Život s novim plućima

'Kad sam čuo da govore kako ću brzo umrijeti, odlučio sam se za transplantaciju', Gordan o borbi s cističnom fibrozom


Valerija Bebek
04.02.2018.21:00
'Kad sam čuo da govore kako ću brzo umrijeti, odlučio sam se za transplantaciju', Gordan o borbi s cističnom fibrozom
Cropix

sažeto

Fotograf iz Baranje od šeste godine je znao će mu kad tad jedini spas biti transplantacija pluća, no tu je odluku odgađao godinama, sada želi ispričati svoju priču kako bi pomgao svima koji su u sličnoj situaciji


Valerija Bebek
04.02.2018.21:00

Da je bolestan Gordan Trtanj (27) trebao je znati od rođenja, odnosno njegovi roditelji su to trebali saznati još u rodilištu u Osijeku. No liječnici to nisu zamijetili, kaže ovaj kiparski dizajner koji cijeli život živi s obitelji u mjestu Kneže Vinogradi u Baranji. Da ipak nešto s njim nije u redu primijetili su prvo roditelji i baka i djed, s kojima je Gordan - sin jedinac - živio. Počelo je s probavom. "Što god bih pojeo, doručak, ručak ili večeru, za 10 do 15 minuta išao bih na wc. U Osijeku nisu znali što mi je. Govorili su da imam problema s hemeroidima, davali su mi kreme toga se sjećam", kazao je Gordan. U dobi kada je imao šest godina njegova je pedijatrica Mirjana Marijanović pitala roditelje može li Gordana preporučiti nekome od liječnika u novom Sadu, gdje je ona išla na specijalizaciju. Tako su oni obiteljski u pratnji svoje pedijatrice otišli na pretrage. 

"Boravio sam tamo nekoliko mjeseci, radili su mi sve moguće pretrage. Sjećam se da sam čak, onako kao klinac, pregrizao sondu koju su mi gurali kroz usta. Iako je meni bilo tamo manje ili više zabavno, na samom kraju, na posljednjem testu - znoja. Pokazalo se da je cistična fibroza", prisjeća se mladić. Tada mu je bilo šest godina, odmah je dobio enzime, koji su mu olakšali probleme s probavom. Do tada je bio bucmasto dijete, 'baš debel' kako kaže, ne zna je li to vezano uz bolest. A sada je obrnuto.

Cistična fibroza je bolest sa sto lica, rijetko kad se manifestira na isti način. Ono što je sigurno da u kasnijoj fazi fibroza zahvaća pluća, kad as eu njima izlučuje gusta sluz koja guši čovjeka. Jednom kada su saznali od čega boluje, Gordan je bio upoznat i s razvojem bolesti. Znao je da će mu pluća raditi sa sve manjim kapacitetom, sve do točke kada će mu trebati transplantacija "Do 23. godine nisam htio ni razgovarati o transplantaciji, iako mi je kapacitet pluća opadao od moje 12. godine kada je bio na 50 posto", objašnjava Gordan. Iako je bolest utjecala na kvalitetu njegova života, on nije htio samo sjediti doma. Obožavao je igrati nogomet, aktivno ga je trenirao.

Kao i svaki dečko, trenirao sam ga tri puta tjedno. Osim toga ganjali smo loptu i prije škole i posije nastave. Kada sam navršio 14 godina stanje mi se pogoršavalo. Nakon 15-ak minuta došlo bi do zamaranja, u plućima bi mi se nakupio sekret koji nisam mogao izbaciti običnim kašljem. Morao bih povraćati. Nije me to brinulo, imao sam 14 godina, znao sam da je moja bolest takva.

Upisao je umjetničku srednju školu, smjer kiparstvo. U to je vrijeme zbog osjetljivih dišnih puteva bio iznimno osjetljiv na prehlade. Kaže bilo je dovoljno da netko kihne pored njega, on bi idući dan ležao u krevetu s temperaturom 38. Najobičnija prehlada, nešto što bi njegovi vršnjaci možda i prehodali, njega bi zavezala za krevet. Zbog toga je samo prvi razred pohađao redovno, ostala tri je maksimalno izostajao iz škole. 

Cropix

"U predmetima gdje je obrada drveta i kamena ima mnogo prašine ja to nisam mogao pratiti. Stanje mije bilo sve gore i gore. Dogovorili smo da  dolazim na testove, a praktičnu nastavu odrađujem kod kuće, koliko je to moguće", kazao je Gordan. Kada se prisjeća tog svog života kaže da mu je svaki dan započinjao kašljanjem. Probudio bi se i onda bi dva sata kašljao. Da izbaci barem dio sekreta koji mu se preko noći nakupio u plućima. Nakon toga morao bi se otuširati. Po hladnijem vremenu ne bi smio niti izaći iz kuće cijeli dan. "Kada bih poslije tuširanja izašao van dobio bih temperaturu." Zbog smanjenog kapaciteta pluća brzo se umarao. Morao bi sjesti nakon što bi oprao dva tanjura. Kada bi kuhao donio bi stolicu kraj štednjaka, jer nije mogao biti na nogama, svako malo morao bi sjesti.

Bolest je utjecala i na njegovo studiranje. Mijenjao je više fakulteta, nije mogao podnositi uvijete. Na kulturologiji, koju je prvo upisao, nije mogao izdržati predavanja koja su trajala cijeli dan. Jednom u dva tjedna profesori bi dolazili iz Zagreba u Osijek, a njih 40 studenata naguranih u malenu prostoriju bi ih slušalo. "Čim nema dovoljno kisika ja sam se gušio. Kasnije sam se prebacio na umjetničku akademiju. Zbog stručnih predmeta obrade kamena i metala sam odustao. Poslovnu ekonomiju nakon toga  nisam završio jer me ne zanima, niti samo zbog bolesti mogao živjeti u Zagrebu, daleko od obitelji", kazao je Gordan koji se danas bavi fotografijom. Iza sebe ima uspješan projekt Go2Baranja, promocije Baranje i njenih ljepota.

Unatoč sve slabijoj kvaliteti života i ograničenjima koje mu je bolest nametala, on je odbijao razmišljati o transplantaciji pluća. Bilo je tu sto razloga, u to se vrijeme morao platiti dio iznosa operacije, a taj iznos bio je velik, drugi razlog bili su mnogi lijekovi koje treba piti. "Treće je bilo hoću li ostati živi nakon operacije, zatim koliko traje oporavak  od svega toga. Uopće nisam htio čitati kako izgleda transplantacija. Jednostavno sam uopće to odbijao kao opciju", prisjeća se. Pluća su mu radila sve manjim kapacitetom, nije mogao, kako kaže niti fotografirati nekog modela - zato je fotografirao pejzaže.

Cropix

"Dok bi ja došao negdje, dovukao i postavio svu opremu, već bih počeo kašljati. Kako bi bilo da još slikam ljude kojima moram govoriti kako da stanu, da se pomaknu nekoliko metara dalje, kada ni sam to ne mogu", opisuje. Trenutak u kojem je prelomio da će otići na transplantaciju je nakon što su do njega stigle ružne priče.

Čuo sam da neki poznanici, s kojima sam kao trebao biti dobar, govore o meni kako ću ionako umrijeti za par godina. Meni se tad u glavi nešto prelomilo. E pa neće Gordan umrijeti. Imam hrabrosti i dovoljno snage da se izborim s tom bolešću. To mi je bio jedan od glavnih motiva.

U tom je trenutku imao 23 godine. Razgovarao je s ukućanima, majka Katica kao i uvijek posljednju odluku uvijek prepustila je njemu. "Prvo što sam napravio je da sam potpisao nekakav papir da pristajem na predtransplantacijski postupak, testiranja, razne nalaze. Kada smo to sve završili otišao sam u Beč u bolnicu na razgovor. Tamo su i obavili operaciju", započeo je postupak.

Od tog trenutka, kaže Gordan, svaki pacijent mora imati spreman kofer u kojem su spremne stvari koje će mu trebati u bolnici. Jednom je čak i bio u Beču, zvali su ga da imaju pluća za njega. Kada je stigao u bolnicu rekli su da ipak ništa od toga. Dok je još bio tamo, javili su opet iz Zagreba, da Gordan prenoći u Beču, jer ujutro stižu druga pluća isto za njega. I taj put se izjalovilo, u zadnji tren su im otkazali.

"Taj vrlo strensan trenutak i neopisiv osjećaj. U jednom trenutku oko tebe desetak osoba i pričaju o tome kako ideš na trasplataciju i dok u drugom trenutku zvoni telefon i gdje javljaju da ništa od postupka – u glavi ti bude totalni kaos, nešto kao kula od karata kad se sruši samo od jednom. Tako je i moje psihičko stanje se srušilo. A tu u tom trenutku kad misliš da ti se sve srušilo postoje prijatelji koji učine da taj trenutak zaboraviš i da živiš dalje kao da se ništa nije dogodilo. Veliko hvala prije svega velikom čovjeku, a onda i mom velikom prijatelju Dorijanu Elezoviću."

Cropix

Dok je čekao novi poziv nastavio je s normalnom svakodnevicom. "U mom slučaju kofer koji sam spakirao nakon prvog potpisivanja papira bio je spreman godinu i dva mjeseca. Među ostalim stvarima spakirao sam i jedne traperice, koje nisam vadio od tamo. Skoro sam zaboravio na njih. To jutro nešto mi je došlo i baš sam htio odjenuti te hlače. Jednostavno sam ih izvukao iz kofera i krenuo svojim putem. Taj dan dobio sam poziv, koji na kraju nije ispao lažna uzbuna", prepričava Gordan jednu anegdotu ili puku slučajnost. Nakon što je obukao traperice koje su bile zapakirane u koferu spremnom za transplantaciju, sjeo je u auto i krenuo za Osijek. Taman je bio u Dardi kada je dobio poziv od liječnika Feđa Đubur iz Zagreba.

"Pitao me stari gdje si? Ja mu kažem, a on će meni: 'Hajde da promijenimo tvoje koordinate, za Zagreb, a zatim Beč! Imaš šest sati da stigneš na AKH-a, požuri! Tada sam se okrenuo i otišao kući", prisjeća se Gordan. Obiteljski prijatelj Rodoljub Zundanović je njega, majku i tadašnju djevojku odvezao u Zagreb, odakle su s pratnjom policijske patrole krenuli put Slovenije, a zatim i Beča. "Mislim da vozila saniteta trebaju biti adekvatna za prijevoz bolesnika u najgorem stanju. Iskreno ja sam mlad i nije mi bio problem, ali nisu svi mladi, niti u takvom fizičkom sanju da izdrže vožnju u takvim uvjetima." U 23,30 ušao je u operacijsku salu, bilo je to 24. travnja 2017.

"Još uvijek nisam bio siguran je li to taj trenutak, već su me jednom vratili. Znam osobe koje su se vraćale čak sedam ili osam puta, dok nisu podvrgnute transplantaciji. I prvi put sam, kao i drugi, obavio pozdravljanje s najmilijima, prijateljima, ne znaš hoćeš li se vratiti živ. Pomiriš se s tim, dođeš u Beč i onda ti kažu nema transplantacije danas. Sada mislim da je i bolje tako, jer su očito pazili da kompatibilnost bude što veća, što mi je kasnije pomoglo u oporavku", kazao je Gordan.

Operacija je trajala šest sati, nakon čega je proveo dva dana na intenzivnom odjelu. Kaže da se dosta brzo probudio iz narkoze. Majci su liječnici rekli kako je moguće da će spavati i do 36 sati, a on je bio budan već oko podneva. "Kad sam se probudio taj prvi dan samo sam pričao o kameri koja je ugrađena iznad kreveta, jer sam ja fotograf i kamera mi je u krvi, to danas žvuči vrlo smiješno, ali to je dokaz da poslije takvog zahvata počinješ cijeniti male i stine stvari u životu." Već idući dan s fizioterapeutkinjom podigao se na noge. "Stavila me u sjedeći položaj, dva sata proveo sam tako. Treći dan sam počeo šetati, tada su me i prebacili na odjel", rekao je. 

Cropix

Kretanje je bio bitan dio oporavka, morao je što više šetati kako bi drenovima što više tekućine izašlo. "Shvatio sam da s novim plućima mogu potpuno drugačije disati. Prije nisam mogao doći do zraka, disao sam samo plitko. Kada sam s novim plućima htio udahnuti dublje, jer sam vidio da mogu, došlo je do neke tupe boli. Bojao sam se da će to biti problem, ali liječnici su mi rekli kako ću s vremenom moći normalno disati. Morao sam razviti pluća", prisjeća se Gordan. Nakon dva tjedna provedenih u Beču, otputovao je za Zagreb i tu je proveo 14 dana. Svakodnevno je vježbao, nakon toga otišao je doma u Kneževe Vinograde. Gdje mu je dugogodišnji obiteljski prijatelji Vlatko i gospođa Ilonka u dogovoru s teta Zorom, Ljiljom, Ljubicom, Katarinom napravili i organizirali dobrodošlicu uz ples i pjesmu. Nastavio je vježbati sam i uz stručnu i profesionalnu pomoć kondicijskog trenera Borisa Andrlon. Za tri mjeseca razvio je pluća na 83 posto, trenutno je na 111. Prije operacije bio je na 19 posto.

Život s novim plućima, izgleda savršeno. Ne mogu uopće usporediti s onime prije. Nema dodirnih točaka, trenutno mogu sve što hoću. Prošetati, sjesti u auto, fotografirati koga i što hoću. Probudim se nema kašlja, ne vrti mi se u glavi, niti mi curi krv iz nosa kao što je znala. Mogu spavati, ne guši me ništa. Nema toga više. Na nogama bih mogao biti 24 sata dnevno, aktivan i posvečen tome da uskoro svoj hobi pretvorim i podignem na višu razinu – da otovorim svoju malu tvrtku i da se tome posevetim profesionalno i maksimalno. Motiviran sam za život. 

"Od nedavno sam se aktivirao u udruzi INSPIRO - Hrvatska udruga osoba s transplantiranim plućima. Udruga je osnovana u studenom 2017. godine na inicijativu pacijenata s KB Jordanovca gdje se liječim i ja. Kroz udrugu želimo raditi na boljem životu pacijenata nakon transplantacije pluća. Uz odličan transplantacijski tim na KB Jordanovcu kojem je na čelu akademik Miroslav Samaržija pomoć nam pruža i psihologinja prof. Latinka Basara. Krajnji cilj cijelog mog opravka biti će želja povratka nogometu – ovisi dostao i o slobodnom vremenu s obzirom na poslovne obaveze, ako ne na proljeće onda na ljeto."

Cropix

To mu je bilo jedno od prvih pitanja u razgovorima sa psihologinjom prije nego se odlučio na transplantaciju - hoće li moći voditi normalan život? Ona ga je pitala što to smatra normalnim. Rekao je kako se ne namjerava profesionalno baviti sportom i nogometom, ali da bi volio trenirati redovito i odigrati utakmicu. Odgovor je bio da to sve ovisi o njegovoj volji - a to mu je bio jedan od najvećih motiva. "Želim dokazati sebi da se mogu posvetiti onome što sam volio i radio. Od transplantacije sam kupio fotoaparat i opremu, posvetio sam se tome ozbiljnije." U svemu što je prošao najveći uzor i motivator bila mu je majka Katica, i sama ima zdravstvenih problema, a Gordanu je od malih nogu dopustila da o svom zdravlju i životu odlučuje sam.

"Svjestan sam da će transplantacija doći još koji puta u životu, jer pluća, da tako kažemo imaju rok trajanja. Iako nitko ne može reći koliko je to, ne bojim se. Cijelu priču mogao bih zaključiti uz citat Marka Nikolića motivation coacha: 'Po kvalifikacijama sam Ljudsko Biće, od škole imam Životnu, učim na Greškama, a na ispitima sam i dalje svaki dan. Padam, ali i ustajem. Volontiram neprestalno. Trenutno radim na jednom doživotnom projektu koji se zove "Biti bolji nego jučer". Imam nezadrživu ambiciju da uvijek pobjeđujem svoje strahove.“

zdravlje

100posto priča

životna priča

transplantacija

cistična fibroza

transplantacija pluća

Gordan Trtanj

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter