Ladanje (34)

Kastracija je očito jedino rješenje za neke roditelje monstrume, ali nije moguća. Kako ja mogu učiniti razliku?


Lada Novak Starčević
03.03.2019.11:00
Kastracija je očito jedino rješenje za neke roditelje monstrume, ali nije moguća. Kako ja mogu učiniti razliku?
Luka Gerlanc / CROPIX

sažeto

Čitati detalje užasa više neću, ne smijem zbog te djece koja svoj užas nikada neće zaboraviti. Ali znam što mogu. I što sam jednom i napravila


Lada Novak Starčević
03.03.2019.11:00

Davno sam se prestala čuditi 'tko čita te ludosti kojima nas truju svaki dan?' jer i sama kliknem na svaki treći naslov koji urla. Ajde, barem više ne upadnem u klopku svakog. 

U svojih 40-ak godina sam do sad ipak nešto naučila i suzdržim se od daljnjih pogleda kad vidim ključnu riječ Maja Šuput i naslov 'dogodilo se nešto spektakularno neočekivano'.

Kad pročitam pokolj u naslovu odnedavno pregrizem usnu i preskočim. Baš sam se nedavno pohvalila mužu da sam ponosna na sebe kako sam se očistila od zlog svijeta koji nas okružuje i želi progutati.

I onda je neki dan sa svih strana krenula šokantna vijest - monstrum bacio 4 vlastite djece s balkona! Ne, nisam čitala dalje. Ne mogu više.

Nisam pročitala ni što ujak kaže o tome, niti očevidac, niti ministrica koja je čak i pustila suzu (vjerojatno ponajviše za svojom jutarnjom kavom u miru)…

Sestra mi se javila u chatu s bujicom pitanja, zgražanja… Rekla sam joj 'ne zanima me'. Rekla mi je da sam bezosjećajna, ne možemo zatvarati oči, pa vidiš da svi zatvaraju oči…

Kako da zabranimo nasilnicima da imaju djecu?

'Taj čovjek nije smio imati djecu. Zašto se uopće množe?', ponavljala mi je želeći me uvjeriti.

'Ne zanima me, ne želim čitati.' Kako da zabranimo nasilnicima da imaju djecu? Ponekad se čini da bi bilo najbolje da se takvi kastriraju.

Piješ pa urlaš na najbliže - kastracija. Tučeš ženu pred djecom - kastracija. Ponižavaš vlastitu djecu - kastracija. Bacaš ih s balkona - kastracija. Mogla bih ovako do sutra...

Ali ne možemo. A loših ima itekako. I sve su luđi i brutalniji.

Za svašta treba dozvola i provjere, ali za roditeljstvo nažalost ne. 

I što da je sad radim?? Mogu li ja išta osim uzrujavanja i raspravljanja s hrpom drugih frustriranih po društvenim mrežama.

To nije moj život. To je nešto monstruozno, daleko, nešto zbog čega sam taj dan izbezumljena i dekoncentrirana, i gutam knedle skrivena iz ekrana na poslu od muke kad pomislim što osjeća ta prestrašena djevojčica koja leži na betonu i prima nove, gotovo smrtonosne udarce. A oružje su preostala braća.

Dosta mi je negative… No sikiriki. Otpilila sam sestru i rekla da mi se ne da razgovarati.

Kliknula sam na horoskop, i vidjela da me idući mjesec čeka med i mlijeko. Eto, čemu da se uzrujavam oko meni nepoznatih ljudi.

I onda me zgromila stravična slika prljavih kahlica na naslovnoj fotografiji. Nisam morala niti ulaziti u tekst da osjetim udarac u trbuh, tamo negdje gdje je valjda duša. Ta dječica su obavljala nuždu u kutku kakav nemaju niti nevoljeni psi, one koje monstrumi slični ovom ocu šutiraju po dvorištu.

iStock/ilustracija

Tada su mi krenule suze. Neshvatljivo mi je da itko može svom nevinom i divnom djetetu to priuštiti. Guze moje djece strpljivo svaki dan perem i ljubim kad god imam priliku. Zar ne vole svi roditelji svoju djecu više od sebe? Kako je moguće da ne??

Čitati detalje užasa više neću, ne smijem zbog te djece koja svoj užas nikada neće zaboraviti. Ali znam što mogu. I što sam jednom i napravila.

Ponekad treba okrenuti nebo i zemlju

Mogu prijaviti susjeda iz čijeg stana svakodnevno čujem urlanje. Mogu otići u svoj područni Centar na socijalnu skrb i prijaviti ga. Anonimno, nažalost, jer nasilnici imaju pravo vidjeti spis i onda mogu i mene dočekati na izlazu iz lifta.

I onda nazvati i drugi dan. I treći. I biti dosadna. Nazvati i policiju svaki put kad osjetim nelagodu od neobične buke iza zidova…

I kad smo anonimni činimo razliku. Jer razlika između reakcije i apatije je ogromna.

I trebam okrenuti nebo i zemlju da nađem nekog tko će 'stisnuti' one koji kod nas ne funkcioniraju drugačije. Jer, nemojmo se lagati, neće se ništa zbog toga što znam kako su i koliko paška djeca bila zanemarena i zlostavljana, kako sad kažu odjednom brbljivi susjedi, promijeniti.

Neće se promijeniti niti ako znam da je najstariju ovaj užasan čovjek nazivao svakakvim imenima. Niti ostale prljave detalje.

Neće se sad nekim čudom promijeniti naš tromi sustav koji se tako strpljivo i precizno urušava desecima godina samo zato jer je za prljave kahlice saznao i naš premijer i ekipa, koji ionako uvijek imaju 'pametnijeg' posla.

Ništa se opet neće promijeniti! Pa kod nas ministri ne daju ostavke za nešto za što bi s imalo savjesti trebali izvršiti harakiri, skupa s cijelom četom činovnika koji nisu radili svoj posao.

Ali nešto možemo. Jedino što se može je da 'mali čovjek' djeluje. Kad čujem urlike iz susjedstva MORAM reagirati. Ako prijavim nasilje muža nad ženom, a ona ga kasnije brani, ne smijem odmahnuti rukom. Posebno ako imaju djecu.

Trebam samo zamisliti dijete kako nijemo od straha ozljeđuje neki nečovjek, koji je još strašnom nesrećom njegov najbliži koji bi mu trebao biti zaštita od užasnog svijeta. Osjetiti njegove udarce, osjetiti njegove suze.

I kad čujem urlike i plač, kada vidim da je ona plava djevojčica s petog kata sumnjivo neuredna i sumnjivo tužna, moram to prijaviti. Ne jednom, svaki dan ako treba.

Jer njoj je svaka minuta gora od vječnosti. Da ne bih onda morala dosadnim novinarima govoriti da mi je nešto bilo sumnjivo. Jer ako je bilo sumnjivo, onda sam sebično smeće ako sam šutjela.

Nemojmo više šutjeti, molim vas!

tragedija

obiteljsko nasilje

Ladanje

Pag

nasilje u obitelji

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter