Bijeg iz užasa Holokausta

Kao djevojčicu utrpali su je u zadnji vlak iz nacističke Njemačke i prebacili u Britaniju, ali tamo ju je dočekao novi pakao


Robin Mikulić
08.11.2018.17:00
Kao djevojčicu utrpali su je u zadnji vlak iz nacističke Njemačke i prebacili u Britaniju, ali tamo ju je dočekao novi pakao
Profimedia

sažeto

U britanskoj humanitarnoj akciji iz Njemačke je izvučeno 10.000 židovske i ostale nearijevske djece. Ruth Barnett (85) je bila među njima i još se sjeća svega


Robin Mikulić
08.11.2018.17:00

Od II. svjetskog rata dijeli nas nekoliko generacija, ali su svjedočanstva preživjelih i još uvijek živućih svjedoka te nezapamćene tragedije iznimno važna. Posebno s obzirom na vrijeme u kojem živimo i političke tendencije koje uvelike podsjećaju na uspon terora koji je čovječanstvo doveo do samog ruba, na svima je da se educiramo kako se takvo zlo više nikad ne bi ponovilo.

Jedna od takvih priča zasigurno pripada i 83-godišnjoj Ruth Barnett. Rodila se 1935. godine u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je vlast preuzeo 1933. godine i vrlo je brzo nagovijestio što Europu čeka s njim na čelu izmučene i frustrirane Njemačke.

Spas u zadnji čas

Otac protagonistice ove priče bio je sudac židovskog porijekla sve do trenutka kad su ga Hitlerovi SS-ovci prisilili na ostavku i doslovno najurili iz sudnice kojom je do tik prije predsjedao. Ruthina majka nije bila židovka, a bavila se filmskom promocijom u Berlinu. Pred obitelji je, kako samo Barnett kaže, bila blistava budućnost prije no što su je nacisti doslovno spalili u koncentracionim logorima.

istock

Nakon što je njezin otac ostao bez posla, skrivao se idućih šest godina. No, upravo je činjenica što se njegovo ime našlo na svakoj crnoj listi pomogla njegovoj ženi i djeci da prežive. Oni su se, zahvaljujući britanskoj akciji poznatijoj kao Kindertransport, izvukli iz Njemačke netom prije početka rata, 1939. godine. Riječ je, inače, o humanitarnoj akciji u kojoj su Britanci uspjeli iz Njemačke izvući 10.000 židovske i ostale nearijevske djece.

Ruth i njezin tri godine stariji brat bili su te sreće da uhvate zadnji vlak iz pakla koji je dolazio. Iako je ona tada imala samo 4 godine, dobro se sjeća tog sudbinskog puta. Mislila je da obitelj ide na izlet. Njezina je majka nju i brata otpratila u Englesku, imala je samo privremenu vizu pa se uskoro morala vratiti u Njemačku sama. Jednostavno ih je ostavila kod skrbničke obitelji i nestala i to toliko brzo da se niti Ruth niti njezin stariji brat uopće ne sjećaju da se od njih oprostila.

Britanci ih nisu prihvatili bez rezerve

Ruth i Martin, kako joj se zove brat, ipak su imali nešto sreće u toj obiteljskoj tragediji. Ostali su zajedno za čitavo vrijeme rata. Ruth, danas ostvarena psihoterapeutkinja, tvrdi kako su isključivo zahvaljujući tome psihički preživjeli. Ta djeca, dopreljena iz Njemačke u Britaniju kako bi se spasila, bila su bez obzira na to što su pobjegla iz pakla Holokausta u svojoj novoj domovini šikanirana zbog svog njemačkog porijekla.

Ruth je, recimo, njezina skrbnica redovito fizički zlostavljala zbog toga što je noću mokrila u krevet. Ljudi koji su je doveli u Britaniju imali su ipak sluha za njezine probleme pa su je, zajedno s bratom, preselili u drugu obitelj. Na kraju su završili na nekoj farmi gdje su ostali i nakon završetka rata.

Prisilili su je da se vrati u Njemačku

Četiri godine nakon kraja rata, dakle 1949. godine, kad je Ruth imala 14 godina, na vratima se iznenada pojavila njezina majka. Bile su potpune strankinje. Ruth ju nije uopće prepoznala, a osim toga nisu se mogle niti sporazumijevati budući da ona nije govorila njemački, a njezina mama nije znala engleski.

Njezina je majka tome unatoč inzistirala da se djeca s njom vrate u Njemačku što je Ruth odbijala pod svaku cijenu. Velika Britanija je bila njezin dom posljednjih 10 godina, engleski je postao njezin materinji jezik, a kultura joj je bila britanska. Sve što je znala o Njemačkoj bilo je to da su Nijemci dugih pet godina vodili rat protiv njezine nove domovine.

Martin se u međuvremenu upisao na glasoviti Cambridge gdje je studirao fiziku pa se nije morao vraćati u nepoznato, ali Ruth je bila prisiljena vratiti se sa ženom koje se čak nije niti sjećala.

Ruthin tata uspio je također preživjeti rat pobjegavši u Shanghai. Kad je rat završio vratio se u Njemačku gdje je ponovno dobio posao kao sudac u Zapadnoj Njemačkoj. Saznavši da mu je kćer u zemlji, krenuo je u pravnu bitku za skrbništvo čime je mladoj ženi život u nepoznatoj zemlji postao još nepodošljiviji.

istock

U Njemačkoj je naposljetku ipak ostala samo godinu dana. Pobjegla je natrag u Britaniju gdje se udala, zaposlila kao učiteljica, a onda i prekvalificirala za psihoterapeutkinju.

Vrijeme je lijek

Za priču o Kindertransportu saznala je tek kad je imala 50 godina. Bila je šokirana što je 10.000 ljudi dijelilo istu sudbinu. Zapravo, saznala bi za to i ranije da je htjela. No, kaže kako nije bila psihički spremna nositi se s tim ratnim traumama. Tek kad se u svojim srednjim godinama ostvarila kao žena i majka bila je spremna otvoriti prošlost o kojoj je dotad izbjegavala govoriti.

Danas kaže da je među rijetkima. Mnogi koji su preživjeli strahote Holokausta nikad nisu pronašli snage da se suoče sa svojom prošlošću zbog čega su te svoje neprocesuirane traume prenijeli na svoju djecu. Čak je i Ruthina vlastita majka tim vremenom bila toliko istraumatizirana da nikad o tome nije razgovarala.

"Pretvorite li takve stvari u tabu, sve što ćete dobiti su površni odnosi", upozorava Ruth Barnett.

Ova je hrabra žena o svojim iskustvima napisala čak i dramu o svojoj obiteljskoj povijesti, ali tvrdi da je ona relevantna i danas. „Moramo biti svjesni toga što se događa obitelji koju se rastrga jer se to i danas događa diljem svijeta. Donald Trump situaciju čini još gorom: odvojiti imigrantsku djecu od roditelja koje se onda vraća natrag nedopustivo je.“

holokaust

konc logor

kindertransport

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter