Kako vi obilježavate Svjetski dan seoskih žena

Moja je baka živjela holivudski. Nakon što je pobjegla je od doma sa 16 i rodila dvoje djece, izborila se za karijeru, dovela TV u selo i vozila moped


Robin Mikulić
15.10.2018.12:00
Moja je baka živjela holivudski. Nakon što je pobjegla je od doma sa 16 i rodila dvoje djece, izborila se za karijeru, dovela TV u selo i vozila moped
istock

sažeto

Ustajala bi svako jutro oko 3, skuhala, nahranila i podojila stoku, a onda bi kilometrima – i ne mislim na dva ili tri nego prije pet ili šest, pješačila na radnički autobus


Robin Mikulić
15.10.2018.12:00

Što to znači biti ženom zaista ne znam. Jest da sam odrastao okružen poprilično emancipiranim i jakim ženama od kojih sam pokupio onaj najživotni oblik zdravog feminizma, ali žena nisam niti ću to ikad biti svim društvenim napretcima unatoč. Moja baka je, recimo, još '60-ih godina tvrdila da su muškarci ženama potrebni samo za oplod, ali da će jednom doći vrijeme kad će i to postati suvišno. I vidi vraga, došlo je.

Mama nikad nije vjerovala u podjelu poslova prema rodnim ulogama. Čistio sam i kuhao otkako znam za sebe, a nikad joj nije bilo osobito stalo niti do toga da svog prvorođenog sina jedinca selom ponosno gura u odjevenog u plavo samo zato jer se šika. Ne, ja sam umjesto toga nosio čitav spektar duginih boja. Hvala, mama, što si me odmalena učila da je život borba koju vodiš svaki dan.

istock

Moja je sestra, s druge strane, oduvijek više voljela rovati po zemlji, a nije joj se, za razliku od mene, dizao niti želudac kad je trebalo očistiti staju od mokrog izmeta gusaka. Ako niste nikad, nemojte. Ozbiljan je to smrad. Nikad neću zaboraviti taj jedan put kad sam, za kaznu, poslan u taj pakao i plakao dok sam povraćao na stranu na koju sam bacao gnoj. Inače bih morao čistiti i za sobom. Uglavnom, svakome prema naravi, mogućnostima i vještinama. Tako je barem izgledalo moje djetinstvo na selu.

Kako ćemo? Lako zasigurno ne

No, zašto sve ovo uopće pišem. Danas se obilježava Svjetski dan seoskih žena, a kako ga bolje obilježiti nego slavljem jednog sve samo ne običnog života žene koja je svoj čitav vijek odgulila na sjeveru Međimurja. Ovo nije priča niti o mojoj mami, niti o mojoj sestri. Iako bi to mogla biti. Ovo nije čak niti priča o mojoj baki radikalnoj feministici. Ovo je priča o mojoj baki s kojom sam proveo najveći dio svoje predškolske dobi, ženi koja se čitav život, na svoj vlastiti način, borila za slobodu od okova kojima je ruralni patrijarhat čitavu njezinu generaciju držao pod papučom. Ili se to barem svojski trudio.

Rodila se jedne snježne Nove godine u selu koje danas broji 500 duša. Onda je tamo valjda živjelo više krava nego ljudi. Bolnici niti traga, usred II. svjetskog rata. Kad je ugledala svjetlo dana bila je već 11. igračica u svojoj velikoj obitelji. Znala se šaliti da su njezini roditelji imali viziju, radili su na nogometnoj momčadi. S njom su i stali, ali ne zato što su to htjeli. Moja baka još nije napunila niti mjesec dana kad je neki susjed njezinog starijeg brata prijavio ustaša jer se pridružio partizanima. Nisu odveli tog brata, odveli su pradjeda. Umro je na putu do Dachaua. Baka ga nikad nije upoznala.

Njezina je majka nastavila živjeti kao samohrana majka. Vodila je golemo obiteljsko gospodarstvo, odgajala je 11 djece. Para jedva dovoljno za preživjeti, cipele su se nosile na smjene. Obrađivala su se polja i veliki vrtovi, držali su stoku. Radne snage, hvala bogu, nije falilo, ali to što je moja baka bila najmlađa nije značilo baš ništa. Od malih je nogu učila da preživjeti znači raditi, da svaku koricu kruha treba zaraditi. Kad je bila zločesta, morala bi čitavo golemo dvorište očistiti od perja. Pričala mi je kako je znala satima puzati po dvorištu i iz drekeca vaditi perje dok bi je stariji brat nadzirao. Za svako pero koje ne bi pokupila popušila bi packu.

O seksu i drugim grijesima

Bila je u prvoj generaciji učenika koji su u mom kraju završili 8-godišnju osnovnu školu. Drugarice, kako su tad zvali učiteljice, bile su stroge. Batine drvenim ravnalom bile su više nego pravilo nego iznimka, a gdje su tek packe po prstima ili klečanje na kukuruzu. I onda mi se danas žalimo na pedagoške mjere kojima učitelji discipliniraju djecu. Umjesto njemačkog ili engleskog, učila je mađarski. Nikad joj nije išao. Sanjala je o tome da postane medicinska sestra. Otišla je čak i u Varaždin kako bi se ondje školovala, ali se nakon godine dana vratila na selo. Nije se uklopila, kako ona kaže, među feš Dalmatinke koje su u internatu živjele mnogo drugačije živote od onoga na koji je ona navikla. Pile su i navlačile se s dečkima, nešto od čega je ona kao dobro odgojena uzorita seljanka bježala. Siromašna ili ne, čast i ugled bili su na visokoj cijeni. Čisto orijentacije radi, negdje smo pri kraju 50-ih godina prošlog stoljeća.

istock

Ali da je sve bio samo rad, a ništa zabava, isto nije istina. Naši su se stari znali zabavljati i to dobro. Činjenica što je svaka kuća u mom kraju imala barem jedno izvanbračno dijete dovoljno govori o tipu zabave koji se konzumirao, ali je jednako tako svjedok licemjerja budući da sam maločas spominjao težinu ugleda. Čehare su bile najpopularnije. Ljudi bi se okupili, žene na jednom kupu, muškarci na drugom. Pjevalo se, pilo i plesalo. Tamo su se rađale prve ljubavi, a mladi bi ljudi samo čekali priliku da se iskradu iz društva i podaju strasti negdje u sjenu. Što je, realno, bilo gotovo nemoguće jer su oštri, ma sokolski pogledi majki i baki vršili nadzor na kojem bi im pozavidjeli i ozbiljni represivni sustavi. SOA je za njih mala beba.

Buntovnica s razlogom

Udala se kad joj je bilo 16. Vrlo holivudska priča. Moja baka, buntovnica, bila je pjevačica. Zaljubila se u dedu. Mama joj je zabranila da se viđaju. Jednom je čak i pobjegla s njim. Braća za njom. Nema te turske sapunice koja bi taj motiv mogla obraditi dostojno. Onda se udala, čast i ugled, je l'. Preselila se kod djedovih u susjedno selo. Kući se nije smjela vraćati tjednima. Praksa je to koja se provodila kako bi se mlade djevojke što prije privikle na nove uvjete. Obično robovlasničke. Jer, snahe nisu služile samo kao inkubatori, nego i kao zaslužena radna snaga. Svaka je svekrva znala da joj jednom, kad u kuću uđe prva snaha, na naplatu dolazi sve ono što je i sama kao djevojka prolazila. Oko za oko, Stari je zavjet na selu ipak popularniji od novoga.

Prvo je dijete rodila sa 17, doma. Do zadnjeg je radila kao konj, po kući i na polju. Gdje je trebalo. Porodiljni je također bio ravan bajki. Na noge već nakon kolostruma. Moja je prabaka prema nama unucima bila divna, laka joj zemljica, ali je zato po baki gazila kako je znala i umjela. Pobuna protiv njezinog matrijarhata nije bila čak niti opcija.

istock

Tatu je već rodila u bolnici, na užas moje prabake. Moderna vremena i to. A tek kad je baka odlučila da će se zaposliti? Kaos! Srećom, imala je podršku u djedu. Čovjek nikad nije znao baš s riječima, ali nju je volio više od svega do zadnjega. Toliko da je, kad je to bilo dovoljno važno, išao čak i preko riječi svoje gotovo omnipotentne majke.

Nema tog zida koji se ne može srušiti

Zaposlila se kao kuharica u bolnici, dječji odjel. Ustajala bi svako jutro oko 3, uvjet da se zaposli je da pored njenog posla ne trpi domaćinstvo, skuhala, nahranila i podojila stoku, a onda bi kilometrima – i ne mislim na dva ili tri nego prije pet ili šest, pješačila na radnički autobus. I tako godinama, dok si nije kupila moped. Vjerojatno najtužniji dan u životu joj je bio dan kad su stricu, koji je vodio moju današnju strinu u kino, ukrali moped. Neće nikad priznati, ali mislim da se od te traume nikad nije u potpunosti oporavila.

Uz svoj regularni posao, počinjala bi oko 5 ujutro, radila je i usputne. Čistila bi po kućama doktora iz bolnice u kojoj je radila. Žena je, naime, imala i velike planove za budućnost. Viziju! Struja, tekuća voda, lijevani podovi umjesto zemljanih. Mojoj se prabaki dizala kosa na glavi svaki put kad bi čula za ne od bakinih malih revolucija. Svaki put kad bi se nešto gradilo, ona bi spakirala kofere i otputovala na more. Moja je prabaka, vidite, bila svjetska žena. Rodila je samo dvaput, što je za ondašnje pojmove neviđeno, a neko je vrijeme s mojim pradjedom živjela i nadivlje. Bunt mi je u krvi.

Uglavnom, baka je oduvijek znala što će i kako. Tvrdoglava poput mazge, kako se zna našaliti, išla bi glavom o zid dok ne bi ostvarila ono što je naumila. Prva je u selu imala televizor. Njihova se kuća pretvorila u omiljeno okupljalište u selu. Jest da se, da oprostite, najela gova*a i život provela neispavana jer bi ju nakon svih tih poslova doma dočekale joj redovne kućanske obaveze pa bi spavala negdje između ponoći i 3 ujutro, ali nikad nije požalila činjenicu što je pomicala granice. Makar svoje.

istock

Sve su naše bake superbake

Moja se baka nikad ne bi nazvala feministicom, ali ona je to bila. Mislim, još uvijek jest. Borila se za svoja prava u tišini, borila se protiv prabake i njezinih mušica, borila se protiv stigme koju je zasigurno nosila kao jedna od prvih u selu koje su odlučile da život žene, majke, kraljice nije dovoljan. Sloboda košta, napredak još više. Kad je prabaka umirala, ima tome 10 godina – doživjela je duboku starost, izjavila je, na smrtnoj postelji, kako bolju kćer od moje bake nikad nije mogla ni zamisliti. Bila je to jedina potvrda koju je moja baka od nje ikad dobila.

Moja baka, žena čelične volje, željeznih živaca i nepokolebljiva duha, pomaknula je granice za moju mamu i moju sestru. Pomaknula je granice za sve seoske žene koje danas više ne robuju stereotipima koji se obično vezuju uz slike folklornih sastava. Moja baka danas više ne nosi štikle niti suknje, iako je uvijek tvrdila da će u njima umrijeti. Trenirke su ipak udobnije, a i ona se pomirila s činjenicom da svako vrijeme nosi svoje, ali, iako u svojim 70-ima, još uvijek ganja kokoši po gruntu dok razmišlja o tome kako barem malo poboljšati život. Sjetite se nje ili svojih baka idući put kad ćete s nostalgijom gledati stare slike i pljeskati svojim lokalnim KUD-ovima na dobro otplesanim koreografijama.

Naše su bake za njih i selo kakvo danas znamo svojim krvavim žuljevima, čelima naotečenima od zabijanja u zidove i neprospavanim noćima utrle put.

baka

Međimurje

svjetski dan žena

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter