Moja priča

Pronašla sam posao uz pomoć Facebooka. Dvaput


Iris Hazler
21.02.2017.20:10
Pronašla sam posao uz pomoć Facebooka. Dvaput
Iris Hazler/Privatni album

sažeto

Od nezaposlenosti preko depresije pa sve do novog posla preko Facebook statusa? I to je moguće


Iris Hazler
21.02.2017.20:10

Posljednjih nekoliko godina sam bila uvijek zaposlena, bez dana slobodnog između prijelaza na druge poslove pa sam naivno vjerovala kako ću, s novostečenom slobodom uzrokovanom otkazom, u slobodno vrijeme nadoknaditi sve propušteno. Stan će biti čišći nego ikada, mačka neće biti 8 sati dnevno sama nego ćemo se igrati i zabavljati kao nikada, bolju polovicu ću dočekati s ispečenom puricom i mlincima u 17:05 kada dolazi doma s posla, svaki dan ću se naći s dragim ljudima i napokon u miru piti kavu po tri sata, binge watchat sve serije koje sam propustila...

Realnost je izgledala tako da sam svako malo jurila na burzu, očistila stan jednom, mačka me nije fermala ni pol posto, boljoj polovici sam podgrijavala večere od dana prije, nisam imala volje izlaziti iz kuće i družiti se s ikim i pogledala sam čitavi Breaking Bad po četvrti put.

Depresija. Napadaj panike koji izbija sav zrak iz pluća, ali i srce iz prsnog koša i tresavica ruku kao da sam teški alkoholičar. I onda to brutalno saznanje - nemam posao, nemam primanja, nemam ništa. NIŠTA.

Ja, frajerica koja već godinama sama zarađuje svoju lovu, novinarka, bivša urednica, pod zadnje i account managerica i marketingašica. Bez posla.

Pa me vratilo u dane i sjećanja na moj prvi posao. Diplomirala sam novinarstvo, dodatno ulagala u učenje jezika u inozemstvu, položila vozački, prijavila se na burzu i slala životopis na sve adrese. I taman je u to vrijeme krenulo ono famozno stručno osposobljavanje za 1600 kuna. I naletjela ja tako na oglas u kojem traže takvog jednog jadnička poput mene, sve što treba je poslati CV, kopiju diplome koja obavezno mora biti novinarska, dokaz o izvrsnom znanju engleskog jezika, kopiju vozačke dozvole i kopiju potpuno prazne radne knjižice.

Dodatno, s obzirom na to da se radilo o modnom portalu, trebalo je poslati i tri članka kako bi pokazali što znamo i umijemo. Zasukala sam rukave, natipkala tri članka o temama koje su mi oduvijek bile strast, attachirala sve potrebne dokumente i sva sretna stisnula tipku SEND. Nekoliko dana kasnije dolazi mi odgovor:

"Poštovana, hvala na prijavi za posao, međutim, ni po jednoj točki ne zadovoljavate naše kriterije te vas ne možemo zaposliti. Puno hvala na javljanju i sretno u daljnjoj potrazi za poslom."

Hladni tuš odbijanja

Čitam, ne vjerujem, provjeravam još jednom uvjete natječaja, vidim da sam sve napravila kako treba i, iznimno naivno, odgovaram na mail kako vjerujem da je došlo do zabune te ponovno šaljem sve što je navedeno u uvjetima. Nije prošlo ni 15 minuta i stiže odgovor kako se nisu zabunili i da ja zaista ne upotpunjujem uvjete ni kvalifikacije i pusabok.

Svoju frustraciju tom iznimno neugodnom situacijom sam iskalila na statusu na Facebooku. Spomenula sam puno kućnih i divljih životinja, članova obitelji, bila je to jedna predivna jadikovka s upitom čemu školovanje, trud i rad kada se čovjek očigledno ne može zaposliti bez veze. I na to moje brutalno sipanje žuči, u inbox uskoro dolazi poruka od bivše kolegice s faksa s kojom se nikad nisam pretjerano družila osim na masovnim kavama između predavanja. Pita ona mene jesam li još uvijek u potrazi za poslom, zna da me zanima moda i da to pratim i kako oni, eto baš sad, traže novinara. Za dva dana sam bila na razgovoru, za pet na probnom roku, a nakon mjesec dana sam postala novinarka, a relativno brzo nakon toga i glavna urednica. A sve zahvaljujući jednom jako, jako prostom Facebook statusu i polupoznanici koja mi je u međuvremenu postala jedna od najbližih osoba.

Vraćam se u realnost dok ležim u svom dnevnom boravku s mačkom iz pakla koja je odlučila demolirati fotelju, uzimam laptop u ruke i mislim si - isplati li se opet probati?

Od prvog posla je prošlo već dosta vremena, iskustva sam bome fino nakupila, poznanstava ne nedostaju, imam tu magičnu čar da se lako uvučem ljudima pod kožu (ili me iz prve mrze, oh well), pa zašto ne probati? Palim laptop, logiram se na Fejs i jednostavno puštam mislima da same formiraju status.

Je li patetično? Trebam li možda ipak pregristi ponos i dalje se javljati na sve žive i nežive oglase? Ma idemo probati, možda upali, a možda i ne. Status je online, a inbox se odmah puni. Gledam i ne vjerujem. Ponude i prijedlozi od ljudi od kojih sam najmanje očekivala, sharea se na sve strane, zvoni mobitel, mail gori.

I zaista, samo 24 sata od objave statusa sam imala četiri dogovorena razgovora za posao, od kojih je onaj prvi bio i finalni jer sam dobila posao. I to onaj koji najviše volim, novinarski na webu, vezan uz modu, ljepotu i sve one predivne stvari koje me i inače ispunjavaju.
Ono što me istinski iznenadilo je koliko je ljudi reagiralo, koliko ih je stvarno pokušalo iskreno pomoći, ako ne već konkretnom ponudom, onda super savjetima, komentarima i barem nekoliko riječi podrške.

Pa vi recite da su društvene mreže zlo.

Facebook

posao

100posto priča

društvene mreže

nezaposlenost

traženje posla

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter