FOTO: Josipa je kuma djevojčici u afričkom sirotištu

Malena do četvrte godine nije imala rodni list jer njeni nisu imali 5 kuna da ga izvade. Odmah me počela zvati mama. Mama im je svatko tko se brine za njih


Robin Mikulić
18.04.2019.11:45
Malena do četvrte godine nije imala rodni list jer njeni nisu imali 5 kuna da ga izvade. Odmah me počela zvati mama. Mama im je svatko tko se brine za njih
Josipa Živčić/100posto

sažeto

Josipa je u Tanzaniji provela mjesec dana kao volonterka. Za 100posto je ispričala koliko ju je to iskustvo promijenilo


Robin Mikulić
18.04.2019.11:45

Kad ste zadnji put bili na bankomatu konkurentske banke i ostavili onaj porez od 10-ak kuna predviđen za lijenčine nesposobne propješačiti nekoliko koraka više? Ja sam, priznajem, nerijetko ta osoba. No, jeste li ikada razmišljali o tome da tih 10 kuna nekome čini doslovno razliku između života i smrti? I ovaj put ne dramatiziram, vidjet ćete uskoro.

Ljudi su me uvjeravali da će mi se dogoditi nešto strašno

Josipu Živčić znam još od faksa. Pravnica je. Ona je oduvijek imala najluđe priče, proputovala je pola svijeta, što prvog što trećeg, no kad je obznanila da ide na mjesec dana u Afriku, mnogima se smračilo pred očima. Od straha i predrasuda koje svi imamo kad govorimo o Crnom kontinentu.

Josipa Živčić/100posto

„Mama me u panici ispitivala jesam li se cijepila za safari. Bila je uvjerena da postoji specijalno safari cjepivo, toliko da je i mene natjerala da triput provjerim je li bila u pravu. Nije, naravno“, smije se Josipa. „Ljudi su me uvjeravali da će me u Africi oteti, silovati, ubiti ili nešto gore, ali moje je iskustvo Afrike bile potpuno drugačije. Čim sam sletjela u Zanzibar, shvatila sam koliko su ti ljudi otvoreni, topli i spremni pomoći.“

Put koji me zauvijek promijenio

Josipa u Afriku nije putovala turistički. Sudjelovala je kao volonterka u misiji jedne hrvatske udruge, raznosila je po Zanzibaru i Tanzaniji školarine za djecu u sirotištima. Nije joj to bio prvi put da sudjeluje u takvim aktivnostima. Godinama prije radila je s azilantima u Hrvatskom crvenom križu, a kasnije je volontirala i u domu na Tuškancu. „Bio je to dio programa nužnog da uopće odem u Tanzaniju. Ugovorno sam se obvezala da ću prije misije odraditi određeni broj sati volonterski ovdje“, priča mi.

A ideja o volontiranju u Africi nije joj došla iz vedra neba. Dugo je o tome razmišljala. „Kad sam bila na faksu ili nisam imala vremena, ispiti su mi uvijek ostajali za jesen, ili nisam imala novaca. Kad sam se zaposlila sam bila stalno između poslova pa nikako nisam mogla skupiti dovoljno godišnjeg tako da sam se za Afriku pripremala tri godine prije nego sam zapravo otišla i kući sam se vratila ispunjenija nego što sam ikad sanjala, a put me toliko inspirirao da sam s kolegicama volonterkama (Josipa Matić, Valentina Jerković i Sara Kišević) osnovala vlastitu udrugu Rafiki – što na svahiliju znači prijatelj, putem koje trenutno provodimo naš prvi projekt – opremanje vrtića i škole De Paul u kojem je volontirala jedna od nas – Valentina, vrtić i škola se nalaze u gradu Songea na jugu Tanzanije.“

100posto

Zagreb o afričkim busevima može samo sanjati

Bila je i sama puna predrasuda o Africi. 

„Glava mi je bila puna slika koje zasigurno ima većina ljudi. Neuhranjena djeca, krajnje siromaštvo, derutni autobusi u kojima pored ljudi putuju kokoši.“

S prvim se problemom susrela već kad je tražila taksi da je preveze do autobusnog kolodvora. Uobičajeni taksisti pokušali su je preveslati, kao što bi to, uostalom, napravili i naši ovdje. „Kad si bijelac u Africi, oni te doslovno gledaju kao bankomat na dvije noge. Pokušat će iz tebe izmusti nevjerojatan novac za usluge koje su inače za domaćine jako jeftine. No, cjenkati sam se naučila još u Aziji. Cijene obično spuštam na pola što je negdje realno.“

Internet je posvuda, a ima i Uber

Pa ipak, taksist joj na kraju nije trebao. „Postoji Uber. Skinula sam aplikaciju i za pristojan novac putovala kuda sam trebala. Internet postoji posvuda, ljudi ondje najnormalnije komuniciraju preko WhatsAppa.“ A imala je sreće i s vozačem. „Odmah je u auto natovario gomilu stvari koje sam nosila, prevezao me do autobusnog kolodvora, a ispregovarao mi i cijenu prijevoza te robe koju sam morala slati u sirotišta. Naime, iako ondje službeno govore svahili i engleski, engleskim se tek rijetki služe pa to zna biti problem.“

A priča o autobusnom kolodvoru također je slikovita. „To je jedna golema livada, doslovno poljana, ispunjena autobusima. Nepreglednim morem autobusa. Daleko je to od kolodvora na kakve smo ovdje navikli, ali autobusi su im zato za naše pojmove na nezamislivom nivou.“

Ima USB punjača, ima filmova. „Ljudi se ondje zapravo drže broja sjedišta koji ih je zapao. Ja sam, naravno, kao prava Balkanka sjela gdje mi se htjelo, ali onda mi je prišla jedna gospođa – nije govorila engleski, nježno me primila za ruku i uz osmijeh uputila na moje mjesto. Druga me je odmah tamo, uz isti onaj osmijeh, svezala sigurnosnim pojasom jer se i to tamo mora. Kad su shvatile da tražim utor za punjač, jer moj nije radio, pokrenula se akcija u autobusu, svi su se uključili, i tražili za mene funkcionalni USB.“

Nevjerojatni ljudi na svakom koraku

Put do njenog odredišta bio je dug, putovala je 18 sati, ali je odmah imala prilike upoznati pravo lice Afrike. „Sve što ondje ljudi žele jest biti ti prijatelji. I ne u smislu da te iskoriste, njima je čast pomoći. Objašnjavali bi mi kad su pauze, gdje se ide na wc. Jedan mi je dečko čak kupio ručak. Kad sam ga pitala koliko sam mu dužna, samo me s osmijehom pitao rafiki? I to je bila cijena mog ručka, spremnost na prijateljstvo.“

Josipa Živčić/100posto

Josipa je tijekom svog puta prošla nekoliko sirotišta, ali slika na koju je nalijetala uvijek je bila ista. Nasmijana djeca, radišna, poslušna. „To je nešto nevjerojatno i nama vjerojatno nezamislivo. Oni dijele sve među sobom. Recimo, jednoj sam djevojčici jednom dala keks, ona ga je spremila u torbu i kad je došla u školu dala je komadić svakom od 20-ak djece u grupi. Kolega mi je pričao da je slično napravio i jedan dječak kad mu je on dao puding. Pristojno se zahvalio pa je otrčao drugoj djeci i svakome na ruku istresao jednak dio. Nije to ništa neuobičajeno tamo, sva su djeca takva.“

Još me više iznenadilo kad je govorila o priredbi koju su djeca iz škole De Paul pripremila za Valentinu, jednu od osnivačica udruge, kad je odlazila.. „Napravili su sami, u jednom danu, priredbu od dva sata. Pjevali su, plesali, rapali… Imali su voditelje i modne revije. Mi smo curama posuđivale haljine. Molili su nas da sve snimamo. Kad sam djeci u drugom sirotištu pokazivala snimke i pitala tko bolje pleše, oni ili ova druga djeca, čudno su me gledali. Svi lijepo plešemo, i oni i mi. Nema tamo kompetitivnosti. Bilo me toliko nevjerojatno sram što sam to uopće pitala.“

Radost je ono što pokreće Afriku

I ples doista zauzima centralnu poziciju u njihovom društvu. To su ljudi rođeni s ritmom koji plešu kad god stignu. A svoje su znanje voljni nesebično podijeliti i sa svima drugima. „Kad ti vidiš to dijete od 5 godina koje se prirodno predivno giba – nama to, doduše, možda može izgledati malo seksualno – no toga u njihovim pokretima zaista nema, a onda pogledaš svoje uštogljene pokrete, ne možeš se ne nasmijati. Ali, neće te oni ismijati. Svojski će se potruditi svoju radost podijeliti s tobom. Jer, radost jest ono što tu zemlju pokreće.“

A radost dolazi u mnogim oblicima. U Africi se najčešće očituje kroz zajedništvo. „Svaki vikend djeca kuhaju sama za sebe. Ujutro odlaze na plac, ondje kupuju meso – meso se jede samo vikendom, i onda svi zajedno kuhaju. U smjenama, jedna grupa radi pola sata, mijenja ju druga koja se tih pola sata igra. Sami se dogovaraju oko podjele poslova. Nezamislivo je koliko paze jedni na druge“, razgaljeno će Josipa.

Više od svega, pak, vole petke kad se puštaju filmovi. „Omiljeni su im akcijski filmovi. Kad sam ih pitala tko su im omiljeni glumci, nemalo sam ostala šokirana nakon što nisam prepoznala nijedno ime. Oni, naime, uz tanzanijske filmove gledaju jedino još korejske. Oni valjda jedini prevode na svahili. Zamisli, ne znaju tko je DiCaprio, ali su zato sve curice u Tanzaniji zaljubljene u nekom Leea“, smije se.

Kad bi sreća barem bila dovoljna...

Pa ipak, nije sve toliko bajno. Djece u sirotištima je mnogo. Mnogo više nego ovdje, a obrazovni sustav – iako obvezan, još uvijek nije dostupan svima. Školuje se tek svako četvrto dijete. Javne škole su dostupne, ali su prenapučene. U učionici, kakve ćete što se veličine, ali ne i opremljenosti vidjeti i ovdje, sjedi i po 300 djece u istom razredu u rasponu godina od 6 do 18. „Djeca u školu idu kad skupe novac“, objašnjava mi Josipa.

Drugi je problem taj što se sva nastava održava na svahiliju. „To je okej sve dok su u osnovnoj školi, ali da bi uopće dospjeli do srednje moraju polagati prijemne ispite na engleskom jeziku zbog čega su često zakinuti za nastavak obrazovanja ili mnogo lošije prolaze. Ne zato jer ne znaju, nego zato što ne razumiju jezik.“

Postoji rješenje. Privatne škole. Ondje su grupe mnogo manje, nastava se odvija na engleskom. Pristup daljnjem školovanju mnogo je lakši. Problem je što te škole koštaju, ali ne onoliko koliko biste pomislili. 100 eura je dovoljno da se jednom djetetu plati čitava školarina i školska kuhinja.

Josipa Živčić/100posto

„Upravo je stoga osmišljen sustav kumstva. Tako sam i sama u Africi postala kuma jednoj djevojčici. Oni vas odmah počnu zvati mama. Tamo je to normalno, možete istovremeno imati više mama. Mama vam je svatko tko se brine za vas.“

Kad 5 kuna može napraviti razliku između života i smrti

A priča o njenom kumčetu je i priča koja nas vraća na početak. Njezino je kumče kućno dijete. To znači da nema roditelja. Tata djevojčicu ne priznaje, mama joj je umrla kad je imala tri godine, od malarije. Malarija je ondje uobičajena pojava, istina, a lijekovi su lako dostupni i jeftini. Doza košta otprilike 5 kuna. 

Zašto je onda žena umrla? Jer je nekim obiteljima teško prikupiti i tih 5 kuna. Ona je bila dio takve obitelji. Ili nemaju vremena odležati bolest jer u polje treba da bi se preživjelo pa umru kako bi doslovno nahranili nekoga. Kako bilo da bilo, za sobom ostavljaju još jedna gladna usta – kućno dijete za koje će se brinuti baka i deda dok budu mogli, a kasnije ta djeca preuzimaju skrb nad njima. Često i zbog toga prekidaju školovanje.

„Kad sam bila u Africi susrela sam se i s ondašnjim birokratskim aparatom. Išla sam rješavati svom kumčetu rodni list. Mala ima četiri godine, a nema rodni list. Njezini si nisu mogli priuštiti niti tih 5 kuna koliko taj list košta. Ali sustav je u osnovi isti, jedan štambilj čekaš satima“, smije se Josipa.

Josipa Živčić/100posto

Najviše ju je, pak, ganula priča koja joj se dogodila netom prije odlaska. „Djed mog kumčeta mi je taj zadnji dan sramežljivo prišao i pitao bih li maloj platila zdravstveno osiguranje, 50 dolara. Kad se vratio, panično me tražio da mi prije nego odem vrati 3 dolara. Toliko je ostalo, a on nije htio zadržati nešto što mu ne pripada iako oboje znamo da je to protuvrijednost tjedna rada u polju. Takva ti je Afrika.“

Malo je dovoljno

"I kako onda ne pomoć tim ljudima? Potrebno je toliko malo da bi se promijenilo toliko mnogo. I zato smo, kad smo se vratile iz Afrike, odlučile učiniti što možemo. Kolegice imaju kontakte u Hrvatskoj i izvan nje koji su voljni pomoći i koji su bili oduševljeni pričama o Africi te su se htjeli uključiti s donacijama, ja sam pravnica pa sam na sebe preuzela pravni dio osnivanja udruge.

Trenutačno prikupljamo donacije u vidu montessori materijala, didaktičkih igračaka, slagalica, edukativnih igara, školskog pribora, knjiga na engleskom. Naime, udruga Africana i osnivač udruge Matej Skenderović su nam odlučili pomoći u našoj prvoj akciji način da su nam osigurali kontejner koji u lipnju šaljemo za Tanzaniju sa svim donacijama koje prikupimo, s obzirom da ćemo trebati osigurati transport stvari da luke u Hrvatskoj (najvjerojatnije Rijeke) trenutačno uz donaciju u stvarima primamo i financijsku pomoć kako bi se mogao osigurati transport, no naglasak stavljamo na prikupljanje materijala za opremanje škole i vrtića.

Koliko su im te stvari potrebne dovoljno govori činjenica da se djeca u Africi loptaju krpenim loptama. Nakon što su to vidjeli nogometaši NK Velika Gorica organizirali su akciju prikupljanja kopački i lopti koji će se također poslati kontejnerom u Tanzaniju.“ 

Osjetite li nakon ove priče potrebu da se i sami uključite u akciju koju organiziraju cure, slobodno im se radi više informacija javite na rafiki.udruga@gmail.com. Sigurno će rado odgovoriti na sva vaša pitanja.

Afrika

Tanzanija

udruga rafiki

udruga za pomoć djeci

volonterka u africi

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter