Evo zašto su tate najbolji na svijetu

'Kako to obično biva, svoje naučiš cijeniti tek kad ti više nisu na dispoziciji. To što ni ti ni ja ne znamo jedan drugom reći volim te, ne znači da to nije istina'


Robin Mikulić
19.03.2019.11:00
'Kako to obično biva, svoje naučiš cijeniti tek kad ti više nisu na dispoziciji. To što ni ti ni ja ne znamo jedan drugom reći volim te, ne znači da to nije istina'
privatbi album/100posto

sažeto

Na Dan očeva donosimo vam dirljive priče djece o njima


Robin Mikulić
19.03.2019.11:00

Danas je Međunarodni dan očeva, jedini dan u godini kad se u svijetu i službeno slavi tata.

Ne znam za vas, ali ja sa svojim starim nikad nisam imao najbolji odnos. Ili sam tako barem uvijek mislio.

Pročitat ćete kasnije brdo lijepih priča posvećenih tatama, ali prvo ću ja nešto reć svojem, skužajte. Ipak je to privilegija onoga koji piše.

Robin

Nije da si me razumio, a nisam, bogme, razumio ni ja tebe. Ono malo komunikacije što je među nama i bilo obično se svodilo na svađe i bezrazložno nadje*avanje. Je*i ga, ne samo da smo otpali s istog stabla, nego smo jedno drugome sličniji nego što sam ja to ikad htio priznati.

privatbi album/100posto

Onda sam se preselio. Kako to obično biva, svojih se sjetiš, i još važnije – naučih ih cijeniti, tek s odmakom, kad ti više nisu na dispoziciji da riješe svako sra*je koje si skuhao.

Pa, tata, da ne bi mislio, to što ni ti ni ja ne znamo jedan drugom reći volim te, ne znači da to nije istina.

Ne pamtim možda kako si me kupao, prao posra*e pelene ili donosio toplo mlijeko usred noći kad te mama roknula iz kreveta, ali pamtim mnoge druge sitnice koje si ti možda zaboravio.

Znam da nikad nisam bio najbolji sin na svijetu, ali si se uvijek – tamo gdje je to bilo važno, trudio razumjeti me i zaštiti me iako moj svijet nije mogao biti udaljeniji od tvoga.

Neću o tome kako si nam svako jutro u onoj krntiji koja se čula iz susjednog sela u tajnosti švercao kruh jer smo bili prelijeni skočiti 50 metara do dućana niti kako si nas potkupljivao sladoledom svaki put kad bismo išli zubaru. Neću o nebrojenim predstava na koje si dolazio niti ću o godinama pijanstva koje si prešutio mami nakon što bi me u 4 ujutro skupljao negdje jer nisi htio da mi se nešto dogodi.

Neću ti lagati, bilo je trenutaka kad sam te se sramio i kad nisam znao cijeniti oca kojeg imam. Danas zbog toga propadam u zemlju.

privatbi album/100posto

Jer, ne znam oca koji ne bi rekao da bi za svoje dijete prodao bubreg, ali imam oca koji to ne mora izgovoriti jer mi je dovoljno puta to pokazao iako me nije razumio.

Vozio bi me na balet, da je bio bliže, kupio bi mi barbiku iako bi ti bilo neugodno reći da ti je za sina, potukao bi se za mene, branio me glasno i ponosno pred krkanima na baušteli koji se okomljavali na pedere i sramotio si me jednako pred dečkom kojeg sam doveo prvi put doma kao i sestru pred njezinim.

Ovu pipu koja još uvijek curi u kupaonici čujem u svakoj noćnoj mori ti još uvijek nisam oprostio, ali nitko nije savršen. Nisi ni ti. Bog zna da nisam ni ja. No, zato svaki put kad se okrenem oko sebe, bilo po stanu koji si spičkao u dan i pol nakon što sam ja danima plakao od nemoći, bilo da pobrojao sve neuspjehe koje sam zaredao za sobom, a ti me nakon svakog od njih postavljao na noge u svakom mogućem smislu, vidim tatu koji je nazamjenjiv.

privatbi album/100posto

Pa, tata, sretan ti dan očeva. Možda nisi svaki dan bio najbolji tata na svijetu, ali si svaki dan bio najbolji tata koji si mogao biti. Samo je meni trebalo malo dulje da to shvatim.

Mama, i tebe volim, ali nije tvoj dan. Čekaj svoj red.

Lejla

Sinoć mi došao stari da popravi neke kvarove u kupaoni. Prevalio je oko 300 kilometara. Rekla sam mu da nema potrebe, da ću platit majstoru da to uradi. Nije htio ni čut. Kao, platit ću puno, a on će to za čas. I pregledat ako imam još kakvih sitnica po stanu, malo me obići i tako.

Čitav sam život taj odnos uzimala zdravo za gotovo. Pa on je moj tata. Tata će sve popravit. 'Ko će ako neće tata?

Gledala sam ga sinoć kako se priprema za krpe. I tad me presjeklo. Neka neutješna, nužna tuga. Nostalgija, strah od 'ko zna čega. Sinoć sam prvi put na njemu duboko doživjela njegovih 60 godina. Noge pune proširenih vena, lagano artritisni prsti, ramena koja su se sužavala i povlačila prema naprijed, dalek pogled, 'ko zna o čemu on sad misli…

Brižljivo je slagao svoje stvari u svoj koferić i izvadio kutijicu sa svojim tableticama, za tlak, za vlak, za smirenje…i preko John Wayne dugih gaća (koje oblači za Svisvete, a skida za Prvi maj) obukao pidžamu.

Jutros kad sam došla na posao, zvala sam da vidim je l' ustao, je l' jeo, je l' si našao u frižideru (koji sam dan prije natrpala samo zbog njega jer bi valjda umro od muke kad bi vidio da je prazan i mislio bi da sam stalno gladna).

I shvatila sam da više nema ''tata će''. Ne samo da više nema, nego dolazi vrijeme kad se ja počinjem brinut za njega. Za njih. I ok je to. Al šlusnulo me strašno. Spoznaja da se bliže te godine. Ta njihova starost, kad svaki dan može bit zadnji iz prirodnih razloga. I da ne mogu učinit ama baš ništa da to zaustavim. 

privatbi album/100posto

I onda mi je palo na pamet koliko ja u stvari vremena gubim na uistinu nepotrebne odnose, na suvišne ljude, koliko nebitnih povlačenja repova iz prošlosti, a sve pretakanje iz šupljeg u prazno. Ovu sam ljubav uzimala zdravo za gotovo vjerojatno milijun puta jer je uvijek bila tu i nikad nisam na njoj ''radila'' na način da sam svjesna svog truda kao s ljudima koji su manje bitni. I to mi se učinilo tako nepošteno. 

I cijeli dan danas nosim taj osjećaj na ramenima. Da je kraj puno, puno bliže nego dalje, da će jednom otić i da ću ostat sa spoznajom da sam dala premalo. Ljuta na sebe zbog onih kojima sam dala previše.

Marica

Super mi je bila anegdota s mojom tatekom kad je u srednjoj školi išao pokazivati prijateljici i meni fiziku jer smo idući dan imale ispit, a nismo ništa znale. 

Moj tatek je, naime, znanstvenik. Matematičar. 

I krene on nama to pokazivati i nakon 5 minuta uoči neku formulu koja mu se činila sumnjivom. 

Pa se povukao u svoju osamu i sat i pol potrošio na ponovno izvođenje cijele formule i ispisao je stranice i stranice formula sitnim matematičkim rukopisom. Da bi ustanovio da je formula u redu. 

Onda je već bilo prekasno za učenje. 

Ne sjećam se kako je završio taj test iz fizike, ali ovu anegdotu ću pamtiti cijeli život.
Moj ćalkonjo. 

Tina

Ja se ne mogu pohvaliti nekakvim blistavim odnosom sa svojim ocem, pardon, biološkim ocem. Nismo se vidjeli više od 6 mjeseci, čujemo se... hm...nikad... i cijeli život, tj. do svoje 16. godine mi je deda bil očinska figura u životu.

