Očajna Slavonka o paklu anoreksije

'Moja kći (17) ne jede, borimo se oko svakog zalogaja, a ne mogu joj pomoći, ne znam tko može. Lakše bi bilo da je narkomanka'


Valerija Bebek
15.02.2018.21:00
'Moja kći (17) ne jede, borimo se oko svakog zalogaja, a ne mogu joj pomoći, ne znam tko može. Lakše bi bilo da je narkomanka'
100posto

sažeto

Gospođa Sanja iz okolice Vinkovaca, svoju kćer (17) dala je na bolničko liječenje no boji se kako im ni to neće dugotrajno pomoći


Valerija Bebek
15.02.2018.21:00

Sanjina kćer Maja ima 17 godina, visoka je 160 centimetara, a na prijemu u bolnicu imala je 41 kilogram. Opće stanje djevojčice je takvo da joj je život ugrožen.

"Nalazi koje smo napravili u Vinogradskoj kažu da su joj bubrezi smršavili, tako doktori to kažu, srce joj je smršavilo, povećan joj je zalistak na srcu, jajnici su joj prazni, hormoni su joj u podrumu, kosti su joj se dosta ispraznile", nabraja Sanja u jednom dahu dok sjedimo u zagrebačkom kafiću. Majka po cijele dane čeka trenutak kada može u posjetu kćerki, do tada ju ona 'bombardira' porukama o tome kako su joj servirali 'šugavi bijeli kruh, sa šugavim maslacem i šugavom rižom'.

Njihov razlog odlaska u Zagreb je tajan za većinu ljudi koje znaju, u školi nisu mogle sakriti da Maja ide u bolnicu, ali nisu rekle da u bolnici leži zbog anoreksije. Upravo zato majka me zamolila da im izmijenim imena i ne objavljujemo fotografije lica.

Sanja sa svojom obitelji živi u malom mjestu kraj Vinkovaca, sa suprugom uz Maju ima još dvoje djece - stariju kći i najmlađeg sina. Zajedno žive u obiteljskoj kući. Do prije godinu dana Sanja je radila u inozemstvu, redovito se čula s djecom, porukama, Viberom, dopisivanjem. Skype i video pozivi teško bi joj padali jer nije mogla zagrliti djecu. Maja je od svoje 14. godine počela s posebnim režimom, prvo je samo vježbala, a zatim je uvela i dijetu.

"Onda je to otišlo u krajnost, danima nije jela, samo je trčala, gledala je da što više skine. Sa 60 kilograma pala je na 38. Otišla je i kod doktora, zbog glavobolje, on joj je dao tablete, poslao ju na EEG koji je bio uredan. Tako da se ona nekako provlačila s time, sve dok mi nije poslala jednu fotografiju na koju sam se ja zgrozila. Nakon što mi je priznala da već dva mjeseca nema menstruaciju vidjela sam da se moram vratiti", prepričala je majka.

Dok je dala otkaz, otkazala stan, sredila papire u inozemstvu prošlo je mjesec dana. Čim se vratila kući uzela ju je pod ruku i krenula s njom po doktorima. Majka je, kaže, odmah pretpostavila da je to anoreksija. O bolesti je znala ono što je pronašla na internetu.

Kad pojede zabranjeno grebe se do krvi

Išla je od liječnika do liječnika dok joj naposljetku psihijatar u Osijeku nije potvrdio dijagnozu. Djevojčica je tada imala 16 godina i kako kaže mama, onda je krenulo. Noćima nije spavala, u 24 sata Maja bi spavala možda sat vremena. Zajedno su krenule u borbu, a tu bolest kaže Sanja, ne bi ni najvećem neprijatelju poželjela.

"Da me netko pita da biram da bude narkomanka ili anoreksična, odabrala bih da bude narkoman. Stavila bih je u komunu da se izvlači iz toga. Ovo je psihička bolest, bude trenutaka kada ja vidim da to nije ona, imamo epizode kada se uopće ne sjeća što je radila. Recimo, ako pojede nešto, hajdemo reći 'zabranjeno' dobije grižnju savjesti. To je otišlo toliko daleko da se počela grebati, ona je sebe svu izgrebala do krvi", kazala je Sanja.

Možete li zamisliti dijete od 40 kila, ja je držim za ruke, suprug za noge i ne možemo je obuzdati. Ona nas nadjača i svejedno se izgrebe. To traje i traje, u tim momentima nas vrijeđa. Ona inače ima blag pogled, ali tada to nije ona, mene ne gleda naše dijete. Nakon epizode samo zaspe, nakon sat ili dva sna probudi se kao da ništa nije bilo. Ničega se ne sjeća.

Kako se počela raspitivati o toj bolesti, pretraživati internet, čitati portale i stručne članke, Sanja je naišla na emisiju o jednoj iznimno skupoj privatnoj klinici u Portugalu. U toj njemačkoj emisiji prikazali su djevojku od 19 godina, koja boluje od anoreksije, a od rođenja je slijepa. Tu je Sanja shvatila da ta bolest zaista nije hir djevojčica koje žele izgledati kao modeli.

"Ta djevojka nije mogla vidjeti fotomodela, nije mogla vidjeti što je debelo, a što mršavo, majku niti ikoga, a opet je imala anoreksiju. To mi je otvorilo oči i shvatila sam koliko je zapravo ta bolest stigmatizirana", kazala je. Kasnije je i upoznala jednog oca iz Hrvatske koji je kćer poslao tamo, kako joj je rekao, jedina prednost je što sada priča portugalski.

Kada je krenula pomoći kćeri, odnosno, izliječiti ju od anoreksije, prvo ju je našopala. Skuhala je obilan obrok i natjerala ju da jede.

"Nikad više, to sam napravila tad i nikada više neću. Kako je ona izgledala, ja nisam bila sigurna hoće li mi se dijete vratiti iz škole. Od tada se mi sve dogovaramo. Bdijem nad njom dan i noć. Od doručka ujutro do večere i spavanja."

100posto

Ako Maja ima nastavu ujutro ustaje u pet sati i pet minuta, mama Sanja ustane 10 minuta prije pet. "Da popijem dva, tri gutljaja kave u miru, jer znam da tad kreće ludnica. U početku nije jela, ali sad smo došli do faze da doručkuje, ruča i večera. To je ono što ja vidim. Užinu ponese u školu i ja vjerujem da je pojede, jer je alergična na bacanje hrane. Stalno misli na sve gladne u svijetu. Svi drugi su gladni, samo njoj ne treba", kazala je majka.

Misli da nitko u obitelji ne zna za njen poremećaj

Kaže da doručak traje 30 do 45 minuta, osim što jako polako žvače, između svakog zalogaja trči od stola koji je na prizemlju u svoju sobu koja je na katu kuće. Žvače zalogaj pa se zatrči po pernicu, vrati se, uzme drugi i odjuri uzeti stick. "Prži te kalorije koje je pojela. A cilj joj je potrošiti sve što pojede. Zato to traje 45 minuta. Za doručak joj ja radim kruh, integralni. Po novom morala sam izbaciti sjemenke suncokreta, lana i sezama. Uz to jede onu kuhanu šunku bez grama masti ili pileća prsa. Nekad jede zobene pahuljice koje neće zaliti mlijekom nego vrućom vodom, pa unutra nabaca nekog voća sezonskog ili smrznutog. Tako vam ona jede", opisala je Sanja. 

Da nije uz nju, vjeruje da bi Maja preskočila jelo, u početku ju je morala tjerati, sada i ne. "Bude dana kada je moram podsjetiti i pitati je li jela. Ne volim biti naporna jer to postiže samo kontraefekt. Dogovaramo se što ću kuhati i kada će jesti. Bude dana kada ja to pokušam malo pojačati. Ona vam je takva da samo pogleda tanjur i točno zna koliko obrok ima kalorija. Ja zato pokušam nekad ubaciti neku namirnicu s više kalorija, zato kažem sveti blender, izblendam u njemu. E sad da li ona primijeti pa se pravi luda ne znam reći."

Popis zabranjene hrane za njezinu kći je dugačak to su tjestenina, krumpir, sve od brašna, slatkiši. "Ali ona u stvari sve to voli, ona je stalo gladna. Ima nešto u njoj što joj ne dozvoljava da to jede, godinu dana sam s njom u ući kockicu čokolade nije pojela. Cijeli dan samo kalkulira koliko što ima kalorija i koliko mora potrošiti. U svom društvu ona to savršeno odglumi. Nitko od njih ne zna", priča mama. Baš zato što voli hranu, ukućani joj po kući ostavljaju kako to zovu 'nagazne mine', odnosno hrana je po svuda, na kuhinji stolu, u sobi. Ostave joj kolače, pogačice, sve ono što bi ona voljela i htjela jesti. Maja za njima hoda i sprema u hranu.

Kada su dobili nalaze, Sanja je otišla u školu razgovarati s Majinom razrednicom, morala joj je reći što se događa. Ako joj otkažu bubrezi ili srce, da zna što se događa. Isprva joj profesorica nije vjerovala. Maja je odlična učenica s prosjekom 5.0, ide na brojna natjecanja, superiorne je inteligencije.

"Zanimljivo je da ona tako pametna, misli kako jedino ja u kući znam što joj se događa, da tata, starija sestra i mlađi brat nemaju pojma. Na nekim stvarima ispada glupa kao stup, a u biti je mali Einstein, pogotovo kada mene treba izvozati", kazala je mama. Ovog ljeta bila je sretna, njezina Maja jede na veliko, cvjetaču, brokulu... a ipak je smršavila tri kilograma. Tada je Sanja isprintala tablice s kalorijskim vrijednostima i shvatila da joj kći jede samo iznimno niskokaloričnu hranu koja nije dovoljna za održavanje i dobivanje na težini.

"Pa što se mučiš s time, to sam ti sve ja mogla reći. Samo mene pitaj ja ti znam koliko što ima kalorija", kazala joj je kći tada.

'Ima 41 kilu, a vidi se kao krmaču'

Kada se vrati iz škole ruča, a uvele su i međuobrok, koji otprilike bude bezmasni jogurt ili voće. Za večeru pojede neko povrće niskokalorično poput cvjetače ili brokule. "Kada ide popodne u školu, čim izađe iz kuće ja zaključam i legnem spavati. Koliko ona mene iscrpi psihički. Lagala bih kad bih rekla da se fizički naradim, ali to nadmudrivanje i strah me potpuno izmori da moram spavati", opisala je žena. Svjesna je kako se sve to događa jer joj je kćer bolesna, svjesna je da to nije hir i da je ne može natoviti do određene težine. Zato ju svaki tjedan vozi u Osijek na psihoterapiju.

"Međutim taj doktor koliko god se trudio on ne zna kako s njima. Sam mi je rekao da ona na njima uči. Znam da zove jednu djevojku koja mu je došla s 29 kilograma, kad zapne i ne zna što bi nju zove. Čak je tjedan dana gladovao da osjeti kako se one osjećaju. Trudi se, ali ne može. Trebao bi ići na edukaciju za rad s ljudima koji imaju poremećaje prehrane", objašnjava Sanja.

Majka je osim dvostruke osobnosti u krizama i opsesivnog brojanja kalorija kod svoje kćeri primijetila da ima potpuno iskrivljenu sliku sebe same.

"Ona ima krivu sliku o sebi, vidi se kao krmaču. Kad god bismo išli negdje obožavala je sjediti naprijed, jedva je dočekala da napuni 12 godina. Ja normalno očekujem da će sjesti pored mene, a ona sjedne iza. Kaže mi da ne može sjesti naprijed jer nema za nju mjesta. Meni upitnici iznad glave, pitam je kako to misli", opisala je mama.

Pa pogledaj me kolika sam, ne mogu sjesti naprijed. Ja joj kažem da ne idemo nikud onda. Uhvatila me panika, tko zna kakve misli joj se vrte po glavi. Sjedne ona tako naprijed i počne kukati kako je sve udubila, da što je napravila od sjedala. Ima 41 kilogram

Priznala joj je da je za svoj rođendan pokušala povratiti hranu koju je pojela, ali nije uspjela. Pred prijateljicama koje su došle na proslavu jela je pizzu, pojela je komad torte, čak i pogačice stare dva dana koje je mama stavila ako će netko htjeti. No prošlo je previše vremena dok su cure otišle. Epizode povraćanja imala je prije godinu i pol, a to nije priznala mami nego predsjedniku Udruge Nada, Hrvoju Renduliću koji im pomaže savjetima.

'Opsjednuta je sotonom, imala je odnos s opsjednutim dečkom'

Pomoć je majka tražila posvuda, otišla je i svećeniku misionaru, koji ju je pitao je li kćer vodila vračari? Anoreksiju je prozvao opsjednutošću te je dijagnosticirao kako je djevojčica sigurno imala spolni odnos s nekim dečkom kojeg je opsjeo đavo. Takvo nešto nije htjela ni komentirati, samo je još više pala u paniku tko će i kako pomoći njezinom djetetu.

Od prijema u bolnicu na kćeri su napravili kompletnu internističku pretragu, i na tome Sanja kaže, svaka im čast. S kćeri je u svakodnevnom kontaktu i shvatila je da je u 10 dana samo jednom razgovarala sa psihijatrom. Njezinu tinejdžericu kao i ostale djevojke strogo nadziru i pojačano hrane, uz kalorične obroke daju im i nadomjestke hrane koji imaju 500 kalorija po vrećici, tri puta na dan.

"Ona sve to zbraja, rekla mi je da čim izađe neće toliko i toliko dana piti 'to sranje', jer nadomjestak je uzimala i prije otkako smo krenule na psihoterapiju. Bojim se da će ona samo gledati da to sprži i potroši. Ja je molim da izdrži u bolnici, jer ako ju na svoju odgovornost izvedem van kažem joj socijalna služba nam može doći kući i oduzeti skrbništvo. Ima boljih dana ima i lošijih.

Pokušala ih je prevariti jedan dan, bacila je šaku riže, naravno da su je vidjeli i nastao je kaos. Prema njezinim riječima kao da je nekoga ubila. Zatim joj je nastupila faza samookrivljavanja. Ja sam je smirivala i nagovorila da sve prizna liječnici kada je vidi u viziti. I tako gura dan po dan. Oni bi trebali imati psihološku pomoć, a toga nema", objašnjava majka.

Maja još uvijek može prirodnim putem dobiti na kilaži, da bi joj se organizam oporavio, da bi ponovno dobila menstruaciju. Za to treba živaca, strpljenja i vremena.

Prije šest mjeseci obitelj je u ladici pronašla pismo koje je Maja potajno napisala. Ona ne zna da ga je obitelj pročitala.

"Da se samo jedno probudim bez svog problema prvo bih za doručak uzela komad torte i ne bi me zanimalo koliko šećera ima u njemu. Trećina dana mi ne bi otišla na zbrajanje koliko ću danas pojesti i kako to potrošiti, nego bi to slobodno vrijeme pametnije iskoristila. Večera mi ne bi bila jabuka u 4 popodne, nego neka prava hrana u vrijeme kad i većini ljudi. Više me nitko ne bi zvao 'najboljim gostom' jer nikad ništa ne jedem i ne pijem osim vode kad dođem kod nekog. Idući put kad bih im došla prihvatila bih ako mi ponude nešto što volim jesti i ne bi bio smak svijeta ako ne mogu sigurno znati koliko ima ugljikohidrata i kako ću ih potrošiti. Vjerojatno bih napamet znala neke zanimljivije stvari od tablice hranidbenih vrijednosti svake moguće namirnice. Kad bi me prijatelji pozvali na pizzu, ne bi ih odbila kao svaki put posljednje 2,5 godine, nego bi se otišla s njima družiti i najest se lijepo bez osjećaja kao da sam nekog ubila, jer sam pojela nešto nezdravo i pritom uživala. Hrana bi mi postala nešto u čemu se uživa, ali ne previše razmišlja (barem ne u ovom smislu kao što sam do sada razmišljala). Shvatila bih da je prečudno uskraćivati si nešto bez čega ne mogu normalno živjeti."

100posto priča

anoreksija

poremećaj u prehrani

Udruga Nada

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter