Mračna tajna 30-godišnjaka

Kad pomislim na seks ne diže mi se ona stvar nego želudac, preplavljuje me panika i imam neopisivu potrebu za bijegom


100posto
16.04.2019.21:00
Kad pomislim na seks ne diže mi se ona stvar nego želudac, preplavljuje me panika i imam neopisivu potrebu za bijegom
iStock

sažeto

'Nekad sam se znao prisiliti na seksualni odnos samo da bih se osjećao normalno', piše u svojoj šokantnoj ispovijesti za 100posto mladi Zagrepčanin


100posto
16.04.2019.21:00

Sjedim za praznom stranicom papira već nekih sat vremena. Imao sam velike planove za ovaj tekst. Prvo ću se kao šaliti – nonšalatno, primjereno vulgarno, razumno pametno. Taman toliko da vas navedem na krivi trag, taman toliko da stvorim osjećaj neobavezne ugode za kakvom danas prosječni čitatelj izgara kad otvori portal komercijalnog sadržaja.

Red leptirića u trbuhu, red pčela koje se roje, red raspjevanih ptica, red predbračne čistoće i koja duhovita, ali oštra dosjetka o sje*anosti društva u kojem živimo. Sve nešto light, poput razrijeđenog jogurta koji ujutro srčete uz kiflu iz najbliže pekare. I onda bum! 

Imao sam, vidite, jasnu strukturu.

Jer, tko bi, pri zdravoj pameti i s makar trunkom osjećaja za takt, odmah u bulju htio pročitati neku od narednih rečenica?

Ne, nije bilo dobro. Bacio me na haubu, nije čuo ne i nije stao dok nije svršio. Stajao sam skamenjen u snijegu do koljena dok su me posramljenog i paraliziranog od straha njegova jaja pljuskala po 15-godišnjoj guzi. Zatim sam navukao gaće i kroz taj isti snijeg zagrabio prema kući nadajući se da me nitko neće pitati gdje sam bio ili što sam radio.

Ili ovo.

iStock

Nikad nisam vjerovao u one bapske priče o klubovima i ljudima koji klincima bacaju droge u cuge. To jest, nisam u njih vjerovao dok se jedne noći nisam probudio u krevetu s tipom koji je ulazio u mene. Nijemo sam plakao, tupo gledao dokumentarac o safariju na National Geographicu ne bih li se na taj način barem malo uzdigao od situacije i čekao da konačno završi. 

Kad je zaspao, navukao sam hlače, gaće nisam našao, i poput lopova se iskrao iz njegova stana. Našao sam se negdje usred nepoznatog dijela grada i satima hodao u krug dok konačno nisam našao put kući.

Nikad nikome nisam rekao što mi se dogodilo

Ni jedno ni drugo iskustvo nikad ni s kim nisam podijelio, a bila su moja prva seksualna iskustva uopće. Mislio sam da je to normalno. Uvjeravao sam se da se to događa svima. Bilo me sram. S vremenom sam to toliko duboko i uspješno potisnuo da se tim iskustvima nisam aktivno bavio već godinama. Kao da se nikad nisu dogodila, samo što nisam ni slutio da me izjedaju, ili bolje reći uništavaju, iznutra.

Da, imao sam veliki plan da svoje najveće i najdublje traume, koje su oblikovale čitav moj život, uvedem na mala vrata, kak se šika za ove ranovečernje termine. Ali život se događa planovima usprkos, zar ne? 

Ljudi misle da nisam normalan jer ne volim seks

Često se znam uhvatiti dok se zaje*avam da sam aseksualan. Lakše je. Svijetom ionako trenutačno vlada generacija milenijalaca, ljudi koji se na sve strane diče time da je seks nešto što su nadrasli. Da se razumijemo, i sam pripadam toj generaciji. Negdje rubno, doduše, ali ipak. Milenijalac sam i ne seksam se. Društvo me prihvaća. Sve je u redu.

Lako za to što su me godinama prijatelji zbog moje averzije prema seksu gledali kao da sa mnom nešto nije u redu. Mislim, nije da su bili u krivu, moj bi im psihoanalitičar, svaki od njih, mogao podastrijeti poduži popis tegoba koje mi je dijagnosticirao. 

Ništa strašno - red depresije, red panike, red anksioznosti i prstohvat OKP-a. Uobičajena niska boljki suvremenog svijeta, dakle. Tko bi rekao da su sve odreda samo simptomi onog tinjajućeg horora koji sam progutao? 

Kako nekome do koga ti je stalo objasniti da se nećete seksati?

Mnogo su problematičniji bili ljubavni odnosi. Čovjek sam na pragu ozbiljnih godina, monogamno inkliniran subjekt, relativni konzervativac koji teži ostvarenim vezama jer mu je iskustvo pokazalo da u njima najbolje uspijeva. Kontradiktorno i paradoksalno, čini se da svemir ima uvrnuti smisao za humor. Uvrnutiji od moga.

Relativni, dakle, kažem, jer sam homoseksualac, ako to dosad nije bilo jasno. I da, što god vi mislili o odnosu konzervi i pedera, ili vam vaš odabrani pop o tome ispričao dok možda sa strane skuplja iskustva koja mu, u najmračnijim scenarijima, ne brane samo Svevišnji ili Crkva nego i zemaljski zakoni, ima nas i takvih u ovim redovima koji se često stereotipno prikazuju kao devijantni, razvratni i bolesni.

Kako, dakle, nekome objasniti zašto se ne je*eš, a da u razgovor a priori ne uvodiš koncept čuvanja predbračne čistoće? Iako, ruku na srce, bog zna da sam se i tako, u trenucima krajnjeg očaja i nemogućnosti artikulacije stvarnog problema, pokušao obraniti od nasrtaja. Ako prođe, prođe tip situacije. Moram li reći da obično nije prolazilo? 

Onome što je uslijedilo vratit ću se za trenutak. Strpljen, spašen.

Uglavnom, kako nekome objasniti da tvoj problem nije u tome što se ne želiš je*ati, nego se zec uvukao u neki drugi grm? Ne možeš to jer te je netko kao klinca sje*ao do te mjere da tvoje tijelo naprosto fizički reagira na seks. Ne na onaj normalan način – ne diže ti se, oprostit ćete, ona stvar, diže ti se želudac, preplavljuje te panika, obuzima te neopisiva potreba za bijegom.

Pored tebe leži čovjek do kojeg ti je stalo, čovjek kojeg nisi pred pet minuta pokupio na cesti, već čovjek kojem apsolutno vjeruješ jer si ga upoznao dovoljno dobro da znaš da to možeš. 

Ili to barem misliš jer si i dalje samo neiskusni klinac koji ne zna bolje. 

Ali, ono što je bitno, čovjek koji leži pored tebe nije neki obični šu*ak vulgaris koji se nakratko spustio s visina egomanije da tebe, baš tebe i jedino tebe blagoslovi svojim magičnim štapićem prije nego ponovno prohuja s vihorom do nekog novog cvjetića. 

A ti i dalje svejedno nemreš.

Svaka čast ljudima koji su ostajali

Ovih proteklih desetljeća skupilo se nešto takvih ljudi, s nekima od njih proveo sam čak i po nekoliko godina. I njima sam govorio da sam aseksualan. Iz nekog bi čuda trpjeli, nikad neću shvatiti zašto. Jer, niti sam najljepši niti sam najpametniji niti imam para niti bi sa mnom bilo lako sve i da ova čitava priča ne postoji. Ljudi su nekad jednostavno rođeni kao šu*ci, ja sam najčešće jedan od njih.

Povremeno bi nagoni bili jači od njih, povremeno sam ja uspio nadjačati svoje. Nekad sam se znao prisiliti na seksualni odnos samo da bih se osjećao normalno.

Svaki bih se put tijekom čitavog snošaja osjećao isto. Silovano. Samo, nije mene više netko silovao, već bih silovao ja sebe samoga. Znam, nije neki koncept koji ima nekog osobitog smisla nekome tko to nije doživio, ali ljudi zbog ljubavi rade svašta. Najmanje što možeš napraviti za nekoga koga voliš je tu i tamo dati guze, je l'?

U mom se to slučaju pokazalo kao ono najveće što sam zbog nekoga mogao napraviti. Jer, svaki put kad bih se doveo u tu situaciju, ne znajući, dodao bih novu cjepanicu natopljenu trošenim uljem na vatru.

Svoj sam bijes okrenuo prema sebi

Loša strana sublimacije – kako se stručno zove potiskivanje traume? Možda naizgled jesi funkcionalan član društva, ali svo to sran*e koje držiš u sebi s vremenom počne gnjiliti i manifestirati se negdje. Zakon o očuvanju energije, očigledno, vrijedi i na toj psihološkoj razini. Ništa što postoji ne može biti izgubljeno.

Postao sam krajnje autodestruktivan. Pretjerivao sam u svemu u čem sam pretjerivati mogao. Detalje dodajte slobodno sami prema vlastitom nahođenju, ali krivog odgovora nema. Svoje sam, za jednog 20-godišnjaka, alarmantno ponašanje pripisivao svemu samo ne stvarnosti. 

U jednom sam trenutku postao suicidalan. 

Na vrijeme sam se ipak trznuo i shvatio da moram potražiti stručnu pomoć, ako želim preživjeti. Na kauču, u razgovoru sa svojim terapeutom, proveo sam nebrojene sate. Nikad mu se nisam otvorio dokraja. Da, pričao bih mu o svojim problemima, samo bih preskakao svoja prva seksualna iskustva. Da budem potpuno iskren, ta su sjećanja dotad već poprilično izblijedjela. Psiha je stvarno moćna mašina kad je u pitanju nagon za samoodržanjem. Što će sve ona pokopati, a da se nikad ne otkrije, to čak ni zagrebački gradonačelnik ne može usnuti.

Zaključio je da sam klinički depresivan. Postao sam bolje. Prestao sam ga posjećivati.

Malo lijevo, malo desno, uvijek isto

Prošle su godine plutanja po površini pukog preživljavanja prije nego sam skupio muda suočiti se sa samim sobom i sukusom svoje nefunkcionalnosti. 

Nekoliko je kvalitetnih ljudi, doduše, zbog toga u međuvremenu popušilo misleći da je problem u njima, a nisu mogli biti dalje od istine, ali sam prošle godine konačno stigao do cilja. Kao da me udario grom iz vedra neba. Doslovno.

Upao sam, doduše, u novu depresivnu epizodu nakon gadnog prekida, vratio se svojim ovisničkim obrascima ponašanja i eskapizmu, prebrodio još jedan živčani slom.

Profimedia

Od svih muškaraca, preporodila me žena

Vratio sam se, dakle, gdje sam i bio. U ku*ac. A onda na terapiju. Gospođa je bila sjajna. Otvorena koliko treba, oštra koliko treba, nježna taman toliko da ne pomisliš da s druge strane sjedi stroj. Nije za svakoga, malo je reći da je žena netipična, ali je bila savršena za mene.

Nakon nekoliko tjedana one su slike s početka priče jednostavno isplivale na površinu. Vraćao sam se kući sa seanse, sav uzje*an od intenzivnosti stanja kroz koja me gonila, i nasred ceste, u Medulićevoj, preplavilo me mojih posljednjih 15-ak godina nataloženog užasa.

Nisam plakao, nisam ni stao. Nastavio sam hodati kući. Nisam čak bio ni šokiran onime što se otvorilo kad je pukla brana koja je to sve držala godinama pod površinom. Čudio sam se kako sam to mogao zaboraviti. Nije li to smiješno? Od svih reakcija na svijetu, ti se čudiš kako si to zaboravio.

Neću lagati, nisam se preporodio preko noći i preda mnom je još golem put. Ali sad barem znam s čim se nosim. Još se uvijek ne seksam. Ali sam zato zadnji napadaj panike imao krajem prošle godine, a dotad nije prošao dan da me anksioznost nije paralizirala. Prestalo je i moje autodestruktivno ponašanje. Danas pijem tek rijetko, ali kvalitetno, a ostale mi ilegalne aktivnosti više ne padaju čak ni na pamet.

Bolje sam. Zato ovo pišem. Da sam ranije otvorio usta i poduzeo barem nešto, idealno bi bilo da sam sve skupa prijavio policiji, možda bih danas bio seksualno funkcionalan. Možda i ne bih, ali zasigurno ne bih za sobom ostavio godine u jarku sje*anosti obavijenim toksičnim izmaglicama alkoholnih i inih para. Možda bi netko uz mene bio sretniji, možda bih nekoga pravovremeno poštedio boli. 

Možda bih boli poštedio sebe. Ili srama, gađenja, prezira, bijesa, bespomoćnosti koji su me godina izjedali i uništavali.

Ne kažem, doduše, da bih bio manji šu*ak nego što jesam - neki se ljudi s time jednostavno rode. Samo bih svoj život živio kvalitetnije.

silovanje

depresija

suicidalnost

napadaji panike

100postopriča

newsletter

Prijavite se na Newsletter