Mislim da nikad neću zaboraviti scene kad sam k'o klinka visila s njega i grizla mu dlake na rukama i vikala - aaa, kosa, kosa...  

Sljedeća scena je kad se on nikakav, sa 35 kila u terminalnoj fazi karcinoma penjao po nekoj stolici jer mi je za školu zatrebalo nekaj iz njegovog tajnog kutića. 

I mislim  si nikad neću zaboraviti kaj sam bila preuplašena kad je umirao da dođem do njega i stisnem mu zadnju pusu u čelo. 

Onda se mama drugi put udala i ja sam prvi puta u životu dobila tatu. To je nekaj nevjerojatno kolko se taj čovjek i ja slažemo, od hrane, muzike, humora i svega.. pa čak i oboje nemamo rit i debljamo se po istim mjestima

privatbi album/100posto

I, iako me nije stigao posvojiti, ove sam godine uzela isto prezime jedino žalim kaj ga nisam prije upoznala, ali nadam se da je puno puno godina pred nama, da i dalje budemo nenadjebiva ekipa kak smo i do sad bili.

Ivana

Moj tata je samohrani roditelj. Odjednom je ostao sam sa tri curice i jednim mladićem, ali i dok je mama bila uz nas, mi ženske smo uvijek trčale tati. 

Kada bi nas pekle pikice, trčale bi da nam ih namaže, kada bi se popiškile, tata bi nas mijenjao, kada bi bile gladne, tata bi nam kuhao i onda nas hranio. 

Mama je znala po cijele dane raditi i tek nam se navečer pridružiti. a onda se odjednom razbolila i sve je palo na tatina leđa. Kuhanje, pranje, čišćenje, peglanje, naše suze, pubertet i svi naši problemi. To mu je postala svakodnevica. 

Sjećam se da sam svoju prvu mjesečnicu dobila na izletu s ocem, u četrnaestoj godini. Nikad ga neću zaboraviti. Njegov smiješak i žurbu da u ruksaku pronađe neke krpice i maramice koje bi mi zamijenile uložak kako ne bih šporkala svoje hlače. A kad smo došli doma, prao mi je gaćice i to mu je postalo uobičajeno. 

Svašta je on za nas radio. Pravio nam zalihe uložaka, kupovao razne šminke, prve grudnjake i cipelice na pete. 

Uglavnom, uspio nas je sam othraniti, odgojiti i školovati. Sjećam se kako su ga ljudi nagovarali da se ponovno oženi kako bi si olakšao život, a on nije htio ni čuti za takvo nešto i sve ih je slao (ali onako potiho) u materinu. Zašto mu takve gluposti uopće predlažu? Pa njemu nitko ne treba. Može on apsolutno sve sam.  

Sredio si je skraćeno radno vrijeme kako bi na vrijeme kupio spenzu i skuhao objed prije naše škole. 

Mene danas najviše boli što ga nikad nisam čula da se požalio ili rekao da mu je teško. Taj čovjek nikad nije zakukao, ali onako, da bi si barem malo olakšao. Baš je bio frajerčina. 

Sjećam se kada sam svojim prijateljicama u srednjoj školi pričala što naš otac za nas sve radi da su ga doživljavale kao božanstvo, a bio je i zgodan, ala Marlon Brando, a mi sve uzimale zdravo za gotovo. 

Mare

Moj tata i ja... Sad kad razmišljam o tome, sigurna sam da zna koliko ga volim...

Ja sam jedina u obitelji koja nema dlake na jeziku, koja će mu reći da ne jede masno, srditi se na mamu jer ne želi prestati pušiti, prigovoriti koječemu…

Isvi to znaju. Mislim da je tata i ponosan na to. Ja sam njegov "sin", sin koji još uvijek sa punih 26 godina koristi svaku priliku da mu sjedne u krilo i pravi se da je ponovo njegova mala curica. 

Svaki put kad dođem doma za vikend, kupi mi pecivo koje najviše volim i light mlijeko jer zna da drugo ne pijem.Pokrije me dekicom kad zaspim pred televizorom i mašta da će mi napraviti veliku svadbu, da svi dođu i da se vesele.
A meni su najdraži trenuci kad pobjegnem s njim u vinograd pa smo sami na svježem zraku, pričamo o svemu.Ili kad njegove velike ruke ne mogu riješiti nešto jako sitno i opipljivo pa to prepusti meni, ali me cijelo vrijeme nadgleda.

Uvijek se sjetim njegovog savjeta za vožnju busom - sredina desno - taj dio je najsigurniji.

Esma

Studiram u drugom gradu i na početku nisam previše razmišljala o našim odnosima.

Sad sam se sjetila noći kada sam odlazila, tate kako me vozio na aerodrom, smiješio se i rekao mi da mi želi da budem najsretnija na svijetu jer tako i on može biti sretan. Tad sam ga prvi put vidjela da plače.

Kad mi je bilo najteže, htio je ured noći sjesti u auto i voziti do mene.

Sjećam nas dvoje devedesetih, pjevamo u autu sevdalinke, pa kako se forsirao kad sam bila klinka i bacao me u more jer bi to mene jako nasmijavalo makar ga je to koštalo bruha.

Kako mi je davao da mu lakiram nokte jer je to meni bila fora i kako sam ga zeznula jer nije bilo acetona pa je vodio sastanak sa zeleno-žutim noktima. Kako sam ga jednom "šišala" pa je ispao polućelav. Kako se spuštao onim toboganom na vodu sa mnom makar je skoro izletio iz njega van. To su naše uspomene.

Sve sam to uzimala zdravo za gotovo, ali, sad kad ga gledam, umornog od posla, sa sve vise sijedih, stisne me oko srca.

Uvijek me bezgranično volio i voli me. 

Veronika

Kupila sam tati od svoje prve plaće blinker za pecanje. Najbolji!

Priznajem, dvoumila sam se između njega i cipela - za sebe. 

Nitko od njegovih prijatelja u lučici - gdje drži barku, nije vidio tako lijep štap. I takvu mašinicu. Imala je dijamantno ležište. Što je značilo da joj nije trebalo podmazivanje k'o onim klasičnim.

Nisam ja te detalje znala kad sam kupovala. Tražila sam samo "najbolji".A ni on nije znao šta ima dok se nije pohvalio prijateljima. Svi su zinuli. Tako nešto nisu nikad vidjeli. Čitali su garanciju i razgledali to nešto malo, što je čak "dijamantno" 
Tata je bio glavna faca. 

Savjetovali su mu da ga ne ostavlja u skladištu od barke. Mogao bi netko provaliti i ukrast ga. Pa ga je nosio doma. Al nije ga htio držati ni u konobi, pod izlikom da se i tamo može razvalit lokot. 

Svi susjedi su znali da ima "najbolji blinker na svijetu" i derala ga je paranoja. Nikom nije vjerovao.Držao ga je pod krevetom.Razgledao ga je ujutro, rastezao popodne, po dnevnom boravku, zabacivao po dvorištu, igrao se s njim po noći kad nije mogao spavati. Nije ga nosio na pecanje, osim možda 2-3 puta. Čuvao ga je ko svetinju.

Ja znam da vrijednost tog blinkera nije bila u mašinici i njenom skupocjenom ležištu.To je njemu bio "materijalni dokaz" da ga volim. Da je on "položio" kao tata.

Ana Marija

Koja sam ja sretnica…
Moj tata je tu uvijek za mene, apsolutno, iako sam već ''velika'' cura koja će i skoro na fax. Sa svakog puta, makar sa poslovnog sastanka u drugom gradu donese mi Toblerone.

Uvijek će se sjetiti koji točno sat pišem test i nazvati me pod odmorom da vidi kako sam prošla. Smijemo se skupa, razmišljamo skupa, volimo iste stvari.

On je moj najbolji prijatelj, koji me uvijek tješi, drži mi ruku kad imam grčeve.

Voljela bi da moja djeca imaju nekoga takvog, da ja još imam ljudi u životu kao on.

privatbi album/100posto

Osobu koja mi je 2 sata nakon operacije krajnika donijela pizzu, tj. prokrimjučarila kroz prozor jer teta doktorica nije dala. Znao je da sam samo to htjela jesti pa ju je morao baciti jer nisam mogla gutati. I nije se ljutio ako je rekao da neću moći jesti, ja nisam slušala, iako je po kiši na drugi kraj grada morao po nju.

Tamara

Obožavam, ali stvarno obožavam svog ćaleta i znam da mu se mogu obratit kakav god problem imala u životu. Znam da će biti tu i pomoći mi kako god može. 

Moji su rastavljeni pa ne živim s njim, ali ga viđam češće nego mamu.

Volim ga zato jer je ostao u super odnosima sa mamom, zato jer se potrudio da imam sve što mi treba, zato jer kad sam kod njega uvijek igramo belu do 5-6 ujutro, zato jer ne zna ništa kuhat pa sam uvijek na pizzama i meku kad sam kod njega.

Zato jer ga moje prijateljice vole, zato jer me nazvao sa koncerta U2-a da čujem atmosferu, zato jer mi ne da da idem pješke kući kad idem van nego on dođe po mene makar to bilo u 6 ujutro.

Zato jer mi pravda sve sate kad dođe u školu na informacije, zato jer gleda film koji ja hoću gledati makar mu se ne sviđao, zato jer mi nikad ništa ne govori o svojim curama jer misli da bi mi smetalo, zato jer me zove svaki dan.

Zato jer je skoro umro od straha kad sam k'o mala slomila ruku, zato jer mi čim zakašljem pravi čaj i daje tablete, zato jer priča najbolje viceve, zato jer imamo naše glupe fore koje samo mi kužimo i onda se smijemo k'o idioti.

Zato jer želi upoznat svakog mog dečka i vidjet je l' dovoljno dobar, zato jer prvo njega zovem kad bilo sta trebam, jednostavno zato jer je on moj tata i volim ga najviše na svijetu.

Glorija

Volim i tatu i mamu. Jedva čekam zaposliti se da ih oslobodim financijskog utega, i da ih mogu odvesti kojekuda, na večere ili putovanja. I nadam se da će ostati još dugo zdravi kakvi jesu. 

Volim kako se glas mog tate, i inače blag, pomladi kad priča svojim rodnim dijalektom, ili kad prepričava, ponekad i po tko zna koji put, zgode iz svog djetinjstva ili studentskog života ili sa starog posla.

I kad mi ispriča neki novi vic pa se cerekamo. 

Kad mi zamota sendvič za ponijeti na put. 

Pola osnovne i cijelu srednju me uvijek vozio u školu, iako je bilo izvan ruke i iako stvarno nije morao jer sam mogla ići busom kao sva ostala djeca. Krivo mi je kad se sjetim da sam to tražila od njega.

Sjećam se igračaka koje je on meni napravio. Napravio mi je drvenog konjića za ljuljanje, i rozu kasicu-prasicu. U njoj sam sa 7-8 godina uštedila svoju prvu lovu koju su onda oročili, da mi stoji do budućnosti. Nakon valjda 15 godina ukamaćivanja je tata išao sa mnom u banku da ju dignem skupa s kamatama i potrošila do lipe na tjedan dana putovanja s dečkom, nekako mi je to simbolički. 

Ne znam gdje su taj konjić i kasica prasica sada, na tavanu ili u podrumu. 

Sjetih se i kako me vozio u vrtić i kupio iz vrtića, sjećam se točno dana kad me učio plivati. 

Sjećam se kako su mi kupili tkaninu i trudili se cijelu večer sašiti mi odijelce za vrtićku predstavu. 

Kad je bio rat, bila sam na sigurnom otoku s njegovim roditeljima, a on i mama su bili u gradu po kojem su padale granate, radili. Došli su za vikend da me vide, a ja sam kao pravo sebično dijete koje ništa ne shvaća pitala što su mi donijeli. I bio je to malen crveni klavirić na baterije. Kad se danas toga sjetim, suze pravac na oči... 

Imamo doma jednu njegovu crno-bijelu sliku kad je bio baš beba, igrao se nasmijan s nekom drvenom igračkicom na dekici u polju kraj mocire, ne znam zašto me rastuži i raznježi kad god ju vidim.

Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo

dan očeva

najbolji tata

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter