Bio sam Srbin na jedan dan

Moja je kolegica ostala sama na pravoslavni Božić. Uletio sam i organizirao joj tradicionalni Badnjak. Proglasili su me najvećom Srpkinjom u regiji. Kako sam to uspio?


Robin Mikulić
07.01.2019.14:00
Moja je kolegica ostala sama na pravoslavni Božić. Uletio sam i organizirao joj tradicionalni Badnjak. Proglasili su me najvećom Srpkinjom u regiji. Kako sam to uspio?

sažeto

Pored pećnice proveo sam vremena više nego ikad. Morao sam, jasno, osim ribe, na meni ubaciti i malo svinje. I pita i pasulja, jer bez njega ne može, i francuske. Imali smo dvije. Borili smo se. Ja sam izgubio


Robin Mikulić
07.01.2019.14:00

Već jako dugo čekam dan kad ću, nakon što sam na jedan dan bio Hrvat, postati Srbin. Znam, nacionalni je identitet nešto složeniji od jednostavne odluke i pukog performativnog govornog čina, ali ako je činjenica da je netko rekao da sam kršćanin bila dovoljna da me se pribroji ostalih 90 i kusur Hrvata rimokatolika, zašto ne.

Pa ipak. Kao što vjerojatno znate, klima zadnjih godina nije baš najpogodnija za Srbe u Hrvatskoj. Ovih dana imamo prilike čitati o tome koliko tužno žive gospođe i gospoda srpske nacionalne manjine u zabačenim dijelovima Lijepe naše, a tu je uvijek i golema ljubav onih najpravijih od svih Hrvata prema Miloradu Pupovcu. O ovim ideološkim stvarima da ne govorim.

Mislim, jesam lud, ali nisam sad baš toliko glup da se nepotrebno valjam po blatu s ustaškim lobijem. Negirali ga mi ili ne, on postoji i utječe na naše stvarnosti. Pogledajte samo vremena u kojima novinari žive. Ako je pao Newsbar, gdje ne bih ja.

Prst sudbine

I onda mi je sudbina u naručje bacila prekrasno rješenje. Ingeniozno čak, ukoliko ste jedan od onih koji vjeruju u nedokučivost puteva Božjih. Netko bi pragmatičniji možda ipak zaključio kako je riječ o jednoj od onih situacija u kojoj svačija nesreća može postati moja sreća. I tako bi, pravo biblijski.

privatni album

Mlada kolegica s fakulteta, plesačica, ostala je tijekom ovih blagdanskih dana odsječena od svoje obitelji. Odrasla je u Novom Sadu. Fakultetske su ju obaveze vratile preko granice prije nego je u krugu svoje obitelji dočekala srpski Božić, kako ja odmilja zovem pravoslavni Božić. Bila je tužna. Ja sam vapio za time da se srbiniziram.

Dobro. Nije bila tužna. Ja sam samo prljavi oportunist koji je odmah iskoristio i priliku i nju za svoju priču. Tako vam je to s nama novinarima. Ne isplati nam se živjeti, ako to ne možemo kapitalizirati u vidu teksta. Ili sam to možda samo ja, manje je važno. Vratimo se mi radije natrag na moj novi omiljeni blagdan.

Svašta nova

Danima sam se studiozno pripremao za veliki događaj. I kad spominjem događaje ili Božić, mislim naravno na Badnjak. Ipak je to centralni event oko kojeg se božićni cirkus u srpskoj pravoslavnoj crkvi vrti.

Samo usput, kad ja krenem raditi nešto, onda u to potpuno potonem – poput Alise u Zemlji čudesa. Jeste li, recimo, znali zašto se na Božić jede prasetina? Ove besmislice oko rovanja, drbanja i inih vektora kretanja sreća došle su, naime, tek naknadno. Kad su Srbi bili pod turskom opsadom nisu dušmanima htjeli dat ni blizu kući pa su počeli klati svinjčad. Prije toga su tradicionalno trpali janjetinu.

I takvih zanimljivosti ima pregršt. Nije da sve nužno, kao što ste imali prilike vidjeti, imaju veze s Badnjakom. No, upravo je to jedan od razloga zašto volim zadatke poput ovog. Stekneš niz znanja i vještina koje su potpuno neiskoristive jer nisam sam vjernik, kamoli pravoslavac, niti ću se udati preko granice pa da budem primoran držati se svih tih tradicija. Ne nakon što sam jučer procrnčio u kuhinji. Osim toga, ti ljudi većinu vremena poste. Pola godine poste, kad se sve zbroji i oduzme. Pola godine. I sve u nizovima od 40. Svašta.

Česnica, centar badnje večeri

Krenimo redom. Izuzmemo li banjak iz jednadžbe, to je hrast koji se ritualno pali odmah pored slame da se testira kućna sreća ili brzina odgovora najbliže vatrogasne postrojbe, onda se pravoslavni Badnjak svodi na kruh u koji je skrivena u alufoliju zapakirana para. Barem kad si kućanica. Muškarci, naime, taj dan provode mnogo drugačije od žena. Jer dok oni šumom ganjaju pravi hrast, domaćice muku muče s pripremom niza posnih jela. I tog vražjeg kruha, česnice, koji treba biti lijepo oblikovan.

Ako ste ikad pročitali neki moj tekst o gastronomiji, znate da je jedino što u kuhinji prezirem, osim nepozvanih komentara ili zakašnjelih ponuda za pomoć, mijesiti kruh. Ovom sam, ipak, pristupio nekako s manjem prezira. Zapravo, razmišljajući sada o svemu ovom ovako retrogradno, zaključio sam da sam srpski Božić odradio nekako s većim veseljem od ovog svog. Ništa mi valjda nije bilo nametnuto.

Ne kiti se jelka, ne kupuju se darovi. Njihovi se sveti dani svode na niz besmislenih praznovjernih tradicija, i da se razumijemo – prakse poput vezanja krpe za stol ili ulaska desnom nogom u kuću nazvao bih isto u bilo kojem religioznom kontekstu. I. Hranu. Najvažnije. Mnogo hrane.

privatni album

Imao sam pomoć

Krenuo sam, naravno, u zadnji tren. Volio bih, dakako, da sam za svoju Srpkinju blagdanski stol prekrio bijelim stolnjakom, nadrobio po njemu slame i omotao ga otrovnim bršljanom, ali nisam. Nisam na kraju stigao sve ni pospremiti pa sam odjeću, kad su gosti počeli pristizati uranjeno (da, još uvijek ti to zamjeram), potrpao u ormar. Najgori sam, znam.

Kuhao sam satima. Bez pauze. Stajao sam za štednjakom šest sati i rađao slijed za slijednom, kombinirajući poput pravog chefa nekoliko stvari paralelno. Shvatio sam da božićni duh postoji jer je umjesto mene miješao sve te lonce budući da ništa nije zagorjelo. Čak ni baklava. O, da. I taj sam stereotip o srpstvu obdržao.

Najbolji kompliment ikad

Kako su moji gosti pristizali jedan po jedan, pozdravljao sam ih s Hristosom jer u suprotnom ne bih znao odgovoriti i silio ih da u kuću uđu desnom nogom. Zlu ne trebalo. Kad je stigla Srpkinja, odmah sam je poslao u kontrolu. Dobio sam najbolju ocjenu ikad. Rekla mi je da je, otkako joj je baka umrla, Božić nekako zamro, ali da je uz moju inscenaciju blagdana koji mi ne pripada ponovno doživjela Badnjak kakav pamti iz svog djetinjstva. Srce mi se rastopilo.

 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

hristos se rodi

Objavu dijeli Robin Mikulić (@dirty_gonzo) Sij 7, 2019 u 5:10 PST

Kako i ne bi, kad sam pored pećnice proveo vremena više nego ikad. Morao sam, jasno, osim ribe, na meni ubaciti i malo svinje. I pita i pasulja, jer bez njega ne može, i francuske. Imali smo dvije. Borili smo se. Ja sam izgubio. Ali je zato sve ostalo nestalo. Ne sjećam se, zapravo, da sam ikad u životu bio toliko sit. Jedva se i danas pomičem, dovraga. Osim toga, fotografije govore i više nego dovoljno o tome koliko sam se ugojio. Od mirisa, valjda. Tako to svaka prava kućanica.

Četničke pjesme nismo pjevali. Možda i bismo, iz neke morbidne fore, ali nitko se ni jedne nije mogao sjetiti. Umjesto toga sam svoj dnevni boravak pretvorio u improviziranu kino dvoranu nakon večere koja je trajala satima (i svako toliko bi se netko ma koliko kukao da više ne može išuljao iz projekcije i primezio). Pas je tulio u susjednoj sobi, a mi smo gledali kultni dokumentarni klasik, Paris is Burnig. Toplo preporučam, vrlo božićno.

 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Proslavili drugi Božić ❤️ #hristosserodi #bozic #polaroid #friends #blessed

Objavu dijeli Ines (@inesmadunic) Sij 6, 2019 u 12:20 PST

Naučio? Nema bolje srpske domaćice od mene na dugo i na široko. Potvrdila Srpkinja i svi oni koji su se tako osjećali dok su slavili svoj drugi Božić. A veselimo se već i Novoj za tjedan dana. Samo da mi dotad želudac ne eksplodira.

Svima koji slave, neka vam je blagoslovljen. I pozovite me nekad. Bolje se zabavljate od nas.

Badnjak

pravoslavni božić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter