FOTO: Istražili smo markuševečki misterij

Mračne tunele koristili su ustaše i partizani, u njima su uzgajali gljive, a danas su hit urbanim avanturistima


Robin Mikulić
07.05.2019.13:35
Mračne tunele koristili su ustaše i partizani, u njima su uzgajali gljive, a danas su hit urbanim avanturistima
Željko Puhovski / CROPIX

sažeto

Ovaj tjedan obišli smo zaboravljene vojne objekte po istočnim rubovima grada, zavukli se u vlažne tunele i otkrili njihove skrivene tajne


Robin Mikulić
07.05.2019.13:35

Koliko ste često šetali maksimirskom šumom i niti ne znajući prošli pored gomile zaboravljenih vojnih bunkera? Ne, nije riječ ni o kakvoj teoriji zavjere, već o lokalitetu dobro poznatom svakom iole informiranom urbanom istraživaču koji je ikad krenuo u ekspediciju po našoj metropoli.

Jer, upravo je do tih bunkera, od svih koji se mogu pronaći po sličnim listama, najlakše doći. Poučen prošlotjednim iskustvom, kad smo tražili bunkere po zapadnom dijelu grada (koji su nam, usput, uporno izmicali iako su na bili doslovno pred očima), ovaj smo se put mnogo bolje pripremili. Informacija, 'fala bogu, ima napretek. Postoje čak i satelitske snimke s točnom upisanim koordinatama maksimirskih relikata vojne povijesti. Ako mi ne vjerujete, guglajte. 

Do maksimirskih bunkera je lako

Kojim se god putem, dakle, uputili u Maksimir (možete s glavnog ulaza pa istočno prema Četvrtom i Petom jezeru ili od Policijske akademije preko pješačkog mostića na Bliznecu pa 10-ak minuta lagane šetnje zapadno do spomenutih jezera), na bunkere biste trebali nabasati čim se spustite u šipražje koje se ispriječilo pred Četvrtim jezerom – gledano sa zapadne strane.

FOTO: U TAJNIM NACISTIČKIM BUNKERIMA U ZAGREBU Najveći od njih ne vidi se ni na Google kartama, '45-e je skrivao Hitlerove jurišnike, a '91 je bio sklonište

Dobro, očekujete li sad baš neke lasvegaški označene kolosalne građevine, možda ostanete razočarani zatečenim. A scenografija koja će vas dočekati uključuje 12 u šumsko tlo ukopanih okana u prilično sramotnom stanju.

Željko Puhovski / CROPIX

Većina tih rupa do vrha je zatrpana smećem. Ima svega, od plastike, preko vreća neidentificiranog sadržaja, do nehajno parkiranih dijelova stare zahrđale karoserije. Da, neki su se naši sugrađani tijekom godina toliko potrudili da su preko čitavog Parka vukli lim automobila. Ako, ništa, kako je moj sugovornik s kojim ću vas upoznati malo kasnije rekao, 'ima nas malo, ali smo zato svi zaku*ac'.

U same se bunkere ne može ući. Iako, donedavno su čak dva navodno bila prilično prohodna pa ćemo se, kako bismo vam dočarali ukopane dvorane, poslužiti svjedočanstvima ljudi koji su zabačenim maksimirskim puteljcima koračali prije nas.

Dvanaest bunkera, u obliku slova T gdje se stepenicama spuštaš 2 metra pod zemlju i tu su lijevo i desno komore polukružnog svoda. Komore su duge nekih 8 do 10 metara, a na stropu svaka 4 metra imaju otvor širine 20 centimetara kao odzračnik. Od ukupno 12 bunkera, može se ući u dva.

Ostali su doslovce zatrpani smećem. Pa čak je i kroz te male otvore ubacivano smeće i zemlja. Nalaze se nedaleko Četvrtog jezera na stazi od kapelice Sv. Jurja prema Svetošimunskoj cesti.

Željko Puhovski/CROPIX

Uglavnom, zna se da ti bunkeri nisu međusobno povezani te da su izgrađeni za vrijeme II. Svjetskog rata. Vrlo su mali, kažu upućeni u vojnu povijest, svega nekoliko kvadrata, a riječ je o, zapravo, betoniranim skladištima za oružje kako bi, u slučaju bombardiranja, bilo manje štete na drugim objektima.

Tko je u pravu?

Neslužbeni izvori koje smo konzultirali – nećemo ih sad baš nazvati teorijama zavjere, ali ćemo reći da se svakako radi o pasioniranim istraživačima potencijalno alternativnih istina, ipak su mnogo izdašniji. Samo, te informacije, koliko god zavodljive bile, uzmite sa zrnom soli – kako bi stari Rimljani rekli.

Tijekom II. Svjetskog rata na Borongaju se nalazio vojni aerodrom pa ljudi, s razumljivim razlogom, pričaju kako su ti bunkeri izgrađeni kao dio protuzračne obrane. Savezničke snage ih, navodno, nikad nisu detektirale o čemu svjedoči podatak kako nikad nisu bombardirani.

"Radi se o skladištima streljiva i položajima za topove za zaštitu Borongajskog aerodroma. Ima mnogo priča da je skladište građeno i prije rata. Kasnije je (1945./1946.) u sklopu toga bio i partizanski logor, zloglasni 'sabirni centar', gdje su dovođeni zarobljenici sa Križnog puta. Prema pričama iz davnine rečeno da je tu zakopano oko 2000 ljudi s Križnog puta."

Mi kosti nismo pronašli, a spuštanje u maksimirske bunkere ne bismo preporučili niti vama jer zbog svoje zapuštenosti doista predstavljaju ozbiljnu opasnost za sve one koji se ovim tipom istraživanja ne bave profesionalno. Osim toga, tu je uvijek i pitanje gradskih vlasti pod čijim se ingerencijom nalazi Maksimir, a samim time i njegovi bunkeri.

Pavelićevi tajni tuneli

Budući da su naši avanturistički apetiti ostali nezadovoljeni uputili smo se u nekoliko kilometra udaljen Markuševec. Ondje su se, naime, ukopana u duboko brdo smjestila dva tunela. Ljudi ih, krivom, zovu Pavelićevima, ali, eto. 

Vozite se, dakle, prema Markuševcu. Stignete do crkve. Skrenete lijevo i uđete u labirint opskurno uskih i nepreglednih uličica kakve biste prije očekivali susresti u nekom priobalnom gradiću negoli u Zagrebu. Sad ovaj dio nije najegzaktniji. Dostupne informacije su šture, ali zato valja na dispoziciji imati zrelog fotoreportera čiji ga instinkt nepogrešivo vodi prema cilju, čak i kroz šumu cestica koje vode u svim mogućim smjerovima.

Stoga, najbolje da se čitavo vrijeme držite lijeve strane, ne skidajte se s glavne ceste. Istinabog, većinu je vremena poprilično često razaznati koji je to točno odvojak glavni, ali tu na scenu stupa onaj instinkt. Ili zdrav razum. Jer, na koncu, morate se nekako dokopati jugoistočnih obronaka Medvednice je, kako raja tvrdi, Pavelić ukopao svoje tunele.

Željko Puhovski/CROPIX

Stići ćete, tako, do šumske ceste. Rampa bi trebala biti podignuta, ali će vas Hrvatske šume znakom upozoriti da se na ostatak puta otiskujete na vlastitu odgovornost. Prvi dio ceste je asfaltiran, vijuga uz potok. Čim ugledate kamenolom, znat ćete da ste na dobrom mjestu. Ako, pak, slučajno previdite isti, skužit ćete da se nešto događa prema gomili napuštenih građevina koje nijemo svjedoče negdašnjem vojnom kompleksu. Još zeru strpljenja i stigli ste do markuševečkih tunela, odnosno južnih tunela, budući da se kompleks sastoji od dva. Drugi je, naravno, sjeverni.

Na Medvednici, inače, kako je ispričao voditelj Vojnog arhiva, postoje ukupna četiri takva kompleksa od kojih se jedan, smješten negdje na zapadnom dijelu grada, još uvijek koristi.

Ovi koje smo mi istraživali protežu se, zbroje li se sjeverni i južni tuneli, na oko kilometar dužine. Greškom ih se zove Pavelićevima jer su građeni mnogo prije, točan datum nije poznat, a čak ni MORH – koji je još uvijek upisan kao gospodar tih vojnih objekata, ne raspolaže službenim informacijama ili, barem, s njima ne istupa u javnost. Pa ipak, onaj isti ravnatelj od maločas barata s podatkom da su tuneli izdubljeni 40-ih godina prošlog stoljeća. Nakon rata koristila ih je JNA i to je jedini provjeren podatak kad je riječ o markuševečkom misteriju.

S lijeve strane, prije tunela, je, kao što smo rekli, kamenolom. On je napravljen kako bi se ti tuneli mogli betonirati, danas više nije u funkciji jer se tuneli više nigdje ne šire pa automatski s tim nema potrebe da radi kamenolom.

Zanimljivija je možda ipak kućica ukopana u stijenu u kojoj se još uvijek nalaze tragovi ne tako davnog života. U njoj je, ako je predajama za vjerovati, donedavna boravio neki stražar, no njegova je sudbina nepoznata.

Vjerojatno mu je rok trajanja prirodno dotrajao što bi se, ako se nešto ne poduzme, sasvim sigurno moglo dogoditi i s ostatkom tunelskog kompleksa.

Željko Puhovski/CROPIX

U tunel se može ući lako, a sama unutrašnjost daje do znanja da je, iako službeno napušten, u nekom trenutku prenamijenjen. Dovitljivi gljivari iskoristili su, naime, prirodno pogodne uvjete i godinama ondje uzgajali, gle vraga, gljive. Tako da se u većini prostranih mračnih komora još uvijek mogu pronaći ostaci tih aktivnosti. Kroz tunele su provukli čak i improvizirane elektroinstalacije, ali one danas više nisu u funkciji.

Istog se tunela možete dokopati i s druge strane, ulaz je malo sjevernije poviše u stijenu ukopane kućice, a nekad je navodno služio za ulazak vozila u tunele. On je zatvoren.

Pa, iako je naša avantura ovdje stala – stisli su nas vremenski uvjeti (kišni proljetni dan možda nije najbolji izbor za ovu vrstu istraživačkih aktivnosti, samo dobronamjerni savjet koji možete, ali ne morate slijediti), postoji i sjeverni tunel. On je mnogo manje istražen, godinama je bio javnosti mnogo nedostupniji od prvog, ali se tim Infiltracije 2015. u njega ušuljao te svoju odiseju videodokumentirao tako da slobodno provjerite jesmo li što propustili.

Zagreb ima golemi problem

O tunelima i bunkerima koje smo istraživali ovaj tjedan pokušali smo do više informacija doći i kroz službene institucionalne kanale, ali oni, kako nam je rekao živopisni ravnatelj Ureda za upravljanje hitnim situacija, Pavle Kalinić, nisu pod njegovom ingerencijom. No, zato nam je dao mnogo drugih korisnih informacija.

"Gledajte, bunkeri se u Hrvatskoj od ’95. ne grade. I to je velik problem, a i ovo što je izgrađeno prije je devastirano između ’95. i ’98. godine."

Nije, doduše, govorio o ovim bunkerima koji se nalaze u fokusu naše priče – jer su oni davno prije napušteni, ali nije zgorega znati da u Zagrebu mjesta za sklanjanje – u slučaju opasnosti, trenutačno nema.

Zamislite vi, neboder od 10 katova. Nešto se dogodi i gdje će svi ti ljudi? Ovi bunkeri koji i postoje u suvlasništvu su vlasnika stanara zgrada kojima pripadaju, ali se nitko za njih ne brine već desetljećima.

Uz smijeh sam mu rekao da ću, dogodi li se katastrofa, valjda na vrijeme istrčati iz zgrade na ulicu i nadati se najboljem. "Ne budi glup, ne ubijaju potresi. Ubija ono što nakon njih pada. Treba pričekati da drmanje prestane", upozorava gospodin Kalinić.

NEK' SE SKLANJA TKO MOŽE U atomska skloništa stane samo osam posto Hrvata, no ni tamo nema spasa: Ne obnavljaju se 'od Tita', u njima ne bi preživjeli ni jedan dan

Ako se pitate zašto građani ne bi pobjegli u atomska skloništa, u nedavno objavljenom TEKSTU smo dali odgovor na to pitanje. U adekvatnim skloništima utočište bi moglo naći oko 20 posto Hrvata, no i to je uglavnom na papiru.

"Što nam i to vrijedi ako imamo skloništa ukoliko sustavi ventilacije i filteri nisu održavani?", rekao je dr. sc. Robert Mikac sa Fakulteta političkih znanosti, nositelj kolegija 'Upravljanje krizama' - nekad i načelnik Sektora za civilnu zaštitu Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS) - ukazujući i na onaj drugi problem: to što imamo uglavnom je u očajnom stanju.

JNA

II. svjetski rat

bunkeri u maksimiru

tuneli u markuševcu

tajni tuneli u zagrebu

vojne tajne

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter