Mama Elizabeta i njezine tri kćeri primjer su siromašne Hrvatske

'Kad platim režije dnevno imam 20 kuna, za kruh i mlijeko, ostalo mi niti ne pada na pamet. Cure su dobre, niti ne traže ništa'


Lada Novak Starčević
17.10.2018.21:00
'Kad platim režije dnevno imam 20 kuna, za kruh i mlijeko, ostalo mi niti ne pada na pamet. Cure su dobre, niti ne traže ništa'
Srđan Vrančić/CROPIX

sažeto

Elizabeta se rastala prije dvije godine, živi u unajmljenom stanu i mašta o zaposlenju kako bi djeci pružila život dostojan čovjeka


Lada Novak Starčević
17.10.2018.21:00

Kad sam ušla u maleni unajmljeni stan obitelji Kovačević u Topuskom, na vratima su me dočekale Elizabeta (39) i njezine dvije kćeri, Andreja (15) i Sara (13). 11-godišnja Marina bila je u školi. One čine jednu od mnogobrojnih siromašnih obitelji u Hrvatskoj. 

Cure su se šalile i međusobno podbadale, a Elizabeta me uvela u kuhinju u koju je jedva stao stol s četiri stolice. Ispričavala se što je skučeno i nutkala me keksima. Budući da su mi rekli da idem kod jedne jako siromašne obitelji, pomislila sam 'pa nije im toliko loše'. 

Stereotipno sam očekivala trošnu kuću, strop koji se urušava i miris vlage posvuda. No, na površini se sve čini prilično normalno. Ipak, stvarnost je puno gora nego što se naizgled čini.

"Imamo krov na glavom, ali je svejedno jako teško. Dvije cure spavaju u jednoj sobi, a najstarija i ja na kauču u dnevnoj. Djevojke su sad veće, pozvale bi prijateljice, gdje da stanu?", započela je priču Elizabeta.

Svako treće dijete u Hrvatskoj nema vlastiti krevet. Oko 20 posto roditelja ne može djeci kupiti kaput ili jaknu. Više od polovine djece nema kompjutor, internet ili mobitel, ne može organizirati dječje proslave, a tri četvrtine njih ne može na praznike izvan kuće.

Četveročlana obitelj Kovačević mjesečno živi s 2800 kuna, od čega je socijala 1440, a dječji doplatci ostatak. Najam stana ih stoji 600 kuna, režije još 600, sad kad krene grijanje treba dati još dodatnih 250 kuna svaki mjesec. Jednom mjesečno odu u kupovinu namirnica i na to potroše još 600 kuna, nabrojila mi je mama. Kupuju na akciji i jeftinije proizvode. I onda im ostane još 700 kuna za 30 dana.

Nijedna sitnica izvan popisa ne dolazi u obzir za kupnju

"Za 20 kuna mogu kupiti kruh i mlijeko. I to je to. Posuđujem, snalazim se kako znam", kaže nam Elizabeta.

Istraživanje kaže da siromašna kućanstva s djecom procjenjuju da bi im trebalo barem 80 posto više novca po članu obitelji kako bi mogli zadovoljiti osnovne potrebe. Gotovo svi siromašni roditelji mogu djeci priuštiti topli obrok svaki dan, a njih 90 posto imaju tri obroka dnevno. Međutim, trećina roditelja ne može djeci svaki dan priušititi voće ili povrće. 

Elizabeta je jedna od njih. Ona ne skriva da zapali cigaretu ponekad, teško se oduprijeti poroku. Sigurno sad mnogi misle 'pa što ne prestane kad nema novca?'.

Srđan Vrančić/CROPIX

No, nije to tako lako. To joj je doslovno ostala jedina stvar koju radi sebi za gušt. Prestala je sa puno toga što mi sretniji smatramo normalnim. Ne ode u dućan i kupi neku sitnicu 'da se počasti', ne ide frizeru niti na koncerte, kazalište, u neki izlazak petkom da si provjetri mozak. Ne odlazi ni na kavu s prijateljicom. 

Čak niti salamu ne može kupiti iz hira, zato jer ju je privukla dok je uzimala kruh. Sve mora biti jako dobro isplanirano i nema nikakvog prostora za išta izvan popisa.

Što kad djevojke, primjerice, trebaju čizme za zimu?

"Oko odjeće i obuće se snalazim kako znam, nekako gledamo kojoj je najveća stiska. Jedna dobiva od prijateljice, sad Andreja ima jaknu, Sara nema. Ovaj mjesec nemamo za kupnju nove, idući ćemo se nekako stisnuti i nabaviti ju", objašnjava.

'Nije bitno da ima za mene, ja nisam bitna'

Ako se baš mora, nekad im i netko uleti s posudbom novca. Ali za glupost ne, napominje. Gluposti su u njenom slučaju i nove cipele ili majica za nju.

"Evo, na nagovor prijateljice sam kupila tenisice jer sam nosila stare raspadnute. Nije bitno za mene, ja nisam bitna", kaže nam.

Njena najmlađa Marina je nekad nesretna, kaže ne želi nositi nešto što su već iznosile obje sestre. Elizabeta kaže da bi najviše od svega voljela da im može ponekad ispuniti želju, ali prečesto to nije moguće. Djevojke su velike, svjesne su priča, a vršnjaci, pričaju nam uglas, znaju biti jako okrutni.

"Što dijete može drugom djetetu napraviti riječima, bolje da ga ošamari", kaže Elizabeta, čije kćeri jako pogađa okrutnost okoline.

Istraživanje kaže da svako treće do četvrto dijete u našoj zemlji trpi jer nema mogućnosti za primjeren život. Ta djeca često nemaju osnovne potrepštine, a otežani su im obrazovanje i uključivanje u društvo.

Djevojke, iako već sve u pubertetu, nemaju puno zahtjeva. Pitam majku što im kaže kad ju traže nešto što im ne može ostvariti.

"Dobre su one i svjesne svega. Niti ne traže."

'Ovdje misle čim se žena rastane da je sigurno ona kriva'

Kad se 2002. Elizabeta udala, budućnost se činila puno svjetlija. Sa suprugom je živjela u Jastrebarskom pa tri godine u domaćinstvu s njegovim roditeljima. Onda su uzeli kuću na kredit u Hrvatskom Selu. Kredit je bio u švicarcima. No, sve se nekako i krpalo, muž je radio.

"Išli smo iz jednih pelena u druge. Gdje da ja idem raditi? Nisam ih imala kome ostaviti. Radila sam sve po kući, kosila, cijepala drva."

2011. rodila je u šestom mjesecu trudnoće, dijete je bilo živo samo minutu. No, život je nekako išao.

2016. muž je zatražio rastavu. Kaže da je pristala zbog djece. Svoje kćeri oboje vole, govori nam Elizabeta, ali im skupa nije išlo. Objašnjava nam da smatra da žena ne treba trpiti, a i djeca ne trebaju živjeti u takvom lošem okruženju.

"Tu misle čim se žena rastane da je sigurno ona kriva. Sigurno sam ja nešto krivo napravila", kaže nam zdvojno.

Bivši suprug ne plaća alimentaciju, trebala bi pokrenuti postupak. On misli, kaže nam, da je to novac za nju, a ne razumije da je za kćeri. Ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, ali morala bi ići odvjetniku u Sisak. Nažalost, Elizabeti je zbog prijevoza i Sisak jako daleko.

Radila je osam mjeseci u projektu 'Zaželi', pomagala je po kućama, no sada ni toga više nema.

Srđan Vrančić / CROPIX

"Ima posla u pilani za 3500 kuna, ali to je fizički jako teško, a imam problema s kralježnicom", kaže nam kao da se opravdava. Drugog posla u Topuskom i okolici nema.

Kad je trebala birati srednju školu imala je dva izbora: metalac ili konobar. Zanimala ju je psihologija, ali nikad nije niti došlo u pitanje da bi možda išla na fakultet.

Tako je završila srednju školu za konobaricu, ali kaže da uvijek radije čisti ili radi nekome po kući.

Nedavno je išla na edukaciju za nezaposlene. Učili su ih kako napisati CV, kako se ponašati na razgovoru za posao.

"Pa nisam ja više klinka. Problem je u tome što nema posla. Gdje da ga ja sa skoro 40 godina nađem?"

Sada uči njemački jezik preko Zavoda za zapošljavanje, razmišlja i o odlasku van, no nije sigurna hoće li na to pristati muž s kojim ima zajedničko skrbništvo.

Nakon rastave je bila u jako lošem psihičkom stanju, pogađala su je osuđivanja okoline, kaže da joj je samopouzdanje bilo na nuli.

Ljudi su ovdje primitivni. Govore – 'Ti to sama možeš riješiti, što će ti psiholog?'

No, Elizabeta nije mogla sama. Nije mogla čak niti vidjeti gdje su sve problemi, a osjećala se sve gore.

Puno joj je pomogla psihoterapeutica Jadranka Luca Mrđen iz SOS Mobilnog tima, s kojom je individualno radila. Također, pohađala je i školu roditeljstva, koju je organiziralo SOS dječje selo Hrvatska. 

Sad je puno stabilnija i nada se da će ipak stati na svoje noge, a najveća joj je želja zaposliti se da može platiti veći stan i djeci priuštiti život dostojan čovjeka.

Srđan Vrančić/CROPIX

Jeste li znali da svako peto dijete u Hrvatskoj odrasta u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti? Iz tog razloga Udruga SOS Dječje selo Hrvatska pokrenula je kampanju #vidime - za djetinjstvo jednakih prilika.

Kroz SOS mobilne timove SOS Dječjih sela u Sisačko-moslavačkoj i Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji, uvidjeli su da siromašna djeca nemaju jednake šanse, u školi su stigmatizirana, nastavnici očekuju manje znanja od njih, a često im nisu dostupne ni predškolske ustanove. Kampanjom #vidime – za djetinjstvo jednakih prilika, pokušavaju utjecati na vidljivost djece koja odrastaju u siromaštvu i na potrebu da se na njihove probleme reagira, kao i da im se pristupa na pravi način (počevši od djece, nastavnika, roditelja i institucija).

Jer svi, pa tako i djevojke iz obitelj Kovačević imaju pravo na jednake prilike.

100posto priča

siromaštvo

Elizabeta Kovačević

Topusko

Vidi me

SOS mobilni tim

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter