Ladanje (50)

Kao 12-godišnjakinja sam sama lunjala Stradunom nakon ponoći, ali bio je to potpuno drugačiji grad. Danas bi mojima za to zvali socijalnu službu


Lada Novak Starčević
21.07.2019.11:00
Kao 12-godišnjakinja sam sama lunjala Stradunom nakon ponoći, ali bio je to potpuno drugačiji grad. Danas bi mojima za to zvali socijalnu službu
iStock/Ilustracija

sažeto

Imala sam veliku sreću u životu jer mi je baka živjela u Dubrovniku pa sam umjesto na selo ljeti išla kod nje na more


Lada Novak Starčević
21.07.2019.11:00

Djeca su mi trenutno kod bake u Slavoniji. Presretni su i uživaju. Pa kome nije super kod bake? I djeda, naravno, ako imaš toliko sreće da su oboje živi i zdravi. Kakva god baka bila, uspomene koje ostanu iza nje su nezaboravne.

Sa svojom divnom zagrebačkom bakom sam živjela, ali i dubrovačka je bila odlična. Ona je bila zadužena za moje ljetne uspomene iz djetinjstva.

Čim bi završila škola, sestra i ja bi počele pakirati kofere. Išle smo uvijek avionom tako da je avantura bio već sam odlazak.

Budući da je roditeljima bilo nezgodno ići do Dubrovnika i natrag samo da nas odvezu, već s mojih napunjenih pet godina počela sam putovati sama sa tri godine starijom sestrom.

Torbica oko vrata s natpisom da smo djeca koja putuju bez roditelja, stjuardesa te važno drži za ruku i ulaziš u avion s posadom na poseban ulaz.

I naši preslatki koferići kupljeni u Trstu, s likovima iz crtića po posljednjoj modi. Mama nam razdragano maše dok odlazimo s gomilom.

Barbie izgubila cipelu putem do aviona

Dok sam se jednom tako uzbuđeno penjala stepenicama kao neka filmska zvijezda, moj se šareni koferić otvorio, a Barbie, njene haljine i sve cipele rasule se po avionskim stubama. Još se sjećam pilotovog mrkog pogleda koji nije mogao shvatiti da avion ne može krenuti bez one jedne plave Barbikine štikle.

Let je, naravno, bio poseban. Kad početkom '80-ih imaš pet ili nešto malo više godina i nude ti prefini gusti sok od breskve, koji se baš i nije kupovao kod kuće jer je bio skup, naravno da ćeš uzeti. I popiti naiskap. Pa tražiti još jedan.

Nema odraslih da kažu 'bit će ti zlo'. I naravno, bude ti zlo. Ako mislite da je nemoguće povraćati u avionu niste vidjele mene i sestru na djelu. Vožnja do Dubrovnika traje pola sata, dok bi stjuardese podijelile piće taman bi se lijepo napile i onda bi već bilo slijetanje.

Moja sestra bi zavapila 'zlo mi je' i izvukla onu lijepo dizajniranu JAT-ovu vrećicu koja bi baš za takve nesretne slučajeve stajala pred sjedalom. A taman smo ju mislile ponijeti kao suvenir.

A ja, čim bih vidjela nju i sama bih osjetila mučninu. Još se sjećam sućutnih pogleda ostalih putnika. Ili je to bilo gađenje?

Škripavi parket i djedove šahovske ploče

Onda bi tako uprljane krenule prema izlazu. Baka bi nas čekala. Nasmijana od uha do uha. Pa bi se dugo grlile. Bez obzira na naše prljave majice. Ipak se nismo vidjele cijele godine.

Dobro poznati miris lavande, smilja i dalmatinskog ljeta zapljusnuo bi nas na izlazu. Naš odmor kod bake mogao je početi.

I onda onaj miris bakinog stana. Pun mora, sunca i borova, te ukusne 'mišancije' koja se kuhala. Osjećam ga i sad, 30-ak godina nakon što sam tamo zadnji put bila. Nevjerojatno mi je da je toliko prošlo. I dalje se sjećam svakog detalja.

Živjela je u peterokatnici - adresa Batala 19. Naravno, na posljednjem katu bez lifta. Dok bi došli do zadnjeg kata sok od maraske je bio nešto najfinije što sam ikad pila.

Brojne šahovske ploče pokojnog djeda, njegova slika na zidu, prozračna bakina spavaća soba gdje se skrivalo blago – njene ogrlice i narukvice koje su nam bile najdraže igračke. Škripavi parket i crni telefon s okruglim, teškim brojčanikom s kojeg smo svaku večer zvali mamu da joj ispričamo kako smo proveli dan. 

Pa 'banja' sa starinskom tuš kabinom u kojoj nam je baka jogurtom mazala leđa kad bi pocrvenile. A pocrvenile bi uvijek.

Nitko nam tada nije govorio da se između 12 i 18 ne izlazi na sunce. Pa to je bilo idealno vrijeme za plažu. Kad ćeš na kupanje nego kad je najtoplije?

Baka je živjela u novom dijelu grada pa smo na plažu išli autobusom. Kad smo bile starije ponekad se njoj ne bi dalo na sunce pa bi išle same.

Pašteta i paradajz za užinu

Kupanje već nakon desetak dana i nije bilo toliko privlačno koliko sva te scenografija oko odlazaka na plažu. Dala bi nam džeparac pa bi putem svratile u omiljenu slastičarnicu na Lapadu i kupile najsočnije kolače.

Pa bi stale na kiosku, sestra je uvijek birala vestern romane, a ja Svijet ili nekakve šarene ženske časopise koji su bili popularni u to vrijeme. Na plaži bi satima uživale u njihovom listanju.

Igrale smo se Crnog Petra i kupale dok nam usta ne bi poplavila. A za užinu su bili najslađi kruh, pašteta i paradajzi koje bi baka vadila iz svoje limene kutije. Cijedili bi nam se niz bradu dok bi ih grizli kao jabuke, a oprali bi se u moru.

Kad bi bio kišni dan baka bi nas poslala u Stari grad da šećemo po zidinama. Nisam baš tu vidjela neki gušt, ali baku se moralo slušati. Bila je stroga.

Sjećam se da smo na dan dobivale kockicu čokolade. Cijela tabla stajala je u frižideru i mamila nas, ali ona je bila neumoljiva. Suprostavljanje nije bilo opcija.

Moja baka Kaća imala je, naime, poseban karakter. Djed ju je upoznao dok je služio vojsku u Beogradu. Zaljubili su se i došla je za njim na more. Ne može se riječima opisati taj buran temperament. A tek bakin dubrovački sa srpskim naglaskom. To je neprepričljivo.

Ujutro bi prvo sjela za stol i pojela jogurt uz neizostavnu cigaretu. Palila je jednu za drugom, čak je i pušila kuhajući. Bila su to druga vremena, nitko joj nije zamjerao.

'Dijete nam je postalo žena'

Poznavala je sve, ali baš sve u Dubrovniku. Čim bi izašli iz zgrade već bi je počeli pozdravljati. Susjeda iz ulice do, udovica onog oficira s trećeg kata, pa nesretna Ana čiji je sin obolio od šizofrenije i sad je na psihijatriji…

Još me danas nasmije do suza kad se sjetim sestrine prve menstruacije. Dobila ju je baš tamo, baka je bila sva ponosna, a ona je htjela propasti u zemlju.

I krenemo u šetnju, a baka se prvoj poznanici glasno pohvalila 'Dijete nam je dobilo menstruaciju. Sad je postala žena'. Zlobno sam se smijala, a sestra je crvenila. I tako je do Straduna pola Dubrovnika saznalo važnu vijest. A pitala sam se na koga sam toliko pričljiva.

Moja najveća dubrovačka avantura bila je pred kraj naših odlazaka k baki koja je brzo nakon rata umrla.

Te 1990. nabavile smo pozivnice za svečani domjenak na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Baka je već tada bila nekako umorna i nije bila za večernji izlazak. Sestra 15-godišnjakinja, ja s važnih 12 i šest godina starija rodica.

'O lijepa o draga o slatka slobodo', i danas se naježim na te stihove kao i tada. Veličanstven osjećaj na punim ulicama, pregršt poznatih glumaca, moj prvi domjenak, pa onda vatromet iznad gradske plaže.

I moj prvi koncert na kojem sam bila bez roditelja. Dubrovački trubaduri. I tako do iza ponoći. Prijevoza oko 1 nije bilo pa smo sestra i ja kući išle pješice, nekih pola sata hoda. Naravno, nije bilo ni mobitela. No, nitko nije bio pretjerano zabrinut.

Da danas 12-godišnjakinja u noći tumara ulicama vjerojatno bi odmah pozvali socijalnu službu. Baka je kasnije rekla, sjećam se kao danas, 'srećom bilo je puno ljudi na cesti'.

Danas puno ljudi u Dubrovniku znači sve samo ne sigurnost. Druga su vremena stigla, nažalost.

Srećom, lijepe uspomene nam nitko ne može uzeti.

Dubrovnik

ljetovanje

baka

djetinjstvo

nostalgija

Dubrovačke ljetne igre

uspomene

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter