebno me živciraju prekovremeni jer želim ponekad i otići kući i imati život izvan posla. No, moj šef to nikako ne razumije jer on, očito, ne želi nikad ići kući. Tako se često dešava da pola dana provedem ništa ne radeći i kao da onda svi koji me poslovno nešto trebaju imaju tempirane mailove na 16 sati kad je kraj mog radnog vremena. I onda kreću njihovi upiti. Na koje naravno moram odgovoriti odmah. Od toga sam lud. Nažalost, od kolega čujem da ni drugdje nije puno bolje tako da ne vidim izlaz osim da radim sam za sebe.

SANJA (39), RAČUNOVOTKINJA

Radila sam u državoj firmi u kojoj je doslovno sve funkcioniralo po starom sistemu. Dok se mlada ekipa trsila i radila, stara garda tome se nikako nije mogla prilagoditi i koristila je sve krivine. Kave su se ispijale po tri ili četiri puta dnevno, pauza za ručak bila je obavezna, a mnogi su i tijekom posla obavljati privatne stvari- zubara, frizera, liječnika, posjet placu itd. Sjećam se da su u jednom trenutku zbog toga bile uvedene i kartice kojima se kontrolirao ulazak i izlazak iz firme. No, i za to su neki pronašli rješenje. Tako su se dvije kolegice dogovorile kako ne bi obje morale na vrijeme dolaziti na posao da jedna dan jedna dođe s dvije kartice, a drugi dan druga. I tako bi se međusobno pokrivale. Ekipa je muljala na sve načine kao da radi prekovremeno jer su se plaćali. Ne moram ni reći da je firma propala.

ASJA (38), FOTOGRAFKINJA

Radila sam kreativan posao koji je imao dnevni rok. Kad bih sve obavila i rok bi prošao, šef me svejedno nije puštao kući. Tako smo kolegica iz odjela i ja znale doslovno obući kapute i staviti torbe na stol te čekati 17.00 kad cijela firma odlazi pa da i mi idemo kući. Ako bi krenule prije rekao je zaštitaru na porti da nas vrati u kancelariju. I dan danas ne mogu vjerovati da smo mu to dozvoljavale. Srećom, danas tamo ne radim. Sada ne ostajem dulje za nikoga. U početku je sadašnji šef bio začuđen kad bih se u točno vrijeme spremila i otišla, ali nikad mi ništa nije rekao. Ja svoje obaveze izvršavam na vrijeme i smatram se vrijednom i dobrom radnicom. Ne dozvoljavam više da me se maltretira. Posebno otkad imam djecu i ne pada mi napamet da oni trpe i dobivaju me na kapaljku zbog nekog idiota.

iStock

IRENA (28), EKONOMISTICA

Navikla sam svoje u firmi da ostajem duže i sada se to nekako podrazumijeva samo po sebi. To je velika privatna firma i posao koji ja obavljam tamo nije glavna djelatnost firme, tako da bez mojih prekovremenih definitivno ne bi propali. No, moj cijeli odjel je 'odgojen' tako da je tu do navečer i nikako mi nije fer prema njima, a niti prema šefici koja se ubija od posla, da odlazim u 16.30. Osjećam da još uvijek nisam u poziciji da se mogu nametnuti drugima sa spikom 'Nezamjenjiva sam, budite sretni što radim kod vas'. U biti se još moram dokazati i time vjerovatno progutati dosta govana. Ali poludim kada neke frajlice odklipsaju doma točno u sekundu kad završi radno vrijeme i nitko im ništa ne kaže.

SARA (35), NOVINARKA

Bilo je to prije desetak godina, radila sam u jednoj medijskoj kući. Uopće nije bilo upitno da se radi cijeli tjedan po cijele dane. Ne mogu opisati taj način razmišljanja koji graniči sa sektom. Sada me moji tadašnji statusi na Fejsu podsjećaju na to da je početkom rujna bio 'moj posljednji slobodan vikend u 2008. godini'. I slično... Svi smo to znali i na to pristali. Imali smo situaciju sa snimanjima (ipak smo bili televizijska produkcija), trajala su cijelu subotu i cijelu nedjelju. Kad kažem cijelu to mislim od osam ujutro pa do 23 ili čak ponoći. Jednom je nastao problem kada su već statisti i publika poludjeli, pa su zvali inspekciju rada. Mi smo naravno morali lagati. Čovjek izgori, pogubi prijatelje i ljude iz života koji ne rade tamo s tobom. S kolegama ideš na posao, s posla, jedeš, piješ, se*eš... Ne fali mi uopće takav način života. 

DAMIR (32), TRGOVAC

Kod mene se plaćaju prekovremeni odokativnom metodom šefa na kraju svakog mjeseca. Nije da ću biti siguran da ako radim određeno vrijeme da je to uvijek isti iznos. Dogodi se s vremena na vrijeme da ulete neke stvari pa ostajemo i do 12 sati dnevno, ali se ne može reći da je tako non-stop. Inače uvijek ostanem bar 45 minuta do sat vremena duže, ali to i ne računam kao prekovremeni rad. U principu, nije mi bed ako mi ulete prekovremeni. Plaćanje tih sati nekako više doživljavam kao priznanje da je netko uočio da radim i da se trudim, kao stimulaciju.

radno vrijeme

prekovremeni rad

kapitalizam

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter