Sjetio sam se zašto sam naučio kuhati

Krenuo sam testirati zagrebačke menze, ali katastrofu koja je uslijedila nije mogao predvidjeti čak niti Nostradamus


Robin Mikulić
09.12.2018.19:00
Krenuo sam testirati zagrebačke menze, ali katastrofu koja je uslijedila nije mogao predvidjeti čak niti Nostradamus
Cropix/arhiva

sažeto

Po zlu je pošlo sve što je po zlu moglo otići, otrovao sam se čak nekoliko puta, a ni ostatak priče nije za one slabija želuca


Robin Mikulić
09.12.2018.19:00

Uzbuđeno koračam prema Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Čuo sam da se nedavno ondje otvorila nova menza. U menzi nisam bio godinama. Iako mi nisu ostale u najboljem sjećanju, nostalgija za onim ranim studentskim danima gonila je moj teški korak. Ta, kome ne zatitra osmijeh na licu kad se sjeti onih dana kad je bio najljepši, najpametniji i koliko god popio, nikad ga nije mamurluk nije natjerao na otvaranje bolovanja.

Cropix

Šetnja od redakcije do NSK nije duga, desetak minuta laganog hoda. Bilo je sunčano, puhalo je jugo. S jugom nemam problema kao ostatak nacije, možda sam i bez njega dovoljno lud pa ne primjećujem razliku. Razmišljam što ću jesti. Pitam se jesu li se standardi studentske prehrane podigli otkako sam posljednji put blagovao u nekoj od zagrebačkih menzi.

Ulazim u NSK. Zasigurno je prošlo 10 godina otkako sam zadnji put sjedio ondje praveći se da učim. Maknuli su kafić iz ćoška. Garderobe su još uvijek na istom mjestu. Grupa osnovnoškolaca vrluda prostranim i nevjerojatno visokim ostakljenim atrijem. Slatkice, misle da će im život biti lakši jednom kad se dokopaju slobode Zagreba.

Ni autentičnost više nije garancija kvalitete

Menzi ni traga. Dvaput sam obišao čitavu zgradu Nacionalne knjižnice. Sjetio sam se da je nekad restoran bio na vrhu zgrade. U ku*ac, to znači da moram u lift što pak znači da moram kupiti kartu jer bez karte nema kartice, a bez kartice se ne može u lift.

Hajde dobro, dječje bolesti. Valjda ću više sreće imati negdje drugdje. Produžio sam do A. Malla. Pojeo sam najgori wok u životu. Ugostitelji su izgledali autentično, da ostanemo u domeni politički korektnoga, ali kamenju koje su mi servirali u umaku od betona ni u guzici nema mjesta. Doslovno. Morao sam šetati još 10 kilometara prije no što se sva ta bezlična mast otopljena u škrobu dovoljno razišla da mogu duboko udahnuti bez straha da ću eksplodirati.

Fail na fail

Ovo je trebao biti jedan od najlakših zadataka u mojoj blistavoj novinarskoj karijeri. Jedan sam od onih koji vječno žude za znanjem pa i sa svojih 30 godina još uvijek imam iksicu. Pred dvije godine odlučio sam, naime, da mi dva besmislena studija nisu dovoljna pa sam upisao treći, umjetnički. Štogod mislili, u pravu ste. Jedino što ću reć u svoju obranu, trošak moje participacije ne ide na račun poreznih obveznika.

Pomno sam isplanirao kako će se moj zadatak odvijati. Kao netko tko studira dulje nego što traje medicina plus neka kraća specijalizacija trebao sam do ovog trenutka obići svaku zagrebačku menzu. Nisam. Štoviše, začudio sam se koliko ih u Zagrebu postoji skoro još od stoljeća sedmog.

Ja sam jeo jedino na Strojarstvu, FER-u i u SC. Dobro, onih dvaput na Cvjetnom se ne broji. To je studentski dom. Studirao sam na Filozofskom. Prezirali su nas kad bi nas uočili u svojim redovima. Inženjeri su tad imali drugačije iksice. Ne da nas izgled i bez njih ne bi odao. Jedino mjesto na kojem sam se tih godina, kad su menze u pitanju, osjećao sigurno bio je SC. Golemi redovi, dobar izbor, odvratna hrana. Što god izabrao, pogriješio bi.

Posjetio me Duh prošlosti

I prije nego sam se upisao na faks imao sam svoje prvo iskustvo s jednom od prepoznatljivijih zagrebačkih menzi, onom u SC-u. Ako ste ikad bili tamo, znate da u najboljem slučaju prostor restorana ličini na zatvorsku kantinu, u gorem na obor. Prostor za blagovanje ograđen je od redova metalnom mrežom rešetaka.

Bio sam u četvrtom razredu gimnazije, školovao sam se u Međimurju. Tad je to bila jedina gimnazija u čitavoj županiji pa su nas shodno tome učili da vrijedimo više od ostatka naših osnovnoškolskih šulkolega koji su na vrijeme shvatili da se sreća, pare i sve što već ide uz ispunjen život, nalazi u zanatu. Svašta. Koliko sam samo, sebi i starcima, mogao uštedjeti vremena i živaca da sam s 15 imao dovoljno hrabrosti lupiti šakom o stol i reći da ću biti kuhar!

Uglavnom, posjetio sam frendicu. Odrasli smo zajedno, starija je od mene točno godinu i jedan dan. Upisala je faks, uvijek sam, iz očitih razloga, kaskao za njom. Kad sam joj tog siječnja 2006. odlazio posjetu, bio sam izvan sebe. Gotovo četiri sata dosadne vožnje vlakom nije moglo umanjiti moje uzbuđenje. Prvi višednevni boravak u metropoli.

Jedna od prvih postaja bila je i ta nesretna menza. Još se uvijek živo sjećam da smo u redu čekali pola sata, vrijeme večere. Jeli smo u lijevom redu, valjda nam je meni bio zanimljiviji. Musaka. Majke mi moje, koja nije bog zna kakva kuharica, najgora musaka koju sam u životu okusio. Prije toga je na meniju bila neka bezlična povrtna krem juha, a onda i kolač u kojem se osjećao jedino margarin. Sokić i voćni jogurt za doma.

Dvanaest godina kasnije...

Dvanaest godina nakon toga, i onaj propali pokušaj s početka priče, i vratio sam se. Izgled se nije promijenio, ograde su na mjestu, a i stolice još uvijek odišu istim starim sjajem. Čak su i brkati stričeki koji rade na kasama još uvijek isti.

Ovaj sam put otišao na ručak. Desnu su liniju u međuvremenu ugasili. Zašto? Tko bi to znao, sanacijski ravnatelj SC-a gasio bi i kultno kazalište &td pa gdje onda ne bi ugasio dio djelatnosti koja se, prema broju nepravilnosti u poslovanju, pokazala problematičnijom od kulture.

Povrtna krem juha, pileći paprikaš, zelje salata, šnita kruha i jabuka. Cijena bez iksice, 30 kuna.

Došao sam prekasno, red je bio poveći. Načekao sam se dok se nisam probio do onih smeđih plastičnih pladnjeva. Ne daju više ni papirnate podloške. Kriza je stvarna.

privatni album

Osim studenata, među korisnicima bilo je i dosta starijih ljudi. Ne biste vjerovali, čak starijih od mene. Svejedno sam se osjećao kao da već odavna ondje ne pripadam. Gdjekoji strani student na razmjeni, tu i tamo neki vjernik koji se križa prije jela. Zaboravio sam da postoje ljudi koji to još uvijek rade.

Dok čekamo, dvojica studenata iza mene ogorčeno pričaju o tome kako su se sje*ali jer su upisali fakultet s kojim sam i sam pogriješio. Nisam htio biti jedan od onih iritantnih staraca koji nepozvani dijele savjete pa sam se samo zlurado nasmijao.

Izdala me čak i iksica

Došao je red i na mene. Dizao mi se želudac i prije no što sam na svoj pladanj počeo odlagati hranu. Kasa. Brkonja provlači iksicu. Ne radi! A u pi*ku materinu. Ispisuje mi račun s punom cijenom. 22 kune. Osam kuna manje nego što su najavili. Svejedno sam prošao bolje nego da sam jeo u restoranu u kojem inače ručam kad sam na poslu.

Potražio sam svoj stol. Najizoliraniji od svih, dole desno pri samom dnu blagovaone. Čim sam stavio u usta prvi zalogaj sjetio sam se zašto sam naučio kuhati. Bezličniju i bezokusniju hranu nisam jeo ni kad sam bio u pučkoj kuhinji!

Nije mi dobro sjelo na želudac, ali barem mi je ostalo za kavu. Iduća postaja – Godot, još jedno od onih mjesta koje sam kao klinac jako volio. U međuvremenu sam ondje pretrpio velike ljubavne gubitke pa sam ga stao izbjegavati. I ondje je cijena kave porasla. Katastrofa na katastrofu.

A najgore od svega? Idući sam se dan probudio s proljevom. Bogu hvala što su ti dani iza mene. Nostalgija je divna stvar, ali sam se nakon dugo vremena ponovno uvjerio da je lažljivija kurva od politike. Je*eš dobar želudac koji za studentskih dana može provariti i najgori bućkuriš kad imaš dovoljno novaca, pameti i vještine da sam svaki dan u lonac baciš nešto što te neće otrovati.

SC

testiranje

menza

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter