Ladanje (46)

Kad si mama imaš čudesno puno obaveza, ali nitko mi ne može reći da je teže biti mama domaćica od one koja radi


Lada Novak Starčević
02.06.2019.11:00
Kad si mama imaš čudesno puno obaveza, ali nitko mi ne može reći da je teže biti mama domaćica od one koja radi
iStock

sažeto

Nekoliko mjeseci sam bila kod kuće jer nisam radila. Mučilo me s vremena na vrijeme kako ćemo platiti sve račune, ali sve ostalo je bilo – odlično!


Lada Novak Starčević
02.06.2019.11:00

Nedavno sam s mamama u parku razgovarala o našim obavezama koje svakodnevno imamo nakon što smo dobile djecu. I zadržale posao.

Zapanjila me količina posla koji prosječna zaposlena žena napravi u jednom danu.

One koje uspiju ukrasti vrijeme za kavu s prijateljicama, teretanu ili žive još više na rubu, pa ponekad i izađu navečer, trebale bi dobiti nagradu za organizatoricu godine. Osim što dobro planiraju svoje vrijeme, očito imaju i puno energije jer ja ponekad nemam volje ni doteturati u krevet od umora.

Nekoliko mjeseci sam bila kod kuće jer nisam radila. Mučilo me s vremena na vrijeme kako ćemo platiti sve račune, ali sve ostalo je bilo – odlično! Bila sam nasmijana i prilično opuštena... I sve sam stizala.

Da, meni je bilo super biti domaćica i odgovorno tvrdim da je scenarij u kojem mama radi jednostavno teži što god drugi pričali o tome.

Teško je biti po cijele dane na usluzi svojoj djeci, teško je spremati, kuhati i sve što ide uz to, ali vjerujte mi, još je teže raditi sve to i biti posvećen poslu 40 sati tjedno (ili koliko vas je već dopalo kad su se dijelile karte).

A tek ako imaš bolesnog člana obitelji koji treba posebnu pažnju i njegu, razvažanje po pretragama? Ako imate kuću koja treba brigu? Vrt? Psa koji triput dnevno mora u šetnju?

Evo kako izgleda moj dan

I opet ponedjeljak. Budilica zvoni, 6:15, novi radni dan. Pomičem alarm za 10-ak minuta kasnije. Zvrrrrn…. Opet onaj užasan zvuk zbog kojeg mrzim svoj mobitel.

Dižem se. Tuširanje je brzinsko uz sretnu misao da danas ne moram oprati kosu. Šminkat ću se u autu, odlučujem na brzinu.

Kavu pijem tek na poslu jer nemam volje kod kuće na brzinu. I muž je u sličnom raspoloženju, skupa bauljamo po kupaonici.

Psa pustimo da obavi nuždu u dvorištu. Blaženo dvorište!

Ni s mojom 41 godinom nije mi jasno kako neki ljudi dolaze na posao tip-top obučeni, savršene šminke i u oblaku parfema. Meni tako rano nije do smišljanja odjeće. Priznajem, nisam zapravo nikada pretjerano zainteresirana za to. Vjerojatno sam u prošlom životu bila muškarac.

Kod nas doma djecu budimo 15 minuta prije polaska, tako imamo više mira, a i oni dobiju više vremena za san. Odjeću sam im već složila večer prije. Na putu prema izlaznim vratima svrate u wc, operu zube i počešljaju se.

Sin se ne voli češljati pa ne inzistiram. Moj mir je očuvan, nitko još nije zaurlao.

Kad je vrijeme prehlada, najčešće dok najmlađem muž pomaže oko oblačenja cipela, ja mu uštrcam u nos fiziološku otopinu.

Blaženi dan kad smo iz upotrebe izbacili usisavač za nos jer bi nam to sad oduzelo još deset minuta vremena, ali i barem kilu živaca.

Zdrav doručak ćemo nekom drugom prilikom

Kćer je poželjela posebnu frizuru. Ako sam dobre volje zastajem i smireno, ali na njenu žalost prilično nespretno, napravim tih desetak pletenica.

Ako sam već u mislima u nekom šugavom zadataku koji me čeka na poslu odbrusim joj kako nema ništa od toga jer nemamo vremena pa poslije još 10-ak minuta osjećam grižnju savjesti.

Putem, koji traje oko 30 minuta vožnje, kupujem neki doručak u pekari. Zdrave kaše i smoothieje ostavljam za neku drugu priliku kad ću napokon skupiti snagu da se probudim ranije.

I onda me čeka posao, s nadom da će stvarno biti gotov nakon osam sati jer djeca ipak ne moraju baš uvijek ići zadnja iz škole i vrtića. Pa parkić, malo igranja i jurnjava kući.

Oko 18 sati smo doma, ako smo baš jako brzi, pa uhvatimo još malo vremena jedni za druge. Kupnju ćemo obavljati sutra...

Privatni album

Pa opet hranjenje i spavanje…

Jesam li spomenula kuhanje ručka za sutra? Nisam, jer ga nema. Najčešće odlučujemo da će svatko pojesti nešto na brzinu. Djeca ionako jedu u vrtiću i školi, a mi se uvijek nekako snađemo.

Sve ima svoju cijenu

Budući da živimo u selu gdje u školi nema produženog boravka, kćer ide u grad u školu. Vrtić je pokraj nje. 

Zbog svakodnevnih 60 kilometara koje prođemo zbog svega, djeci jednostavno nismo dali mogućnost da ih još od vrtićke dobi razvozimo još i po treninzima i koječemu. 

S obzirom na našu odluku da živimo u svojoj kućici kraj šume, nečega smo se morali odreći. 

Starija, srećom, ima odlično organizirane aktivnosti tijekom boravka pa je do pol 5 gotova sa svime.

Mlađi je predškolac i budući da gotovo sigurno neće biti Luka Modrić, treniranje nogometa smo odlučili odgoditi za neki drugi život. 

Mislim da je vrijeme koje provodimo s njima nakon posla skupa nešto što će im isto koristiti za daljni život. Vani su i aktivni ionako puno više od gradske djece.

I onda se uvijek nešto nepredviđeno desi pa se naši brižno isplanirani dani totalno poremete. Srećom kako klinci rastu sve je manje bolesti.

'Zašto, o, zašto smo digli taj kredit i zašto sam ikada imala ambicije?', pitam se ponekad u lošijim trenucima. U onim boljim sam sretna jer imam obitelj i posao koji volim. I neću lagati, to ima priličnu cijenu, ali sam je spremna platiti.

djeca

obitelj

majčinstvo

Ladanje

školarci

dnevne obaveze

radni dan

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter