100posto osobno

Moj veliki vodič kroz Irsku za buduće gastarbajtere


Valerija Bebek
23.09.2017.20:30
Moj veliki vodič kroz Irsku za buduće gastarbajtere
Martina Tuta

sažeto

Ovaj tekst je nastao na temelju desetak dana putovanja kroz Irsku i druženja uglavnom s ljudima iz naših područja koji su se odselili tamo


Valerija Bebek
23.09.2017.20:30

Prije puta u Irsku dobila sam bezbroj šaljivih zamolbi da ispitam kakvo je tržište rada, ima li posla, kak' je tamo, da pripremim teren pa svi stižu. Nek' ja sve vidim, kako je tamo stvarno. Koliko god mi je namjera bila istraživati gradove Dublin, Galway i Cork, njihove ulice, znamenitosti i pubove, a ne burzu rada, u kontaktu s mnogobrojnim Hrvatima koji već nekoliko godina žive tamo neizbježno sam prikupila i njihova iskustva i dojmove.

Irska mi je donedavno predstavljala zemlju U2-a, svetog Patrika, zeleno mjesto bez zmija i s mnogo Guinness piva, a sada je to zemlja u kojoj znam velik broj ljudi, možda i najviše nakon Njemačke.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Da postoji neka tajna veza između Hrvatske i Irske otkrila sam još pri kupovini avionske karte. Mnogo Iraca u sezoni putuje u Hrvatsku, ali i mnogo Hrvata, neovisno o sezonama, putuje u Irsku. Ako se, kao i ja, ne pripremite za put na vrijeme može se dogoditi da kartu niskobudžetne aviokompanije iz Irske, platite 315 eura. Mislim da mi se pola Irske smijalo kada su čuli.

Put autobusom od aerodroma do grada vrlo je jednostavan, često vozi jer je prigradska linija. Autobus je klasičan, na kat, ljubazni vozači će vas upozoriti da ne vraćaju ostatak, elem morate imati točno cca tri eura (ovisi o točnoj destinaciji u gradu) ili kupiti kartu na automatu. Vrlo je jednostavno razaznati tko dolazi u Irsku prvi put, na bauštelu. Cijeli autobus tako je slušao kako se dotični naš sugrađanin opraštao sa suprugom, više puta. Da, nemojte to raditi, ne samo zato što ima mnogo ljudi s našeg područja, nego jednostavno - nemojte.

Čim sam sišla s autobusa u centru grada pristupio mi je čovjek koji se također vozio autobusom, zajedno s tim glasnim Hrvatom, i pitao me jesam li i ja iz Hrvatske, treba li mi smještaj u hostelu. Zahvalila sam, nije mi trebao. Ali dojam koji imamo čak i u Hrvatskoj je točan - mnogo naših ljudi je gore.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Dublin je živahan, multinacionalan grad. Podijeljen je na sjeverni i južni dio. Za razliku od Zagreba, bogatiji stanovnici i bolji kvartovi nalaze se s južne strane rijeke Liffey. Centar je pun prosjaka, narkomana i beskućnika. Nekoliko puta su me 'naši' domaćini upozorili da ipak malo čvršće držim mobitel dok šećem centrom i gledam Google maps. No oni koji žele raditi, posao i nađu.

"Doslovno se događa da napišeš životopis i ideš od radnje do radnje i dijeliš ga. Pogledat će ga pred tobom, pročitati, nazvat će te. To kod nas nikad nisam doživio, koliko god sam otvorenih molbi slao", kazao je Dragan, koji živi u Dublinu više od godinu dana. Radi u službi za korisnike jednog britanskog teleoperatera. S njim radi još nekoliko ljudi s naših prostora, a kaže mi strogo je zabranjeno na poslu ili na pauzama razgovarati na bilo kojem jeziku osim na engleskom. Nekad se zaborave pa ih opomenu.

Naše društveno-humanističke diplome nemaju neku vrijednost na irskom tržištu rada. No ipak neće vam reći da ste prekvalificirani za rad na recepciji hotela ili kao npr. koktel majstor u finom restoranu. Irci jako cijene nadogradnju obrazovanja, stručne studije, tečajeve, certifikate. To vole vidjeti u životopisima svojih budućih zaposlenika.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Hrvati su u nekoliko godina stekli reputaciju kao dobri radnici, koji znaju engleski, za razliku od ne toliko omiljenih Rumunja. Gotovo na svim prodajnim mjestima rade stranci, u supermarketima, na recepcijama, turističkim agencijama, na blagajni Trinity Collegea.

"Upoznat ćeš sad mog kolegu. On je iz Osijeka imao je svoj kafić i dobro mu je išlo, ali onda su mu svi njegovi gosti odselili u Dublin. Tako je i on zatvorio obiteljski obrt i doselio ovdje", priča mi prijatelj Nikola. Svakakvih priča ima, neki su došli zbog kronične nezaposlenosti, a drugi zbog toga što imaju više slobode i mogućnosti.

Mladi ljudi žive, umjesto u zajedničkim domaćinstvima s roditeljima i bakama, u zajedničkim domaćinstvima u cimeraju odnosno flatshearingu s prijateljima. Otprilike onako kako smo gledali u popularnoj seriji Prijatelji. To je najnovija generacija onih koji su se preselili. Oni koji su došli prije 10 - 15 godina, svojim individualnim putevima, a ne u valu iseljenja koji je potaknut ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju imaju već riješena stambena pitanja, kupljene kuće i automobile. 

"Svi su tako pristojni, to je ono na što ti treba vremena da se navikneš. Malo tužno ili malo iritantno, ovisi kako se gleda. Svako i najmanje obraćanje kolega na poslu započet će s isprikom, zamolbom i završiti sa zahvalom uz napomenu kako treba jako veliku uslugu. Dok traži, primjerice, da mu dodaš kemijsku", opisuje prijateljica Ivana koja je u Dublinu već dvije godine. Takvo se ophođenje očekuje i od svakoga tko je došao, u protivnom ispadaš nepristojan.

"Trebalo mi je šest mjeseci da shvatim kako je moj 'Daš mi telefon?' u stvari jako nepristojan. Sada sam sav u please i thank you very much za svaku sitnicu", ubacuje se Nikola. On radi u hotelijerstvu. Ali ta pristojnost ne zadržava se samo na kurtoaznim molbama za paljenjem i gašenjem svjetla, tamo je odnos prema radniku svetinja. Svi su Hrvati s kojima sam razgovarala, mahom, začuđeni time koliko je u Irskoj nedopustivo vikati na radnika, ili na kolegu. Takvo se ponašanje kažnjava trenutnim otkazom.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Irci su vrlo osjetljivi na pitanje diskriminacije, svakog od naših ljudi odmah po dolasku u firmu upozorili su nešto u stilu: "Nemoj slučajno prešutjeti ako te netko uvrijedi na bilo kojoj osnovi, vjere, rase, spola, spolne orijentacije... Ali stvarno, to se ne tolerira".

U Dublinu se plaće isplaćuju na tjednoj bazi, dok su mi domaćini u Galwayu rekli da je kod njih isplata svaka dva tjedna. Obično se radi za satnicu, minimalna satnica 9,55 eura. Praznici, vikendi, noćni rad, sve je plaćeno ili više ili duplo.

Stanovanje je najskuplja stavka, a skuplja je iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. No oni koji imaju potpisan ugovor o iznajmljivanju stana, zakonom su zaštićeni, stanarina im se godišnje smije povisiti samo tri do četiri posto. Većina ljudi živi u malim skučenim stanovima, koji su čak prije nekoliko godina prekrojeni pa se iz jednog većeg stana napravilo dva manja. Više od 1000 eura za maleni stan u širem centru Dublina je neki minimum. Plaća za bolju satnicu veću od minimuma je 1600 eura, dakle život u paru ili cimeraj je obavezan.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Hrana je jeftina, jeftina je i kozmetika, deterdženti. Slatkiši su superjeftini, a Irci su luđi od Hrvata za slatkim. Najnoviji hit su slastičarnice specijalizirane za krafne. Dosta ljudi mi se žalilo da su se udebljali otkako su u Irskoj, baš zbog jeftinih slatkiša. Stanovi su nešto jeftiniji u manjim gradovima Corku i Galwayu. Veći su i jeftiniji čak i na boljim lokacijama.

U Irskoj se ne plaća voda. Nula eura, nula centi, ne dolaze računi jer voda je osnovno ljudsko pravo, a Irska je zemlja s izobiljem iste. To se zamalo promijenilo prije dvije godine, pokušali su im uvesti naplaćivanje vode, no odlučni Irci to su spriječili.

"Izašli su na cestu svi. Lijepili su naljepnice, tjerali one koji su donosili račune. Sve radnje, pubovi, prozori na stanovima imali su naljepnice kojima su dali do znanja da se protive plaćanju vode. Vidio sam bakicu kako bejzbolskom palicom prijeti čovjeku koji joj je htio dati račun. 'Molim vas, ne tjerajte me da ovo upotrijebim!' rekla mu je", opisuje mi Nikola. I uspjeli su, Irci i dalje ne plaćaju vodu.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Iako se ne razgovara o računima, o hrani, o spajanju prvog do prvog, primijetila sam da 'naši' kupuju u dućanima koji su poznati po jeftinim cijenama. Megapopularan je Dealz, dućan u kojem sve košta euro i pol, desetak kuna. I poznate i nepoznate marke, po principu diskonta, uvijek je gužva, roba brzo dolazi, ali i odlazi s polica. Za desetak kuna kupuju se i deterdženti, xxl pakiranja poznatih slatkiša.

Drugi dućan u koji svi idu je Penneys, naši ga u šali izgovaraju peeenis. U ostatku svijeta poznat kao Primark, prvi je otvoren u Dublinu. Kada je započeo širenje izvan granica Irske za ostatak svijeta je preimenovan. Jedino je u matičnoj Irskoj ostao 'Penneys'... simboličan naziv za cijene koje se nalaze u njemu. 'Uopće se ne brinem kakvo će vrijeme biti, treba li mi vesta ili remen, tamo je tako jeftino da ako mi zatreba uđem i kupim nešto', opušteni su Hrvati.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Martina Tuta

Skupe su cigarete, skup je alkohol. Zemlja koja je svjetski imidž izgradila na dobrom pivu i alkoholizmu svojih stanovnika, i opravdava taj imidž. U pubovima ponuda kraft piva na točionicima je ogromna. Pričaju mi prijatelji da u restorane dolaze cijele obitelji od bake do unuka zajedno, svatko naruči svoju bocu i zajedno se provesele. Našim ljudima je to čudno. Ne što se kod nas ne pije, nego se to alkoholiziranje odvaja po generacijama. Djeca s djecom, starci sa starcima.

Ipak, zabranjeno je ispijanje alkohola na ulici. Sunčan dan, ljudi se razbacali po mnogobrojnim parkovima u gradu, ali nitko nije otvorio pivicu... ne smije se. Ipak postoje pravila koja svi poštuju.

Pušenje je strogo zabranjeno u zatvorenim prostorima, zato je vrlo živahno ispred pubova, gdje stoje improvizirani stolovi ili na terasama i u stražnjim dvorištima. Vrlo su liberalni po pitanju konzumacije marihuane, gotovo kao da je legalizirana. A pogotovo su liberalni po pitanju LGTB zajednice. Na svakoj službenoj zgradi izvješena je dugina zastava, u svakom gradu organizira se Parada ponosa, u gay klubove dolazi raznolika ekipa. Nisu to opskurna mjesta, to su posh klubovi, gotovo kao kazališta, a drag queenovi imaju status zvijezda. Oni koji misle kako je Irska naša pobratimska, katolička zemlja, i tamo traže ultrakonzervativne vrijednosti, možda bi bilo bolje da se na rad zapute u Rusiju ili Tursku.

Valerija Bebek

Valerija Bebek

Valerija Bebek

U Irskoj svi znaju za Hrvatsku, veliki je hit. Ako već nisu bili, planiraju doći, pogotovo u svetu trojku turizma: Dubrovnik, Split, Hvar... To sam saznala od svake druge djevojke koja bi započela razgovor u toaletu. Redovito bi se neka treća ubacila u razgovor da je bila, ili ide. Mi kao zemlja turizma živimo od njega tri, možda četiri mjeseca, s izuzetkom Zagreba u posljednjih nekoliko godina. Irska živi od turizma cijele godine. Njihova obala na Atlantiku je stjenovita, siva, kišna, vjetrovita. Nema tamo plaža. Samo šuma s jedne strane ceste i ocean koji se stapa u daljini sa sivim stijenama. Od vjetra ne možete napraviti ni pristojan selfie.

Provest će vas onuda, pričati o vilenjacima i vilama, iskrcati u selu da kupite bakin džemper za 150 - 200 eura. Na putu do Cliffs of Moher. Klifovi su prekrasan prirodan fenomen na kojem je gužva i kiša, red za popet se uz tri blatne stepenice ... Slično kao i na našim Plitvicama. Slijevaju se tamo turisti iz svih dijelova Irske. Svi idu tamo, od Dublina, Corka do Galwaya. Njihov turizam radi 12 mjeseci godišnje, oni nisu ograničeni suncem i morem. Jer ih nemaju, imaju divlji i hladni ocean i oblake s kišom.

Zaključak je da se dobro živi, bar je to dojam koji naši 'gastići' imaju. Pričaju mi kako je u Irskoj normalno da i ekipa na socijali ide na putovanja u Španjolsku i Portugal, čak i u Hrvatsku. Kod nas znamo gdje ide socijala, u lavor. Irska još uvijek plaća dječji doplatak za svako dijete, bez obzira na imovinsku cenzus. Nerijetko se vide domaće mlade obitelji s troje, četvero i više djece.

Valerija Bebek

Galway je predivan turistički grad, šarenih zgrada, na zapadnoj obali uz Atlantik, ima najćudljivije vrijeme i najveselije ljude. Moji domaćini koji imaju stan u samom centru, kažu da je kod njih prometno svaki dan kao da je vikend. Pubovi rade, muzika se ori u centru od ponedjeljka do nedjelje, za vikend pojačano. Turistička sezona ne jenjava, nikad.

Cork je opušteniji grad od Dublina, manja je gužva, manji je, ne radi sve uvijek. Radnje se zatvaraju, klubovi rade uglavnom vikendom. Za predodžbu Cork je irska Rijeka. Prije tri godina u Corku je bilo 60-ak Hrvata, danas ih je 1500, priča mi Martina koja je tamo preselila upravo prije tri godine. Ona trenutno mijenja poslove, ne brine se, kaže, bira. Bira čak između ostanka u Irskoj ili odlaska u Španjolsku. Život u inozemstvu proširio im je svima horizonte, puno je lakše sada otići i u neki novi izazov, u tome se svi moji sugovornici slažu.

Hrvatska

100posto priča

turizam

Irska

Dublin

Galway

Cork

vodič

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter