Ladanje (18)

Mi mame često mislimo da smo neuspješne, nervozne, nedovoljno dobre prema partnerima... Pa tko i ne bi bio pod takvim tempom?


Lada Novak Starčević
21.10.2018.11:00
Mi mame često mislimo da smo neuspješne, nervozne, nedovoljno dobre prema partnerima... Pa tko i ne bi bio pod takvim tempom?
iStock

sažeto

Nije lako biti domaćica, ali scenarij u kojem mama radi jednostavno je još teži što god itko pričao o tome


Lada Novak Starčević
21.10.2018.11:00

Nedavno smo prijateljice i ja prepričavale jedna drugoj svoj uobičajeni radni dan. Sve tri radimo i imamo djecu. Iznenadilo me koliko nam je svima slično, kaotično, uz različite nijanse. Nekako sam mislila da sam samo ja u totalnom ludilu jer nisam dovoljno organizirana.

Ustajem se malo iza 6, tuširanje je brzinsko uz sretnu misao da danas ne moram oprati kosu. Kod nas doma djecu budimo zadnje, tako imamo više mira, a i oni dobiju više vremena za san.

Roba je već složena večer prije. Na putu prema vratima svrate u wc, operu zube i počešljaju se.

Muž pomaže sinu, ja kćeri. Sama si ne može napraviti ‘rep sa strane na vrhu glave’ pa to na brzinu obavimo putem do vrata.

Ako sam već u mislima u poslu znam joj odbrusiti kako nema ništa od toga jer nemamo vremena pa poslije još 10-ak minuta osjećam grižnju savjesti.

Onda u 50 posto slučajeva tražimo papirić koji baš danas treba ponijeti u školu, a nestao je od sobe do izlaznih vrata, pa pobrišem blato s poda koje je šestogodišnjak skupio dan prije na tenisicama da nas ne dočeka kad se vratimo.

Zdrave kaše i smoothieje ostavljam za neki drugi život

Kad je vrijeme prehlada, najčešće dok mlađi oblači cipele uštrcam mu u nos fiziološku otopinu. Blaženi dan kad smo iz upotrebe izbacili usisavač za nos jer bi nam to sad oduzelo još deset minuta vremena, ali i barem kilu živaca.

Ni s mojih 40 nije mi jasno kako neki ljudi dolaze na posao tip-top obučeni, savršene šminke i u oblaku parfema. Meni tako rano nije do smišljanja kombinacija.

Ne doručkujemo doma jer nam je u 7 prerano za jelo. Čak sam sretna zbog toga. Zdrave kaše i smoothieje ostavljam za neki drugi život. Muž ode na jednu stranu jer radi u drugom gradu, jedno dijete iskrcam i samo mahnem, drugog još treba odvesti do vrtićke grupe. Kad ostanem sama, u autu si pustim omiljenu muziku.

Šminkam se na semaforima. Bar neka korist od crvenog svjetla.

Srećom ne moram doći u 8:00 jer bi već davno dobila otkaz. U pauzi ponekad pokušavam obaviti nešto što inače ne stižem, ali je uvijek prekratka. A nekad mi se stvarno ne da i tih pola sata sjedim i buljim u prazno. Blaženi odmor.

I tako, nakon osam sati posla opet u trk. Sad je dobro, starija može pričekati koju minutu pred školom, a mlađi više ne plače kad mora u 'dežurstvo'’. OK, nije sretan, ali bar ne plače.

U našem selu i okolici nema vrtića, a ni boravka u školi

Pokupiti jednog, drugog… Pa malo u obližnji park. Nek' se druže s prijateljima. Inače ih ne viđamo vikendima jer živimo daleko, pola sata vožnje od vrtića i škole. U našem selu, naime, nema vrtića, a škola nema boravak.

U današnje vrijeme postoji škola bez boravka? Kilometar od granice Zagreba. Ispada da samo u gradu ljudi rade, ovdje valjda sjede doma i čekaju 11 da dočekaju prvašića s ručkom. No, dobro, to je još jedna nova tema.

I onda oko 18 povratak kući, srećom klinci su navikli na dulju vožnju. Svi su već gladni kao vukovi.

Izvannastavnih aktivnosti još nema na popisu obaveza. Još su mali za njih. Ili sam ja nespremna na još jednu obavezu.

Ako smo baš jako brzi uhvatimo još malo vremena jedni za druge. Pa opet hranjenje i spavanje…

Jesam li spomenula ručak za sutra? Tko zna tko će i kad to kuhati ili ćemo mi odrasli nešto sprčkati na brzinu. Djeca ionako jedu u vrtiću i školi, a mi se uvijek nekako snađemo. Nebitno.

Malo se igraju, malo se svađaju, malo se mire…

Jedva čekam da dođe osam pa da svečano objavim da se mora u krevet.

I uvijek se desi nešto nepredviđeno što sve poremeti

One žene koje uz sve uspiju ukrasti vrijeme za kavu s prijateljicama, teretanu ili su još 'razularenije', pa ponekad i izađu navečer, trebale bi dobiti nagradu za organizatoricu godine. Osim što su organizirane očito imaju i puno energije jer ja ponekad nemam volje ni doteturati u krevet od umora.

Neko vrijeme bila sam kod kuće jer nisam radila. Mučilo me kako ćemo platiti sve račune, ali sve ostalo je bilo skroz dobro.

No, u Hrvatskoj je gotovo nemoguće preživjeti ako samo jedan partner radi.

Scenarij u kojem mama radi jednostavno je teži što god itko pričao o tome. A kod nas polovicu radnog vremena gotovo niti jedan poslodavac je prakticira. Istina, osjećamo se loše i kad ne radimo. Neuspješno. Baš je nama ženama teško udovoljiti.

Iscrpljujuće je biti domaćica, stalno biti na usluzi djeci, spremati, kuhati i sve što ide uz to, ali svakako je još teže raditi sve to i biti posvećen poslu 40 sati tjedno (ili koliko vas je već dopalo kad su se dijelile karte). A tek ako imaš bolesnog člana obitelji koji treba posebnu pažnju? Dvorište koje treba brigu? Ljubimca? Ako si samohrana majka?

I uvijek se nešto nepredviđeno desi pa se naši brižno isplanirani dani totalno poremete.

I onda čujem mame koje misle da nisu dovoljno dobre, koje osjećaju da stalno griješe, da su prenervozne, nedovoljno dobre partnerima.

Pa naravno da jesmo. Tko bi i bio bolji pod takvim tempom.

'Zašto smo digli taj kredit za kuću i zašto sam ikada imala ambicije?!', pitam se ponekad u lošijim trenucima. U onim boljim sam sretna jer imam obitelj i posao koji volim.

Nijedna od nas nije kriva što ponekad pomisli da bi sve drugačije.

Bitno je da si ne lažemo i stvaramo sliku savršenstva koju nijedna od nas neće moći pratiti. Djeca i posao imaju priličnu cijenu. No, srećom, većina nas ju je spremna platiti.

obitelj

Ladanje

obaveze

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter