POTRESNA ISPOVIJEST NAŠEG NOVINARA

Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi: Mojih osam dana bez mobitela u 2018. godini


Tomislav Kukec
27.03.2018.22:10
Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi: Mojih osam dana bez mobitela u 2018. godini
100posto

sažeto

Kada mi se kava prolila po pametnom telefonu, počeo je zanimljiv eksperiment kojeg radije ne bih ponavljao


Tomislav Kukec
27.03.2018.22:10

Život s tri mačke u stanu sve je samo ne dosadan i jednostavan. Na to smo se već navikli, pa zapravo nitko u obitelji ne pravi preveliku dramu kad dotične razbiju čašu, vazu, prevrnu prepunu pepeljaru ili prospu sadržaj posuda za šećer/sol/kavu. Uigran smo tim. Metla je blizu, odmah se prione sanaciji štete i za dvije minute vraćamo se u normalan život. 

Stoga me i nije začudilo kad je prošle nedjelje, dok smo pod dekicom i ugodno zavaljeni na kauč bingeali Netflixove uratke, nešto lupilo. Zvuk je dolazio iz pravca kuhinje, no mi smo odlučili ne obazirati se na to. Vjerojatno je netko od mačjeg čopora prevrnuo neku čašu, šalicu ili takvo nešto, a s obzirom da se nije začuo zvuk razbijanja stakla, vjerovali smo da se nemamo razloga brinuti. Ako smo već tri mjeseca iz istog razloga bez televizora, što je još jedna mala nezgoda. 

Kada se, koji sat kasnije, istrošila zaliha kokica kojom smo se okružili, pa je trebalo otići u kuhinju napraviti nove, dočekala me užasna scena. 

Počivao u miru 

Zvuk koji se ranije čuo pripadao je velikoj prevrnutoj šalici čija se tekućina, gusta i jaka turska crna kava, prolila - a gdje bi drugdje - ravno po mom mobitelu. 

Da je bila obična voda, mobitel bi preživio. Možda bi uređaj imao šanse i da sam katastrofu uočio iste sekunde, pa poduzeo neke protumjere. No, nekoliko sati nakon incidenta, kada se kava već sasušila i skorila na spojevima i sklopovima mog (nekad) pametnog telefona, bilo je jasno da pomoći nema. Proglasili smo smrt uređaja, organizirali kratke karmine i sahranili ga u ladicu u kojoj su na vječni počinak otišle već brojne generacije pametnih i manje pametnih uređaja. 

Bilo je jasno da imam velik problem. Novinar koji nema svoje brojeve, ne kontaktira s ljudima i nije dostupan... Ne zvuči dobro. Naročito jer se takve stvari uvijek događaju nekoliko dana pred plaću, kada doista nemaš novca ni za rabljeni "na tipke", a kamoli nešto skuplje. 

DAN 1., PONEDJELJAK

Alarm. To je prva stvar koja će vam nedostajati kada mobitel jednom 'umre'. Nekada su ljudi imali budilice, a i fiksne telefone na koje bi mogli naručiti buđenje, no kada imaš samo mobilni telefon probuditi se na vrijeme za posao postaje dosta težak zadatak. Srećom, mobitel moje cure bio je i dalje živ, pa mi je namjestila budilicu. Probudio sam se četrdeset minuta kasnije nego što sam trebao uz umirujući i uspavljujući zvuk njenog "alarma" koji je, btw, bio i gotovo potpuno stišan. 

Unatoč prvom negodovanju, zaključio sam da je ovo možda dobar eksperiment i zaputio se iz stana bez mobitela, vjerojatno po prvi put u zadnjih petnaestak godina. U tramvaju nisam mogao listati Facebook pa sam morao gledati stvarne ljude sa stvarnim životima, a koliko je sati nisam znao sve dok se nisam dovezao do Cibone, gdje je gradski sat pokazivao da moram smisliti dobru ispriku za kašnjenje. 

DAN 2., UTORAK 

Komunikacija putem laptopa - maila i Facebooka - sada je jedini način komuniakcije u mom životu. Ako nekoga trebam, moram pričekati da pročita poruku na društvenim mrežama ili se barem nadati da mu mobitel, ah ta divna stvarčica koju sam nekad i ja imao, da glasnu obavijest da je primio mail. Iznenađujuće, zasad sve prolazi bez većih problema. Prije završetka radnom vremena ukućanima šaljem poruku da sam uskoro gotov, a oni mi u idućih par minuta jave što treba (po)kupiti na putu kući. Ljude na Facebooku obavijestio sam da sam bez mobitela, zasad se nitko ne žali da me je hitno trebao a nije dobio. Kolegi iz bratske redakcije Jutarnjeg lista poslao sam još ujutro poruku da nakon posla idemo na piće, kao što to činimo bar dva-tri puta tjedno. Sad čekam da se ulogira i vidi poruku... Završio sam sjedeći sam u kafiću preko puta firme. Javio se dva sata kasnije, kad je došao doma na drugi kraj grada. Pomalo frustrirajuće.

100posto

DAN 3., SRIJEDA 

Leđa me bole od laptopa kojeg nosim posvuda, pa i na pauzu za kavu. Messenger mi je stalno uključen jer mi je to jedini kontakt sa svijetom. Razmišljam o svima onima koji bi me mogli trebati, ali nisu na Facebooku. Najgore je što nemam ništa od svojih dugo prikupljanih brojeva. Koga god poželim nazvati s uredskog telefona, moram najprije negdje nabaviti njegov broj. To ujedno vodi do neobičnih situacija u kojima sa službenog telefona dogovaram kupnju kiselog kupusa za večeru. Dolazim kući poslijepodne da bih sa užasom ustanovio kako sam ključ ostavio na poslu, a doma nema nikoga. Nemam kako nazvati dragu da mi dostavi ključeve, pa pješačim do najbliže birtije sa wifi-jem. Samo želim kući... Ovo postaje jako iritantno.

DAN 4., ČETVRTAK

Sve sam frustriraniji. Postaje mi sve teže funkcionirati kao normalan čovjek. Primjećujem kako mi je dnevna interakcija s ljudima svedena na minimum - kolege u redakciji i kućni život. Nema tračeva preko telefona, komentiranja proteklog dana, ničega. Kada mi dođe važan mail, to primijetim tek kada fizički odem provjeriti Gmail pretinac. Sada se već svakodnevno događa da uputstva što treba kupiti na putu s posla vidim tek kada dođem kući. Što dodatno frustrira.  U iščekivanju redovitih mi mjesečnih primanja svakog dana obilazim bankomate i provjeravam stanje. Nema više mobilnog bankarstva... Očajnički zovem kolegu u firmi koji se inače bavi dodjelom službenih mobitela. Kumim ga i molim da mi posudi jedan od rezervnih uređaja na nekoliko dana, makar i neki pretpotopni. Rado pristaje, ali se obojica snuždimo kad shvatimo mda su uređaji kodirani samo na mrežu operatera kojeg tvrtka koristi, a ja imam drugi broj...

DAN 5., PETAK

Odustao sam od društvenog života i kupnje namirnica, samo čekam kraj tjedna i vikend koji namjeravam provesti iza četiri zida. Jučer je, dok sam bio sam doma, kućni internet otkazao suradnju. Krenuo sam zvati Službu za korisnike pa užasnut zaključio kako sam sada osuđen i na život bez interneta jer nemam odakle nazvati. Prebirao sam po kućnoj knjižnici tražeći nešto zanimljivo. Laptopi su fantastično besmislena i beskorisna stvar bez interneta. Proveo sat vremena u kadi s knjigom. Smežurao se i ojađeno izišao. Ostatak večeri buljio u strop. 

DANI 6. I 7., VIKEND

Vikend je zapravo bio OK. Nitko me nije probudio pozivom, pa sam se oba dana uspio dobro naspavati. Malo mi je dojadilo objašnjavati svima zašto nemam mobitel, a to je upravo ono što me pitaju svi koji me išta pitaju. Osjećam se pomalo kao gorštaci s Velebita. Razmišljam o nabavci koze i životu na planinskom zraku. Skrenuo sam. 

DAN 8, PONEDJELJAK

Stigla je lova! Odustao samk od kupnje koze. Otišao u trgovinu i kupio novi pametni telefon. Sjedim u kafiću i skidam sve moguće aplikacije. Život je super. Živcira me samo što ovo čudo neprestano zvoni. Odjednom svi nešto trebaju. Tko je uopće izmislio te mobitele? 

mobitel

pametni telefon

život bez mobitela

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter